Razgovor (Sarajevo, 10.7.2019) Svetlane Lukić sa Hasanom Nuhanovićem koji je preživeo genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni majka, otac i mlađi brat. Do pada Srebrenice je radio kao prevodilac za UNPROFOR u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Objavio je knjige „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici” i „Zbijeg”, dokumentarnu hronologiju njegove porodice 1992-93. Naši čitaoci Hasana Nuhanovića poznaju iz „Mehanike fluida” Bore Kontića.
Svetlana Lukić: Većina ljudi sa kojima smo razgovarali, koji su bili u Srebrenici tog jula ’95. godine, kažu da su dolazili i bežali iz svojih sela i okoline pre svega zbog bezbednosti. Koliko sam ja mogla da razumem iz nekih Vaših ranijih intervjua, Vaša porodica i vi ste u Srebrenicu došli u velikoj meri zbog toga što nije bilo dovoljno hrane. Taj aspekt gladi koja je postojala jako dugo je prilično prenebregnut, rekla bih.
Hasan Nuhanović: Da, da, apsolutno. Mislim da vrlo malo o tom dijelu priče je do sada znala i bosanskohercegovačka javnost, jer svaki dio BiH manje-više ima neku svoju priču, sa nekim svojim specifičnim detaljima, okolnostima koje su vladale na tom području. A mi smo u Istočnoj Bosni, pored toga – recimo, poredeći to sa Sarajevom, u kojem, evo, sjedimo sada – u skoro potpunoj medijskoj blokadi. Znači, ovde su bili, osim domaćih medija nekakvih koji su postojali u tom momentu, bili su i strani mediji, i to popriličan broj tih stranih medija. Meni nije poznato da su, pogotovo u periodu ’92-’93, o kojem sam ja pisao u svojoj knjizi, gdje opisujem glad, to nije bilo pokriveno ni na koji način.
Malo prije ste u pitanju upotrijebili izraz „bezbijednost”. Ja mogu da se složim sa načinom, sa tim izrazom, je li; nismo sad ovdje došli da bismo jedno drugom analizirali koje izraze koristite vi, a koje ja, kad se osvrćemo na prošlost, je li, i to je možda najmanje bitno u ovom našem razgovoru, ali bezbijednost je jednostavno previše slaba riječ, ako ćemo govoriti o tome zašto smo ja i moja porodica pobjegli iz Vlasenice. Dakle, mi smo pobjegli iz Vlasenice, jer se tamo spremalo nešto strašno, i kasnije ćemo saznati – nismo morali dugo da čekamo, preživjeli su nam vrlo brzo ispričali – o logoru Sušica u našem gradu, koji su uspostavile srpske vlasti, gdje je ubijen niz ljudi.
Ja sad neću da baratam ovdje sa nekim brojevima. Sigurno se radi najmanje o nekoliko stotina ljudi, nevinih, koji su tu mučeni na užasan način, i ubijeni. Dakle, to je bilo u našem gradu. Šta bi se dogodilo da smo mi ostali u Vlasenici? Najvjerovatnije bismo završili u tom logoru, ja i moja porodica. Umjesto toga, završili smo, barem u tom prvom ratnom periodu, tih prvih par sedmica i mjeseci, u planinama Istočne Bosne, odakle je bio moj otac porijeklom. Sela su opkoljena, napadnuta od strane srpske strane, srpske vojske, je l’, spaljena. Veći dio sela je spaljen. Mi smo bježali, bježali, evo bukvalno da se tako izrazim, bježali smo cijelo vrijeme, i na kraju smo jednostavno došli na jedino mjesto gdje se moglo pobjeći, a to je bio grad. A to je bila Srebrenica. Dug je, težak taj put bio, strašan takođe, dugo je to trajalo.
Trebalo nam je tri mjeseca da dođemo do Srebrenice, i cijelo vrijeme smo bili gladni, naravno, jer bili smo apsolutno odsječeni od svijeta, od civilizacije. Znači, s jedne strane je bila Srbija – mi smo bili baš na granici BiH sa Srbijom, u selu Luka smo provjeli oko dva mjeseca, i bukvalno smo gledali u Srbiju, odakle su nas tukli, odakle nas je tukla artiljerija. Znači, gledaš golim okom, i tuku nas avioni. Dakle, avioni su nas bombardovali, pa, ne znam koliko puta. Migovi su doletjeli iznad, iza Sbije tačno, i bacali su bombe na nas tu, da bismo onda Drinom nekako sišli po noći, to je sad čitava priča kako i šta, bliže Srebrenici. Izašli smo na jednu obalu, da bi nas onda, čim je svanulo, počelo tući desetine artiljerijskih oruđa, oružja i čega sve ne, sa srbijanske strane, sa planine Tara. Ja to ništa nisam znao, prvi put sam se tu našao. Jedva smo to preživjeli, i onda smo pješke nekako stigli do Srebrenice, gdje je takođe već počela da vlada glad. I zaista, ta glad je bila nešto što će nas cijelo vrijeme pratiti, dok nisu došle snage UNPROFOR-a, tek 12 mjeseci nakon što je počeo rat.
