Sve je uvek isto. Rusija dugo priprema teren vodeći propagandnu kampanju. Stavlja nam do znanja da se demokratizuje, da koracima od sedam milja napreduje ka pravnoj državi. Razvija se punom parom i predstavlja sebe kao odličan teren za investicije preduzeća sa Zapada. Ne propuštajte takvu priliku!

U spoljnoj politici, njena je strategija jednostavna i ustaljena. Trudi se da razdvoji Evropu od Sjedinjenih Država. Da razdvoji Nemačku od njenih partnera tako što će joj obećati neke privilegije u zamenu za “prijateljskiji” stav. Da neutrališe Francusku tako što će joj ponuditi zadovoljenje taštine kojeg je gladna. Da iskoristi ravnodušnost Italije i Španije, i uslužnost Srbije, Mađarske, Bugarske. Da napravi razdor u ovome što je ostalo od Evropske unije sistematično sklapajući bilateralne sporazume sa njenim članicama.

Njena se taktika sastoji od odabira zgodnog trenutka, avgusta na primer, kad oseća da je pozicija Sjedinjenih Država u inostranstvu oslabljena, a da su Evropljani veoma podeljeni. I tada udara. A mi onda shvatimo da smo matirani.

Rusija nam se čini slabom: moramo joj pomoći, paziti da je ne ponizimo, podržati njen napredak. Istovremeno nam izgleda zastrašujuće zbog svoje veličine, svoje vojske, nuklearnog arsenala, nafte. Osećamo da nam od nje preti opasnost. Mogla bi da bude još gora. Umirimo je.

Počelo je sa Hruščovom. I nastavilo se: Brežnjev i detant, Gorbačov i perestrojka, Putin i dovođenje u red. To ponavljanje je zamorno. Ali je manje zamorno od ponavljanja reakcija nas zapadnjaka.

Od laži koje im ruske diplomate bacaju u lice, naše diplomate su izgubile snagu. Ne usuđuju se da kažu: “Vi lažete. Vi ste, u stvari, papirni tigar. Privreda vam je jadna, demografija vam je u raspadu. Odmah se povucite i vratite se kući.” Umesto toga ulažemo uvijene proteste, pozivamo na dijalog, na pregovore.

Rusija onda zadrži svoj plen i sve se zaboravi do sledećeg puta. “Nećemo da počne novi Hladni rat”, kažemo, kao da je on ikada završen.

Šta, u stvari, hoće Putinova Rusija? Za početak, da obnovi SSSR. Ima pogranične razmirice sa Ukrajinom, Estonijom, Letonijom, Moldavijom, Kazahstanom, Gruzijom. U interesu joj je da se te razmirice ne razreše, da se pogoršaju, da bi ih, kad se ukaže zgodna prilika, rasplamsala kao što čini sada. Umesto da se pozabavi svojim užasno niskim nivoom higijene i propalim obrazovnim sistemom, ona gradi podmornice, nosače aviona, razvija sisteme naoružanja, preti i ucenjuje na sve strane. Mi sve to pozdravljamo: “Rusija je ponovo stala na noge.” A ona juri u sopstvenu propast. Pregovore počinje isključivo agresivnim tonom. Ko će koga srediti? Ko će nad kim dominirati?

To su lažne pobede, to su prepreke za zdrav i normalan razvoj ove nesrećne zemlje, koja je već toliko dugo bolesna i koju naša predusretljivost gura sve dublje u bolest. Dominacija a ne sloboda, dominacija a ne napredak: ruski narod je, avaj, time zatrovan.

Da bar i mi nismo time zatrovani! Usled silnog ponavljanja, iz krize u krizu, želja za uvećanjem teritorije nam izgleda normalno. To je stara osobina Rusije, skoro deo folklora, poput samovara. To im je navika, pa smo se i mi na to navikli. Naša budalastost, lakovernost i naivnost predstavljaju – pored dominacije – veliki izvor zadovoljstva za rusku državu.

 
Alain Besançon, Le Figaro, 19.08.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 05.09.2008.