Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Pitanje je teško: koliko Srbija treba da bude mala, e da se u njoj ne bi mrzele podeljene i na međusobno istrebljenje spremne grupe? Može li se za „Srbe“ uopšte zamisliti jedna tako idealno mala država u kojoj će živeti samo ljudi koji su jedni s drugima srećni ili barem jedni drugima po volji. Recimo, država u kojoj postoji samo sportski klub Partizan i samo navijači Partizana. Ili – samo sportski klub Crvena zvezda i njegovi navijači. Ili – samo jedna stranka, recimo ova što je trenutno na vlasti i isključivo njene pristalice.

U redu, analogija između klubova i njihovih navijača s jedne strane, te stranke i njenih pristalica s druge primetno šepa. Sport kao vid popularne kulture upravo treba da deli i tom podelom u jednom tačno definisanom prostoru (sporta) pacifikuje neke po svemu sudeći neizbežne, barem u savremenom društvu, kolektivne strasti. Ostrašćena privrženost svojoj grupi i mržnja prema drugima, kao najčešći oblik identifikacijske matrice, može se u polju sporta iživeti a da to, po pretpostavci, ne ugrozi funkcionisanje čitavog društva.

Naravno, i za sportsku mržnju postoje granice dopuštenog. Kada su anonimni „navijači“ (mogu zamisliti niz težih reči od ovih ograđujućih navodnika, ali ne vidim zašto bih ovde morao da ih upotrebim; neka čitalac sam izabere prikladni termin) ovih dana skinuli pločice sa Zvezdinim imenom sa trofeja Kupa Radivoja Koraća, sve to snimili i poslali na internet da se pohvale svojom glupošću, narušena je ta granica. Granicu nije poštovala ni Zvezdina uprava kada je ovu dvojicu nesrećnika u svom saopštenju poistovetila s čitavim Partizanom.

Dvojica „klesara“ potrudili su se (koliko uspešno, videćemo) da ostanu nepoznati (i time pokazali makar trunku stida zbog onoga što rade). Zvezdina uprava, pak, otvoreno je stala iza sramne, mrzilačke reakcije. Na tupavi gest simboličnog uništenja „neprijatelja“ dvojice anonimusa, ta uprava je – nepogrešivo u maniru svoga vođe (navijača) – odgovorila zvaničnom mržnjom. Ali sve to je na kraju krajeva samo sport i dok god je tako, veće štete ne bi trebalo da bude. Popularna kultura i inače reartikuliše sukobe u društvu i projektuje ih na – recimo to tako – nebitne stvari. S politikom je drugačije.

Posao politike je da antagonizme izravno artikuliše, da im otkrije uzroke i da ih ako je moguće otkloni ili barem ublaži. Krajnje pojednostavljeno, popularna kultura (često, ali ne uvek) služi kao omamljivač; ona preusmerava i tako pacifikuje „opasne“ strasti. Politika treba da bude sve suprotno od toga. Ona ne sme da prikriva sukobe, ali treba da vodi ka njihovom mirnom razrešenju. To je jedini način da se živi zajedno u složenim društvima. Sve što bi u sportu i navijanju moglo biti dozvoljeno, u politici je nedopustivo. Zato analogija s početka nije dobra.

Što ne znači da nije tačna. Tekući režim u Srbiji preuredio je političko polje u stadion, a politiku u navijanje. Nevolja je u tome što simbolično istrebljenje neprijatelja u sportu, u politici prestaje da bude simbolično. Pod tekućim režimom, politika u Srbiji bukvalno postaje borba na život i smrt, a izbori doslovna egzekucija protivnika. Stoga zbunjuje jaka reakcija Zvezdine uprave na gest dvojice, ipak, morona. Zbunjuje i izostanak osude većine medija ne samo ponašanja Zvezdine uprave, već i jednako moronskog ponašanja stranke na vlasti, sa potencijalno pogubnim posledicama. Ili se i ovde još jednom potvrđuje da popularna kultura uopšte, a sport posebno, kada rade „društveno koristan“ posao u stvari samo odvlače pažnju sa pravog problema.

Peščanik.net, 21.02.2018.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)