Snage UNPROFOR-a su došle u Srebrenicu i Žepu – dakle te dvije susjedne enklave – negdje tek, evo, sredinom aprila ’92. godine, kad je zapravo uspostavljen prekid vatre. Trajala je ta situacija nekih dvije godine, do jula ’95. godine. Znači, taj period ’92-’93 je meni lično, a sigurno i hiljadama drugih ljudi – govorim o Bošnjacima, bosanskim muslimanima koji su sa tog područja, bio verovatno najteži u životu. Juli ’95. godine je bio, naravno, užasan, strašan, jer ubijeno je preko 8 hiljada ljudi za vrlo jedno kratko vrijeme. Ali ono što se dogodilo jula ’95. godine je trajalo relativno kratko. Dakle, znamo šta je bilo, masovne egzekucije, deportacija i sve ostalo. Međutim, ovo što je trajalo ’92-’93, do dolaska snaga UNPROFOR-a i uspostavljanja zaštićene zone Srebrenica, je trajalo 12 mjeseci. To je bio jako dug period.
Sad, evo, da ja opisujem vama u ovom razgovoru kako je bilo gladovati 12 mjeseci, malo bi mi duže trebalo. Napisao sam, pored ostalog, i tu knjigu, Zbijeg, u kojoj sam to opisao. I eto, nismo imali ništa da jedemo, ni odakle nije mogla doći hrana. Samo jedan konvoj UNHCR-ov je nama došao u decembru ’92. godine u Srebrenicu. Dakle, samo jedan jedini konvoj, a interesantno, čini mi se da je došao iz Beograda. I kasnije će jedan veći broj konvoja dolaziti iz Beograda, jer je UNHCR imao svoje te magacine, skladišta za hranu, dakle, u Beogradu. I kasnije će doći i konvoj, kasnije nekada, sa cipelama iz Beograda, iz neke, čini mi se, srbijanske fabrike obuće, kada ćemo svi mi, preko 40 hiljada nas u Srebrenici, i žene i muškarci i djeca, dobiti po jedan par cipela. Kako su oni tamo te brojeve nabavljali, ne sjećam se tačno. Bilo je tu naravno problema, nismo mogli dobiti baš svoj broj svi.
I, interesantno, dakle, imamo cipele koje su u hiljadama pari došle iz neke firme, kažem, u Srbiji, koje je ta firma prodala UNHCR-u, za neki novac, koje je onda UNHCR dovezao u Srebrenicu. Mi smo dobili po jedan par cipela – dakle, za cijeli rat jedan par cipela – i onda su ljudi pronađeni, njihova tijela, posmrtni ostaci zapravo, upravo u tim cipelama, pa je i to bio dodatni problem, jer onom uobičajenom metodom identifikacije posmrtnih ostataka, ako svi imaju iste cipele, onda praktično nemate ni taj detalj, je l’, da možete reći: ovo je moj otac, ili brat – jer svi imaju iste cipele, manje-više.
Svetlana Lukić: Negde sam pročitala da ste vi za vreme tih najgorih meseci gladovanja izgubili jako mnogo kilograma, i vaš otac, je l’ tako?
Hasan Nuhanović: Da, svi smo izgubili. Ja sam izgubio najmanje 20 kilograma, otac ja mislim 40, majka, ne znam, 20-30, brat tako, mislim, pazite, ljudi su izgledali, ono, užasno. Mislim, ja sam kasnije čuo ovdje kako ljudi pričaju po Sarajevu da su i oni izgubili, i vidjeo sam i snimke, i vjerujem da jesu, naravno, ali pazite: ovdje je ipak – znači ne bih sad hteo da poredim patnju Sarajlija i Bošnjaka iz Podrinja – ali ovdje je barem stizala hrana u nekim količinama, na aerodrom ovdje i na neke druge načine. Nama, dakle, apsolutno ništa nije stizalo. Nas je srpska strana, dakle, htjela da uništi na svaki mogući način. Dakle, cilj je bio da nam se jednostavno što više ugroze životni uslovi.
