Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Predsednik vlade pozvao je na jedinstvo. Pred nama je teških trideset dana, rekao je on. U tom „kalendaru“ koji se sručio na Srbiju, od šest važnih datuma, četiri su godišnjice, od kojih se jedna tiče događaja od pre nekoliko vekova; druga – od pre više od pola veka; preostale dve u vezi su sa događajima iz proteklih par decenija. Pored tih godišnjica, zakazane su i nove runde u odavno započetim pregovorima. Dakle, u narednih trideset dana neće se dogoditi ništa novo ni neočekivano. Pa čak ni papir o kome se mnogo priča i u njemu se pažljivo prebrojavaju reči – tek da bi se došlo do „dubokog“ zaključka da se u dokumentu o genocidu reč „genocid“ najviše ponavlja – ne donosi ništa novo. U toj skici rezolucije nema ničega što već nismo znali. Jedinice srpske vojske jesu počinile genocid u Srebrenici pre dvadeset godina. S dobrim razlogom, ta rezolucija, kada bude izglasana, pozvaće države širom sveta da učine sve da se ništa slično ne ponovi. Među njima, naravno i Srbiju. Šta bi u tome moglo biti sporno za ovdašnje medije i političare – lako je dokučiti. Nečiste savesti, oni se svi složno dižu na zadnje noge i traže da se nacrt rezolucije odbaci. Jedinstvo na delu.

A opet, predsednik vlade uprkos ubedljivo demonstriranom jedinstvu hoće još – jedinstva. Ako sad napišem da mi to liči na fašistički poziv na apsolutnu slogu u navodno teškim vremenima, hoću li preterati? Ostavimo godišnjice po strani, događaji koji se njima obeležavaju dogodili su se, čak i oni koji se ovde uporno i složno poriču. Zasnovana na činjenicama, njihova tumačenja s vremenom su se stabilizovala: poricati to, uzaludan je posao. Šta bi poziv na jedinstvo mogao da znači u vezi sa pregovorima o Kosovu i sa Međunarodnim monetarnim fondom? Za te pregovore postavljeni su čvrsti okviri na koje su pregovarači odavno pristali. Da li se ti okviri sada menjaju? Niko ništa o tome nije rekao. Da li domaći pregovarači, na čelu sa predsednikom vlade hoće da zatraže promenu okvira? Ako je tako, zašto se ta namera ne obelodani kako bismo je javno razmotrili i poboljšali (ako ne i odbacili kao lošu), posle čega bi imalo smisla apelovati na podršku novom predlogu? Umesto toga, predsednik vlade ne spava, pita sebe samog šta da radi, a od nas traži – jedinstvo. Jedinstveno me podržite u pokušaju da sve rešim sam – kaže nam predsednik vlade.

To je poprilično nerazuman predlog, pogotovo ako stiže od osobe koja sama za sebe kaže da je sklona greškama, nepromišljenim izjavama i epohalnim promašajima. To je loš predlog i zato što stiže od osobe koja veruje da se politika vodi u četiri oka, u drugarskim razgovorima između osoba koje raspolažu apsolutnom moći. Ne znam zašto Mađarska hoće da se ogradi žicom od Srbije, ali ću o tome pričati sa mojim prijateljem Orbanom – kaže predsednik vlade. Ne znam šta to u Srbiji smeta hrvatskim političarima, ali ću pozvati Milanovića telefonom da to rešimo – i to smo čuli od predsednika vlade. Kad poziva na jedinstvo, predsednik vlade u stvari traži da mu slepo poklonimo poverenje jer on, ponavlja nam to iz dana u dan, ionako nastoji da uradi najbolje za nas. Kada stvari krenu po zlu, on nas opet ljutito upozorava – zar nisam imao najbolje namere? Jedinstvo u jeziku predsednika vlade znači muk u javnosti, ako se već ne daje bezuslovna podrška. Politika koju vodi predsednik zahteva jedinstvo i zavisi od njega. On izlazi pred druge, izvan ove zemlje, računajući na to (unutrašnje) jedinstvo. On drugima (izvan zemlje) kaže – ja vam garantujem da će biti kako ja kažem. I pri tom računa na bezuslovno jedinstvo.

Reč je tu, međutim, o jednoj retoričkoj kamuflaži ili naprosto triku. Jedinstvo se zahteva u ime nekih ciljeva ili teškoća sa kojima „zemlja“ treba da se suoči. Ako budemo jedinstveni biće nam lakše i bolje – glasi argument (kao u onoj fašističkoj basni o prutu i snopu prutova). To je, naravno, laž. Jedinstvo tu nije nikakav instrument, ono je samo po sebi cilj. Problemi i teškoće zbog kojih se priziva jedinstvo jesu u stvari instrumenti da se ostvari taj krajnji cilj – apsolutna sloga. Zamislimo da nas umesto na jedinstvo, predsednik vlade pozove na solidarnost sa njegovom politikom. Deluje nezamislivo, zar ne. Solidarnost podrazumeva promišljeno i dobrovoljno pristajanje. Jedinstvo podrazumeva puku poslušnost. Pozivajući na jedinstvo zarad nekog tobožnjeg cilja, predsednik vlade u stvari „cilj“ podmeće kao sredstvo mobilizacije, ne bi li tako postigao pravi cilj – jedinstvo. Jedinstvo tu znači „narod“ u toru, građane u kasarni koju zovemo državom (pošto je sličan svom srpskom prijatelju, ne čudi što je i Orban sklon da misli u „žicama“). Pozivi na jedinstvo najčešće su izrazi totalitarne ambicije. Jedinstvo je samo po sebi antidemokratsko i nasilničko.

Bez jedinstva, bez svakodnevne demonstracije vlastite moći – jer ta moć se ogleda u meri jedinstva – predsednik vlade nije u stanju da pregovara. Bez jedinstva iza sebe (ili pod sobom) on ne može da pozove Orbana ili Milanovića i preko telefona reši stvar. Bez tog jedinstva on ne bi mogao da gazi preko institucija pravne države i vladavine prava. Stoga je logično što svaki glas koji se oglasi mimo tog jedinstva umanjuje njegovu moć i krnji mu pregovarački autoritet. Jedinstvo mora po svaku cenu da se održava, bezmalo svim sredstvima. To je cena jedinstva. I gluposti, naravno. Predsednik vlade ima mandat da pregovara, građani Srbije su za to glasali; to, međutim, ne znači da su glasajući baš za ovog predsednika vlade građani Srbije sebi unapred uskratili pravo da komentarišu ili kritikuju njegov rad. Ukazati nekome poverenje nije isto što i lišiti sebe prava na proveru da li se to poverenje izneverava. Jedinstvo, sloga, slepa poslušnost, nemaju nikakve veze sa razborito datim poverenjem. Pošto je dobio poverenje, predsednik vlade postao je naš poverenik. I kao i svaki poverenik, obavezan je da polaže račune poveriocima, a ne da ih poziva na jedinstvo.

Peščanik.net, 19.06.2015.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)