Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Poznato je da se Zorana i Đuka ne vole. Njihova netrpeljivost donekle je proizvod razumevanja odanosti prema tvorcu legla u kome oboje imaju prilično udoban smeštaj. To je već postao javni sukob u samom centru sekte, koji Vučić ne potencira, ali i ne smiruje. Okršaji njegovih bliskih podanika omogućuju mu da ih lakše drži pod šakom i relativno precizno meri njihovu lojalnost.

Neka narušavanja naprednjačkog sklada ipak pokazuju da tamo ima dubokih pukotina, neostvarenih ambicija, mnogo zavisti i netrpeljivosti. Predstoji podela gospodarske milosti, sprema se nova vlada a spisak izabranih će sastaviti samo jedan.

Dačić je uložio sve svoje snage da sebe predloži kao rešenje za prvog ministra. Tu svoju nameru o novom visokom usponu sažeto je odredio u predizbornom sloganu „Dačić premijer“, ili tako nekako. Nema znakova da je selektor ozbiljno razumeo njegovo nametanje. Čak je juče rekao da bi SPS mogao da bude partner u gradu, ali u Republici teško, skoro nemoguće. Svejedno, Dačić nikada ne odustaje.

Dačićevim suvišnim ambicijama se bavila i Zorana Mihajlović. Rekla je otprilike da ne zna ko će biti novi premijer, ali zna da to neće biti Ivica. Zašto neće on? Zato što je to mesto namenjeno nekome iz SNS-a. Na primer njoj.

To nije rekla otvoreno, bilo bi suviše nedelikatno, ali možda je došlo vreme za nju. Nije dobro podnela prvi mandat Ane Brnabić, skoro otvoreno osporavajući taj kadrovski udar na vladu.

Zorana je svoje javne stavove kombinovala izlivima bezrezervne odanosti i povremenim liberalnim iskakanjima. Pokušavala je da ne ospori Vučićevu svemoć, ali i da ukaže na neke primere nedopustive rigidnosti u sferi izvršne vlasti i teških promašaja na granici katastrofe u energetskoj sferi. Mada je u aferi sa Rio Tintom pokazivala izrazitu naklonost rešenjima koja su sukobljena sa interesima građana.

Zamerali su joj da je bliska sa ljudima iz američke ambasade, i da odatle u vladu prenosi nedopustive tonove.

Više puta je pokušala da smeni Dušana Bajatovića, skoro redovno je navodila dovoljno dobre razloge za to. Nije uspela, Rusi su ga čuvali i sačuvali skoro kao dragocenost.

Izgledalo je kao da Vučić ne obraća mnogo pažnje na Zoranine blage ekscese, inače ne bi bila stalni i pouzdani član svakog tima koji je sastavljao.

Možda se to promenilo pre nekoliko dana, posle intervjua Zorane Mihajlović za Novu S. Nije u pitanju sadržaj razgovora, ministarka je govorila o projekciji nove vlade, i o potrebi da u njoj budu najbolji ljudi. Nego o okolnosti da je govorila za medij koji nikada nije bio u srcu Gospodara, već u prostoru jake mržnje. Zbog toga što su, navodno, meta opasnih napada te kuće bili Vučić, njegova porodica i deca.

Đuka je upotrebio pojam „fukara“, a Zorana je, citirajući mudrost neke svoje babe, prozvala Đuku glupanom „koji se uvek sam javi“.

Inače je Đukanović stranački redar, dežurna osoba za pranje obraza porodice i svetog oca. Za taj posao ima odobrenje sa najvišeg mesta, i on to obavlja bez pogovora i bez milosti. Nema nijansi, istina je samo jedna.

Ana Brnabić je svojoj arhimrziteljki zamerila da je prešla nekakvu crvenu liniju, jer je govorila za one koji su bili na drugoj strani od ljubavi za predsednika, njegovog sina i porodicu. Nije navela primer kada i u kojoj formi se to dogodilo, kakva je to napad bio i ko je napadao.

I Vučić se rastužio nad sobom i svojom sudbinom progonjenog, zamerajući ministarki zbog lične promocije na zlom mestu. Objasnio je zašto on nikada ne govori za „te medije“. Zato što su kriminalizovali njegovo najstarije dete, napadali i ugrožavali njegovu porodicu.

Možda je nehotice ili hotimice Zorana Mihajlović postala teg za odluku o predstojećoj dodeli nacionalnih frekvencija. Posle svega, kao da je izrečena presuda N1 i Novoj S: zar njima, pa oni napadaju predsednika i njegovu porodicu, a njegovog sina povezuju sa kriminalcima?

Tako je bojkot nezavisnih medija postao deo politike predsednika i buduće vlade. Diskriminacija koja može da bude i ozakonjena.

Do kraja jula, ako je verovati najavi, Srbija će dobiti novu vladu. Na njenom čelu novo lice: Ana Brnabić.

Peščanik.net, 03.06.2022.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)