Dakle, u tome su uspjeli. Apsolutno su u tome uspjeli, dakle, i ja vam kažem: u tom periodu, da je srpska strana – dakle, govorimo o vojnim i policijskim snagama, evo, Haag je rekao, to se zvalo Republika Srpska – međutim, takođe postoje mnogi dokazi o tome da je Srbija bila direktno umješana, govorim pogotovo sad ovamo o tom dijelu Podrinja, i vojno i politički i bezbednosno i tako dalje; da je ta srpska strana u tom periodu, pa i kasnije, ne znam ni ja; da je otvorila neki koridor, a o tom koridoru je i bilo govora – to je bila neka glasina o kojoj se pričalo, kao, otvoriće, u jednom momentu će se otvoriti koridor, pa će srpska strana dozvoliti da narod prođe prema, ne znam, Tuzli, ovako nešto. Vjerujte mi, dakle, u onim momentima kad je bilo najgore, a to najgore je dugo trajalo, da su ljudi jedva čekali da se tako nešto dogodi. Međutim, to se nikad nije dogodilo. Pa to se nije dogodilo čak ni jula ’95. godine, kad je ona kolona muškaraca i dječaka krenula ka Tuzli, na nekoliko mjesta vojne i policijske snage srpske strane su učinile sve što su mogle da zapravo te ljude poubijaju.
Dakle, razumijete. Ja nisam bio u toj koloni, i ovo što vam sad govorim sam čuo od ljudi koji su preživjeli te događaje. Ja sam bio u Potočarima, ’95, jula. Javnost zna, moju majku, oca i brata su holandske snage UN-a izručile u ruke srpskim snagama. Nakon toga su ih srpske snage ubile, i majku i oca i brata. Moj otac i brat, a i ja, u toku rata nismo ispalili nijedan metak. Dakle, ja nisam ispalio nijedan metak u toku rata, ni brat, koji je imao 17 godina, ni moj otac – kad je ubijen, imao je negdje 52-53 – dakle, u toku cijelog rata. I takvih je bilo na hiljade Bošnjaka u Podrinju. Sad, da vam objašnjavam razloge za to, opet bi bila malo duža priča. U Podrinju, jednostavno, broj naoružanih Bošnjaka je bio izuzetno mali.
Prema tome, puno je, puno, hiljade i hiljade ljudi nisu imali nikakav dodir sa oružjem, nikakav, apsolutno, tokom cijelog ratnog perioda; kao, kažem, i moja porodica. Što se tiče Potočara, evo samo da zaokružim ovaj dio priče, znači, u koloni nisam bio, posreno znam šta se tamo događalo. Bio sam u Potočarima. Igrom slučaja, ostao sam živ, i onaj, što se vidim često izbjegava, izgleda namerno, u javnosti da priča – govorim sad o Republici Srpskoj i Srbiji, kad se govori o Srebrenici – dakle broj, ustanovio sam to, i može bilo ko ustanoviti, znači postoje o tome dokazi, je l’, postoje liste, spiskovi i tako dalje. Broj muškaraca i dječaka koji su bili u Potočarima jula ’95. godine, 11, 12, 13. juli, je bio skoro 2 hiljade. Ja sam izbrojao 1.889 imena osoba zadnji put viđenih da su živi u Potočarima. Govorim o dječacima i muškarcima. I taj broj sam ustanovio pomoću knjige Međunarodnog Crvenog krsta. Mislim da su dovoljno međunarodno relevantni i neutralni kao organizacija, da se to može uzeti kao relevantan podatak. Dakle, u Potočarima je bilo skoro 2 hiljade muškaraca i dječaka. Od njih niko nije došao živ, dakle, jedino možda nekoliko njih koji su preživjeli eventualno strijeljanje.
A godinama mi zapravo – javnost, ja jesam na neki način znao – javnost nije znala ko je od tih ljudi preživjeo strijeljanje, jer je Tribunal njih koristio kao zašićene svjedoke, i više puta su svjedočili kao zaštićeni svjedoci u Tribunalu u Haagu, i nedavno, evo, kao što je Nedžad, s kojim ćete se sresti, ja mislim, Nedžad Avdić kaže: „ja sam tek nedavno počeo da pričam o svom iskustvu”. On je 20 i nešto godina o tome šutio. Eto, to je ta priča o tome da, pazite, koliko sam ja uopšte obavezan, koliko bi ja trebao da, ne znam, gledam emisiju koju vodi taj neki Marić. Ali pogledam to nekad, pazite, pogledam to nekad. I Marić ponovo kaže, i to s jednim drugim generalom, još jedan general je bio u drugoj emisiji, srpski general – i oni i dalje koriste izraz „ratni zarobljenici”.
