Do nedavno teško je bilo odgovoriti na pitanje kada je Jugoslavija nastala. Da li 1918. kao konačno ostvarenje “vekovnog sna” balkanskih slovenskih naroda? Ili možda 1943. kako veruju pristalice AVNOJ-a, koje prvu tvorevinu pre smatraju “grobnicom naroda” nego normalnom državom? A nije mali broj glasova u prilog hipotezi da je Jugoslavija istinski nastala 1974. kada su republikama ustavno priznata prava suverenih država.

U poslednje vreme ovo nagađanje o datumu nastanka naše države izgubilo je konjukturu. Zamenilo ga je pitanje: kada je Jugoslavija prestala da postoji? Priznavanjem republičko-državne suverenosti 1974. “masovnim pokretom” u Srbiji 1988/89, slovenačkim ustavnim promenama, ili rezultatima poslednjih izbora u Hrvatskoj?

U kom agregatnom stanju se nalazi Jugoslavija?

Za izvesne operacije, a pre svega za operaciju deljenja, neophodno je imati jasan pojam o predmetu koji treba da se deli. Ako ne znamo kada je Jugoslavija nastala, onda ne znamo koji njen unutrašnji poredak je merodavan. Da li je ona svoje najstabilnije određenje imala kao kraljevina SHS, pa bi onda, kako neki danas sve otvorenije predlažu, konkursnu masu države trebalo podeliti između Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. između tri najpetentnije republičke države? A ukoliko bi merodavan bio AVNOJ, sa svojim deklarativnim priznavanjem suverenosti svih jugoslovenskih naroda, razlaz Jugoslovena morao bi imati formu odvajanja naroda. Pošto se ti narodi ne poklapaju sa republičkim teritorijama, nužno bi bilo najpre odrediti nove granice, pa onda, po njima, razmrviti još uvek zajedničku teritoriju.

Nedoumica u pogledu statusa Jugoslavije pokazuje da se ovde ne radi o pitanju na koje se može odgovoriti jednostavnim “da” ili “ne”, “za” i “protiv”. Jugoslovenski narodi bi se psihološki možda lako razišli, samo kada bi znali kako to tehnički da urade. Jedan krčag možda na brojnim pukotinama pušta vodu, pa je stoga neupotrebljiv. Međutim, ako mu nedostaje osnovna pukotina, on se neće raspasti. Jugoslavija je takav krčag.

Nekima će ova razmatranja izgledati preterano sofistička. Pa zar već nije pronađena i imenovana formula razlaza? Zar konfederalizam nije ta formula? Ova primedba je naivna i podseća na sličnu scenu iz prvog filma, naime, filma o nastanku Jugoslavije. Onima koji nisu razumeli radnju, ponuđena je kratka, navodno očevidna formula. Ta formula bio je federalizam. Međutim, kao što je prazna fraza bilo to da je Jugoslavija uistinu nastala tek kada je postala federacija, tako se prestanak njenog postojanja ne može jednostavno imenovati kao konfederalizovanje.

Zbog čega su obe ponuđene formule lažne? Federalizam je bio lažan zbog toga što se celokupna vlast nalazila u rukama jedne ličnosti, a okolo je širena priča o suverenosti naroda i narodnih republika. A zbog čega konfederalizam nije iskrena formula razlaza, nego predstavlja samo metaforu oko koje treba da se mobilizuju emocije za jedan znatniji cilj nego što je pretvaranje republičkih granica u državne? Zbog toga što glavni akteri buduće konfederacije, hrvatska i srpska republička država, samo prividno i privremeno mogu da pristanu na svoj trenutni status. A u stvari teže njegovoj promeni, u pravcu širenja svoje teritorije i svoje moći.

Ne treba mnogo nagađati da bismo uvideli da će se njihov sukob odvijati na prostoru BiH, tamo gde svi intuitivno vide buduću glavnu pukotinu jugoslovenskog krčaga. Nevešta kombinacija etničkog i istorijskog teritorijalnog načela, više puta propagirana u štabu Tuđmana, ali i njegovih konkurenata u Srbiji, pokazuje tačku u kojoj će konfederacija biti izbačena iz ravnoteže. U konfederalnim scenarijima je priznavanje trenutnih republičkih granica samo privremeno, dok je stvarni cilj formiranje država koje u takvim granicama nikad nisu postojale (ukoliko fašističku okupaciju ne smatramo legitimnim državnim poretkom).

Kako zamisliti rasplet, ili tačnije, zbog čega je tako teško zamisliti rasplet? Odgovor na ovo pitanje nije težak. Postojeće republičke države u svojoj utemeljujućoj ideologiji su etničko-nacionalne. A istorijski princip poziva se u pomoć samo kada se pretenduje na teritorije koje su naseljene etnički mešovitim, ili isključivo tuđim stanovništvom. Pravi problem sastoji se u tome što u etničkom obrascu državnog organizovanja samo nasilno može da bude pripojena teritorija naseljena tuđim etničkim grupama. To je sasvim razumljivo, pošto te grupe znaju da će u državi zasnovanoj na etničkom principu biti izložene sistematskom asimilovanju. Šta vredi Muslimanima što im se priznaje da su najbolji Hrvati, ako nemaju pravo da ostanu bar prosečni Muslimani?

U čemu je rešenje, bar privremeno? Da bi ublažile nelagodnost (ili čak strah) kod drugi etničkih grupa, trenutne nacionalne potencije moraju da se ohlade. Ako Hrvati, pre svega u odnos na Srbe u Hrvatskoj, ne demonstriraju, i to vrlo uverljivo, spremnost da priznaju njihova kolektivna prava (a ne samo individualna građanska), onda oni nemaju šansu da sačuvaju mir ni u granicama svoj trenutne etničke države, a pogotovo ne da te granice promene. Slično važi za etnički utemeljenu Srbiju (što se može desiti posle prvih slobodnih izbora). Ako ne budu pronađena efikasna sredstva zaštite kolektivnih prava manjina, nema mira. I Hrvatska i Srbija lako mogu postati ironična parafraza Jugoslavije.

Etničko utemeljenje republičke državnosti bilo je pogodno kao tehnika zauzimanja dobrih startnih pozicija. Međutim, ono zbog specifičnog karaktera Jugoslavije kao heterogenog etničkog pluralizma nije prava tehnika za lako kretanje.

Jugoslavija se trenutno nalazi u takvom agregatnom stanju koje ne omogućava čak ni jednostavni raspad. Zbog toga je potrebno dočekati da se formiraju pozicije i stabilizuju uverenja. U tom procesu će mnogi, na svoju veliku žalost, uvideti da sredstva koja su bila idealna za uspostavljanje moći unutar republičkih granica, van tih granica deluju direktno kontraproduktivno (u šta se uverio Milošević). Možda će ih ova dilema navesti na promenu sredstava? A u svakom slučaju, predstavljaće podsticaj za političko učenje, koje će trenutne rabijatne forme političkog ponašanja zameniti kultivisanijim, makar ta promena na početku i ne bila iskrena. Jer, dogovor je neophodan ne samo za zajednički život, nego i za prestanak zajedničkog života.

Stav, maj 1990.

Peščanik.net, 21.05.1990.

JUGOSLAVIJA