
Režim s Vučićem na čelu neće ispuniti zahteve studenata. Tako je jednostavno. Ispuniti te zahteve za ovaj režim ravno je političkom samoubistvu. Mislim, to njima tako izgleda. U stvarnom svetu, to im je jedini izlaz. Dobro, ne baš jedini. Drugi izlaz im je prelazna vlada, bez njih naravno. Razume se, prelazna vlada je izlaz samo ako vodi ka slobodnim i fer izborima. Sve u svemu, izbori bi trebalo da budu kraj priče za tekući režim, ako je tu ostalo imalo pameti. U šta treba sumnjati.
Hajmo sad ponovo o tome, ali iz druge – recimo tako – studentske perspektive. Koliko god zahtevi studenata bili razumni i na mestu, ova vlast ih neće ispuniti (zato što je za nju to, da ponovimo, političko samoubistvo). Studenti pak kažu – blokade traju dok se zahtevi ne ispune, što bi moglo da znači i zauvek. Ali ne znači. Ne moraju studenti to izričito da kažu, i ne treba to tako da kažu, ali svima je jasno – blokade će trajati sve dok ovaj režim ne padne.
Pad ne mora biti ništa dramatično i spektakularno. Odvijaće se u dve faze – prelazna vlada, pa izbori. Tek kada tekući režim postane bivši, biće ispunjeni zahtevi studenata. Ili će barem moći da budu ispunjeni.
Ništa ja sad ne proričem. Videti da režim s Vučićem na čelu neće ispuniti zahteve studenata stvar je zdrave pameti i iskustva iz proteklih sada već trinaest godina. Studenti su postavili zahteve za čije je ispunjenje potrebno vreme. Ti zahtevi podrazumevaju procese. Nije dovoljno samo otvoriti te procese: da bi zahtevi do kraja bili ispunjeni, te procese treba i zatvoriti. To znači da sve i kada bi tekući režim krenuo u te procese, morali bismo im verovati na reč da će ih dovesti do kraja.
Pitanje je jednostavno: da li verujete Vučiću na reč? Ako ne, onda osnovni uslov da se ostvare zahtevi ne postoji. A to znači da neko drugi, a ne Vučić, mora garantovati ispunjenje studentskih zahteva. U redovima tekućeg režima nema tog nekog drugog. Ako je potreban primer, evo najnovijeg: nije li od juče Srbija bez vlade? Jeste. I nije. Jer evo već danas ta vlada radi punom parom. Ističe se notorna ministarka prosvete, a za njom i ministar finansija. I jedno i drugo – bivši. Ali ne haju njih dvoje za to.
Bivši predsednik vlade dao je reč – nisam više predsednik vlade, i dan kasnije, on i vlada u silnom zamahu. Režim kaže – hajde da razgovaramo: ljudi smo, dogovorićemo se. Ali, ministarka prosvete odmah pokaže da nastavnike ne vidi kao ljude. Barem ne kao ljude s dostojanstvom i integritetom. Iz dana u dan laže koliko škola ne radi u Srbiji. A onda i sa sindikatima koje su članovi redom napustili potpisuje dogovore koje su nastavnici odbacili. I još proglašava kraj štrajka.
Nema s njima dogovora. Naprosto, takvi su ljudi: lažu i ništa im ne znači njihova sopstvena reč, potpis… šta god. Oni sad kažu, evo, ispunili smo, i neka bude da su stvarno uradili, to jest počeli da rade ono što se od njih zahteva. Studenti kažu, važi, evo, moratorijum na blokade. I sledećeg dana sve započeto se zaustavlja. Ili se ne zaustavlja, nego se razvlači u nedogled. Njima stalno mora visiti pretnja nad glavom da bi nešto ispunili, uradili kako treba. Niko nema vremena za to, izuzev njih samih.
Studenti demonstriraju snagu na najlepši mogući način. Bude Srbiju, kažu – i u pravu su. Razdragani ljudi kliču im duž puta, dočekuju ih u svojim mestima i goste ih kao najrođenije. Nešto slično gledali smo u dokumentarnim filmovima s kraja 2. svetskog rata. Tako su se dočekivali oslobodioci širom ondašnje Jugoslavije. Neka mi čitalac ne zameri na poređenju. Ako mu se ne sviđa, neka sam izabere neku drugu sliku iz prošlosti.
Ali, uprkos divnoj snazi studenata, režim se ne povlači. Laže, vara, kreira paralelnu „realnost“. Iz dana u dan potvrđuje da se s njim ništa ne može dogovoriti, iako uporno poziva na dogovor i ponavlja da je zahteve već ispunio. I uporno laže, vređa i poziva na sukob. Sve u istom dahu.
Studenti kažu, nećemo stati dok se zahtevi ne ispune. Da bi se zahtevi ispunili, režim mora da odstupi. Režim ne odstupa. Umesto toga laže da je zahteve već ispunio. Obaraju ruke režim i studenti. Odmeravaju ko je jači. Utisak je da režim gubi, da mu trikovi ne prolaze. Ali, odbija da se povuče.
Nije mu ostalo još mnogo opcija. I sve, izuzev prelazne vlade i slobodnih i fer izbora, krajnje su opasne. Evo opet primera, najnovijeg: ministarka prosvete praktično više nema nikakvu moć nad nastavnicima, ali nastavlja da se pretvara da stvari drži pod kontrolom i da može da nameće svoja rešenja (uz pomoć sindikalnih kolaboracionista). To znači da nam u ovom trenutku obrazovni sistem postoji po inerciji i zahvaljujući odgovornim i posvećenim nastavnicima, a mimo vlasti.
Što važi za obrazovni sistem, važi i za čitavu državu. Vlast je urušava, a studenti i nastavnici, te žitelji Srbije kako-tako je drže na okupu. Što znači da više nije reč (ako je ikada i bilo) samo o ekspliciranim zahtevima, koliko god oni bili važni i krupni, i njihovom ispunjenju. Ulog je podignut, krupnije stvari su u igri – na stolu je država. Vlastima odgovara ovakva kakvom su je oni sami napravili/porušili. Studenti, nastavnici, žitelji Srbije bi nešto sasvim drugo i mnogo lepše. Što onda treba jasno reći i tome prilagoditi zahteve.
Peščanik.net, 31.01.2025.
NADSTREŠNICARAZGOVOR O OBRAZOVANJU
- Biografija
- Latest Posts


Latest posts by Dejan Ilić (see all)
- Vreme curi - 04/02/2025
- Na stolu je – država - 31/01/2025
- Kad „izdajnici“ marširaju - 28/01/2025