Molim vas, ovo je vrlo bitna stvar: ja nisam stručnjak za tu terminologiju, ali ne mogu da prihvatim da 24 godine nakon ovih događaja, razumijete, se koristi, sasvim glatko, bez ikakvog pardona, izraz „ratni zarobljenici”. Ja bih volio da mi neki stručnjak iz Srbije objasni prije svega kakav je to ratni zarobljenik koga ubijete odmah, mislim, razumijete, onda on uopšte nije zarobljenik. Da biste bili zarobljenik, morate biti živi, pa bar nekoliko dana, mislim, razumijete. Ono, zarobljenik. Vi ste zapravo žrtva od tog momenta, koju vode na strijeljanje, mislim, jer kakav ratni zarobljenik, mislim, razumijete? Imali smo ratne zarobljenike, ne znam, u Njemačkoj, koji su radili gore po tim kampovima za Njemačku, pa sad čak dobijaju penzije, razumijete. To su nekakvi ratni zarobljenici. A i to je upitno da li je dobar termin.
Ali ratni zarobljenik reći za, recimo, dvje hiljade muškaraca i dječaka koji su odvedeni iz Potočara direktno na strijeljanje – prvo na mučenje neki od njih, na mučenje – razumijete, ratni zarobljenik! Mislim da ćemo ovđe u regionu možda napraviti jedan korak naprijed, ne govorim samo o Srbiji, govorim o svima nama, ali evo, u ovom slučaju o Srbiji, kada možda prestanu govoriti „ratni zarobljenici”; nego možda žrtve. Postoji izraz žrtve. Ti ljudi su mrtvi 24 godine. Međutim, rijetko sam čuo da neko u Srbiji kaže žrtve.
Svetlana Lukić: Pomenuli ste za vaše članove najuže porodice, za brata, majku i oca, a i pomenuli ste taj holandski bataljon, i o tome ste, uostalom, i pisali knjigu. Dakle, vi ste tada, u to doba, bili prevodilac za Ujedinjene nacije, je l’ tako, u Srebrenici, i jednog časa vaša cela porodica je pokušala da nađe zaštitu u samom kampu Ujedinjenih nacija, je l’ tako?
Hasan Nuhanović: Da, da. U kamp je ušlo negdje oko 6 hiljada ljudi, a oko kampa je ostalo negdje 20-25 hiljada ljudi. Pazite, mislim, to je ono bukvalno neposredno oko kampa. Dakle, Holanđani su, poznato je to javnosti, izručili, odnosno srpske snage su došle sutradan tek, dakle tek sutradan, iz Srebrenice, iz Bratunca, pomiješale se sa tom masom ljudi oko baze, odvajale su muškarce i dječake, žene i djecu deportovale autobusima i kamionima, da bi ovi koji su bili u bazi mislili da su ipak na neki način zaštićeniji.
Sutradan, Holanđani će, i to baš meni, dati megafon, iako je nas prevodilaca bilo više, dakle, bilo nas je sigurno jedno 5-6 koji smo radili direktno za Ujedinjene nacije – dali su meni mikrofon i rekli mi da prevedem riječi masi od 6 hiljada ljudi u toj hali, da ljudi počnu da izlaze u grupama po 5. Tako su ljudi počeli da izlaze, i kada dođu do kapije, to je nekih par stotina metara tamo, tamo ih čekaju srpski vojnici zajedno sa holandskim vojnicima, koji stoje jedni od drugih, i tu se dešava odvajanje. Ja imam, ne samo ja, nego postoje dokazi da su Holanđani vidjeli nekoliko egzekucija na licu mjesta.
Recimo, jedna izjava kaže da je čovjek koji je izašao iz baze odveden u kukuruzno polje nekoliko desetina metara od kapije, i da je ubijen pucnjem u potiljak, razumijete. Iako su Holanđani vidjeli da se to dogodilo tu, oni su i dalje istjerivali i predali u ruke i sve ostale ljude iz baze. Eto, to je to.
Svetlana Lukić: A rekli ste maločas, i ne samo vi, naravno, i ovi drugi ljudi sa kojima smo razgovarali, da su neke žene, pogotovo, uspele da se evakuišu, tako da kažem, iz Potočara. Kako je vaša majka na kraju stradala?
Hasan Nuhanović: Vidite nešto: većina žena jula ’95. godine je od strane srpske vojske, policije i tako dalje, kao što znate, prebačena kamionima i autobusima, zajedno sa djecom, ka Kladnju. Dakle, većina. Postoji jedan broj žena koji je silovan i ubijen, i jula ’95. godine, kasnije ću ja u fragmentima da saznajem šta se dogodilo mojoj majci. Trebaće mi godine i godine, mislim, da neku priču sklopim, i nikada nisam ni tačno saznao šta se tu zapravo desilo, da vam pravo kažem. Znam neke djeliće priče. Kasnije je bila u Vlasenici, u našem gradu. Znači, mi smo napravili kompletan krug od 3 i po godine: znači, bježeći iz Vlasenice, preko Žepe, srebreničkih – žepskih tih planina, brda, tamo smo išli tom granicom sa Srbijom, čamcem, znači, u Srebrenici smo provjeli neke 3 godine, da bi na kraju moja majka opet, znači na tu početnu tačku došla, u Vlasenicu, i da bi ponovo, dakle, bila zatvorena u Vlasenici – čuo sam još neke strašne detalje šta se dogodilo tamo u tom zatvoru, ne znam da li su tačni – i ubijena je pored Vlasenice u jednom mjestu koje se zove Jarovlje, sa 5-6 muškraca. Najvjerovatnije se zna i ko je to uradio. Pucano je na njih izbliza i poliveni su benzinom i zapaljeni. To je način na koji je ubijena moja majka.
Svetlana Lukić: Kad su nađeni posmrtni ostaci vašeg oca i brata?
Hasan Nuhanović: Nakon 10 godina je pronađen otac, a brat i majka nakon 15 godina. I svo troje su, znači, ukopani u Potočarima, i tu je i moj amidža, znači stric, koji je takođe bio u Potočarima. I on je strijeljan negdje, i on je tu ukopan. I sjećam se baš momenta kad sam u jednom momentu bio izvan baze, pokušavajući da spasim neke ljude, da ih uvedem u bazu dok je još moglo, mada nisam uspio, mislim, šta bih na kraju postigao, da sam ih uveo u bazu, oni bi okončali na isti način, i moj taj amidža, stric, je ustao da me pita: „Hasko”, oni su mene zvali Hasko, kaže, „šta će biti s nama?” Gledao je u mene ovako, nadajući se da ja nešto znam više nego on, je l’. Ja kažem njemu: „Sve će nas poubijati”. I on je samo ostao onako bez riječi.
Ja sam otišao u bazu. Nisam to samo njemu rekao. Rekao sam još više ljudi tu. Ja apsolutno nisam imao nikakvu iluziju o tome šta će se dogoditi. To je bila 4. godina rata, a hiljade Bošnjaka su, dakle, u tom području strijeljani, ubijeni na najgori način, već ’92. i ’93. godine. Naravno, bio je jedan broj srpskih žrtava, i civilnih. Sad ja tačno ne znam o kojem se, ne znam, broju radi, o kojim se tačno događajima radi, znači, ali kažem, ne treba porediti patnju ovog ili onog naroda, ali pazite molim vas: u ovom slučaju na tome insistira i srpska javnost. Kaže, pa ne znam, srpske žrtve, pa ovo pa ono. Mislim, neuporedivo. Po mom saznanju, neuporedivo, znači, to šta se dodilo srpskoj strani u Podrinju i bošnjačkoj strani. Dakle, apsolutno je neuporedivo.
Ali pazite sad, mislim ja ono tumačim kao, ja tumačim u pogledu unazad ratna dešavanja ’92-’95. Prvo, smatram da nisam to dužan da radim. Ja nisam istoričar, pazite, nisam istoričar. Nisam političar. Da li sam ja dužan srpskoj javnosti da bilo šta pružim od ovih informacija? Mislim da je prije svega srpska javnost meni dužna da pruži informaciju. Dakle, trebalo bi da sam mogao već ’96-’97 godine otići na Pale, Banjaluku, Beograd – jer je i Srbija bila umješana, dokazano je – da ja tražim podatke o tome gdje su moj otac, majka i brat. Razumjete. Možda ne toliko što se njima dogodilo, ko ih je ubio. Ko će mi to reći, je l’, razumijete? To utvrđuju sudovi, policija, istrage; ali, dakle, srpska javnost, odnosno srpska strana je meni trebalo da pruži informaciju, a ne ja srpskoj javnosti, evo, 24 godine nakon svih tih događaja, da ja šta? Edukujem srpsku javnost o tome šta se dogodilo ’92-’95. godina. Mislim, pa možda srpska strana više zna od mene šta se dogodilo. Da li me razumijete? Ja bih volio, mislim, drago mi je što ste došli, i zaista sam teška srca pristao da ovaj razgovor s vama, jer me ovo jako opterećuje. Jako me opterećuje. Ali najgore bi bilo, i najgore jeste, i biće još, na žalost, u budućnosti će se to još povlačiti, što imamo neku vrstu suprotstavljenih narativa, i to ne dva, nego tri, pa i više, razumijete.
Svetlana Lukić: Vi ste podneli tužbu i protiv države Holandije, zapravo, jer smatrate i njih odgovornim.
Hasan Nuhanović: Da, da, apsolutno. Oni su imali‚ u jednom momentu 600 vojnika. Navodno, kad se Srebrenica dogodila, jula ’95. godine, dakle kad je pala zaštićena zona Srebrenica, oni tvrde da su imali manje vojnika u tom momentu, jer je jedna cijela četa bila na odmoru, što je sad jedan, haj’mo reći, dodatni detalj; u Holandiji su bili već na odmoru jedno vrijeme, pa je trebalo da se vrate, pa se nisu uspjeli vratiti. Vidite nešto: ja sam uspio da dokažem da je Holandija odgovorna i dugo će se još to povlačiti po sudu. To je bio samo jedan slučaj, a biće tih još i tužbi i slučajeva. I preko Holandije, zapravo, ta se odgovornost i krivica prenosi na Ujedinjene nacije i cijeli svijet, pa ako hoćete, i međunarodnu zajednicu, razumijete.
Znači, kad se radi o sprečavanju i kažnjavanju genocida, svaka država na svijetu, članica Ujedinjenih nacija, potpisnica, dakle, i one konvencije iz 1948. godine, je dužna da spreči genocid, razumijete. Vi ste ovdje imali 25 hiljada, u tom momentu, 25 hiljada pripadnika stranih trupa je bilo u Bosni i Hercegovini: Francuska, Britanija, Kanada, mnoge druge zemlje. U Bosni i Hercegovini, jula ’95. godine. Bosna je mala. Bosna je mala. Šta je to, 25 hiljada ljudi bilo? Dakle, postojali su razni drugi načini, brojni načini da se to sve spriječi, da ne dođe do masovnije egzekucije, razumijete. Međutim, gledajte ovo: tri sedmice nakon Srebrenice, hrvatska vojska zauzima Knin. Preko hiljadu Srba bježi, Srba iz Knina, uključujući i muškarce, uključujući one koji nose uniformu, bježe u obližnju bazu kanadskog UNPROFOR-a. Vrlo slično, skoro isto kao u Srebrenici.
Govorim o okolnostima. Hrvati sa svojim snagama stižu na kapiju, traže da im se izruče da li svi, ili jedan dio muškaraca, čitao sam te dokumente, taj je slučaj detaljno raspravljan u Haškom tribunalu, imate o tom dokumente, i ja sam ih čitao isto iz te njihove arhive. I nijedan od tih pripadnika srpskog naroda koji je ušao u bazu nije izručen hrvatskim snagama, do jednog momenta. To je trajalo nekih 40 dana, pazite. U Srebrenici se sve dogodilo, to u Potočarima, za 48 sati, a ovo je trajalo 40 dana, pazite. Na kraju jedan broj muškaraca srpske nacionalnosti je izručen hrvatskim snagama od strane Ujedinjenih nacija, po principu primopredaje. Dakle, vi potpisujete da sam ja vama predao tog i tog čovjeka s tim i tim imenom i prezimenom, i to samo onda kada je hrvatska strana na najvišem nivou prezentirala Ujedinjenim nacijama dokumente da su te osobe srpske nacionalnosti osumnjičene da su možda počinile ratne zločine. Da li me razumijete?
Ujedinjene nacije su predale te osobe srpske nacionalnosti hrvatskim vlastima, i njima se ništa nije moglo dogoditi, u smislu da budu ubijeni, razumijete. I UN je, naravno, apsolutno učinio sve da nadgleda taj proces i zatočenja, i njihovog suđenja, dakle procesuiranja, i tako dalje. Nisu mogli biti ubijeni, razumijete. Hajde sada da se vratimo na Srebrenicu: došao sam do spiska, imam ga – mislim, imaju ga i drugi – od nekih 230 imena, gdje jula ’95. godine pravosudne institucije u tom području Republike Srpske imaju spisak osoba bošnjačke, muslimanske nacionalnosti, koje su tokom ’92-’95 osumnjičene da su počinile ratni zločin nad srpskim stanovništvom. 230 imena, pazite. Ja imam taj spisak, i kažem, imaju ga i drugi. Niko nije, od ovih srpskih egzekutora imao taj spisak u svojoj ruci, pa pitao „kako se ti zoveš”, razumijete.
Dakle srpska strana jula ’95. godine nije tražila nikakve počinioce nekakvih zločina nad Srbima. Srpska strana je izvršila masovnu egzekuciju nad hiljadama i hiljadama muškaraca, dječaka, pazite, dječaka i staraca. Na tom spisku se nalazi 500 osoba – na spisku ubijenih – 500 osoba mlađih od 18 godina. Što kaže, daj bože da smo imali taj scenarij iz Knina. A radilo se o istoj misiji Ujedinjenih nacija na području bivše Jugoslavije. Isto tako, gledao sam kad se predaju srpske snage iz Krajine, tamo, u operaciji Bljesak. To je bilo prije Srebrenice. Ja sam vidio, pogledajte na Jutjubu snimak. Ne znam koliko hiljada pripadnika srpskih snaga se predaje hrvatskoj vojsci. Sva vozila, ne znam, tenkovi, na jednom mjestu stoji oružje, ne znam, na zemlji, oni su tu, i dva generala, srpski i hrvatski, potpisuju predaju; kapitulaciju, predaju, kako hoćete.
Jeste li čuli vi da – mislim, nemojte misliti da vas pitam – da se nešto dogodilo slično tim vojnicima. Ne branim ja ovde sad hrvatsku stranu, razumijete. Ali Bljesak ’95. godine, ne znam, mjesec i po dana prije Srebrenice imamo, a onda imamo tu Srebrenicu. Znači, jedino mi smo ovdje bili žrtva masovnih egzekucija. I drugo, imam osjećaj da jednostavno u ovom razgovoru koristim previše, možda previše naglašene, pa ‘ajmo reći i agresivne gestikulacije svojim tjelom. Ja to radim kao neki odbrambeni mehanizam, jer ja ne mogu sad u ovom trenutku mirno da sjedim i da pričam s vama, razumijete, jer mene to užasno opterećuje. O tome ja ne mogu baš hladne glave da pričam.
Pokušavao sam i uspjevao sam to prije u mnogim razgovorima. Ali još ću nešto reći: govori se o mržnji, razumijete. Govori se o mržnji. Često to pitanje postavljaju. I ja kažem ljudima sljedeće. Kaže, „da li vi”, ne znam, „mrzite srpsku stranu”, da ne kažem Srbe sad ovdje, je l’. Ja kažem: „Slušajte: koliko se ja razumijem u to, mržnja je, kad je u pitanju tvoje tijelo i um, jedan biohemijski proces koji se dešava unutar moga ume i tijela. Šta vi imate s tim? Znate kad biste vi imali nešto s tim? Kada bi, ako ta mržnja postoji, ona proizvjela nešto loše po vas, razumijete”. Prema tome, koji je moj odnos, lični, u mom umu, u ovih 24 godine, u odnosu na takozvanu srpsku stranu, to je moj problem koji ja rešavam sam sa sobom, koji nosim svaki dan. A reći ću vam to, shvatio sam davno da je mržnja autodestruktivan proces.
Ja ne želim sam sebe da uništavam tako što bih nekoga mrzio, jer jedini koga bih na kraju uništio, bio bih ja. Jeste li možda nekad čuli da sam ja nekome nešto nažao učinio? Nisam, niti ću. Pazite nešto: mrzite vi mene ako hoćete do sudnjega dana, ali nemojte doći da me ubijete. Nemojte doći da me ubijete, mene i moju porodicu, i moj narod, ako hoćete. A to da li vi mene mrzite ili volite, to je sasvim neki drugi problem. To je poenta, to je poenta našeg odnosa iz prošlosti, i našeg odnosa u sadašnjosti, pa ako hoćete, i u budućnosti.
Svetlana Lukić: Kada hodate ovim gradom i kada idete na posao, gde viđate neke ljude koji su zlikovci i koji…
Hasan Nuhanović: Da. Bukvalno gdje mi sad sjedimo, 500 metara od ovog mjesta se nalazi zgrada Parlamenta i Vlade Bosne i Hercegovine, u kojoj se nalazi Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, u kojem radi osoba srpske nacionalnosti iz Vlasenice koja je bila tokom rata, ’92-’95, komandir policije. U tom gradu je, malo prije sam rekao, najmanje nekoliko stotina, najmanje, samo u gradu, ljudi ubijeno na najsvirepiji način. Između 50 i 100 žena, po mom saznanju, je silovano i ubijeno. To je mali grad, mala sredina, razumijete, prije rata je sam taj grad imao 5 hiljada stanovnika, samo grad; opština 30 i ne znam koju, 32 hiljade, čini mi se.
I kad je moja majka ubijena, saznao sam da su ti koji su to počinili najvjerovatnije bili pod njegovom ingerencijom, kao šefa policije. U tom momentu kad je moja majka ubijena, u našem porodičnom stanu živjeo je njegov brat; dakle, njegov brat koji je bio predsjednik SDS-a i predsjednik kriznog štaba Vlasenice. Govorim sad o dva brata. Taj koji je bio policajac radi ovdje u Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine. Samo na osnovu podataka koje sam vam sad ja dao, a do kojih sam ja došao tokom dugog niza godina, mislim da je manje-više jasno da je on veoma odgovoran ne samo za moju majku, nego i za mnoge druge ljude, i da treba da za to odgovara na sudu. Eto, to je to. To je danas Bosna i Hercegovina.
Sve što ja mogu da uradim po tom pitanju je da odem na sud i prijavim ga. Ja sam to već uradio i na taj način sam uradio, kažem, sve što mogu po tom pitanju. Ništa ja tu više ne mogu. U ovoj državi, evo, majke Srebrenice, znam za ostale preživjele, zaista se oslanjaju i nadaju da će taj proces krivične pravde iznjedriti barem neki djelić pravde, pomoću kojega ćemo biti u stanju da ove stvari ostavimo iza sebe i da krenemo napred, ne samo mi ovdje, dakle u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici nego i ljudi u Beogradu, u cjelom regionu. Dakle, apsolutno ne postoji drugi scenarij, po mom mišljenju, koji priželjkuju normalni ljudi u ovom regionu. Koji je to drugi scenarij?
Svetlana Lukić: Da li je neko ikada Vas pozvao u Beograd da pričate o tome što znate? Pisali ste knjige.
Hasan Nuhanović: Pozvala me je pokojna Borka Pavićević. Neki dan je umrla. To sam odmah vidio na internetu, i to je bilo prije nekih 20 godina. Ja sam odbio da dođem. Odbio sam da dođem.
Svetlana Lukić: Je l’ biste to isto odbili danas?
Hasan Nuhanović: Najvjerovatnije da bih. Najvjerovatnije da bih. Evo, da ne bih previše filozofirao, Janja Beč kaže ovako: „ova dva naroda su jedni drugima ogledalo”. Ogledalo. I mene zovne ovaj Tomić iz Bijeljine, isto je radio vrlo pozitivne, onako, stvari. I kaže: ‘ajde dođi, negde tamo na tom području oko Bijeljine, i tako dalje, da ispričaš te stvari. Mislim, pazi, čovječe. Mislim, ja se izvinjavam i vama i njemu, ali ja kažem, ja ne mogu biti onaj držač ogledala. Mislim, da ja sad vama držim ogledalo da se vi u njemu ogledate. Mislim, dovoljno je ono što sam prošao, ’92-’95, i ovo do sad.
Kažem vam, i na ovaj intervju sam zaista jedva pristao, jer meni ovo ne treba. Dakle, proces suočavanja sa prošlošću mora srpska strana, u ovom slučaju, da sama pronađe. To mora doći iznutra, to mora doći iznutra. Pazite, ovaj intervju sa mnom, koji snimate sada, veliki broj Srba, odnosno srpske javnosti, će smatrati lažima, agresivnim, propagandom. Ovo dolazi izvana, jer ja više ne živim u zajedničkoj državi sa vama. Taj proces mora doći iznutra, i to kad se počne da događa – možda ovo što vi radite i jeste dio tog procesa – kad vidim da se to događa, onda pozovite i mene, pozovite Nedžada Avdića, pozovite sve nas. Apsolutno ćemo pomoći i sebi, i vama, i svima. Međutim, taj proces koliko ja vidim još nije počeo.
Premijerka Srbije je, evo, juče nazvala ovo što se dogodilo nesporazumom. Koliko se ja sjećam, iz jutrošnjih vjesti, ona kaže, trebamo da ostavimo nesporazume iz prošlosti iza nas. Neposrazume! Njoj je genocid nesporazum! Razumijete.
Peščanik.net, 12.07.2019.
OLUJASREBRENICA
