Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Jedno vreme nigde nije bilo Vulina. Nema ga u kombinacijama za visoke funkcije, ali on je potpuno živ kao „siva eminencija“, neka verzija Suslova srpske politike, takve kakva ona jeste. U zapadnom svetu je nepoželjan, stavljen je na crni spisak opasnih protuva koje nisu niti mogu biti usklađene sa pravilima tamošnje diplomatske higijene.

Nema znakova da se A. Vulin mnogo potresao zbog toga. Odbacio je sumnje pa i tvrdnje da je upleten u kriminalne poduhvate sa oružjem i opijatima. To su mu možda prišili zbog preterane bliskosti sa Kremljom i Nikolajem Patruševim, bar tako se pravda, koga po konzervativnoj okorelosti, ideološkoj tvrdoći i zloj konstrukciji upoređuju sa nezaboravnim čuvarima Staljinove vlasti: Ježovim, Jagodom i Berijom. Od njih je Nikolaj pokupio i ona iskustva koja mu omogućuju da preživi čuvajući Putinovu vlast a i svoju kožu modelom KGB-a odakle dolazi i Putin. Dok Vladimirovič sa svoje strane polako ali nezadrživo dostiže surovost Hazjajina.

Vulinova meka ali zloćudna moć dolazi iz „močvarnog rada“, koji omogućuje opstanak u bizarnoj špijunskoj kaljuzi. Njegovo potkazivanje ruskih opozicionara od kojih su neki zbog Vulinove revnosti završili na robiji, podiglo mu je u Moskvi ugled jeftinog cinkaroša, na šta je on neizmerno ponosan.

Njegova dvopolnost u funkcionerskom obaveštajnom radu dovela ga je do ideološkog gurua ovdašnje nacional-šovinističke desnice, čija je platforma čudovišna: Putin napadom na Ukrajinu brani Rusiju od nacizma, pa se tako brani i Srbija na Kosovu. Svoju poziciju nekadašnjeg Če Gevare ispod Mirine suknje – u skladu sa patološkom rusofilijom – lako je zamenio za ideologiju koja otvoreno podržava zločinački imperijalni pohod.

Bio je u poziciji da upozorava javnost a i šefa koji je i sam opčinjen špijunima i njihovim tajnama, da je Beograd pun agenata stranih službi. I to uglavnom sa Zapada. Postojanje Vulina možda je učinilo manje potrebnim masovno prisustvo njihovih ruskih kolega. Ako ih je i bilo, u njihov rad je svakako označen bratskom pažnjom i prijateljskom naklonošću.

Svi Vulinovi pohodi na agente sa Zapada propali su bez izuzetka. Nijedan špijun nije zatečen u obavljanju svog tajnog posla. Možda i zbog toga što se sve najgore tajne o ovoj državi znaju. Dovoljno je gledati i slušati, sve drugo što se krije daleko je dobroćudnije od pljački i prevara, državnog kriminala, besramnog laganja, zapenušanih govorničkih prizora i divljačkih beseda u kozačkoj skupštini.

Možda je Vulin ipak naslutio, ili čak pohvatao, ako ne špijune a ono konce koji vode do njih i neočekivanih mesta na kojima se oni nalaze. Njegovo oglašavanje na Pinku u kome otkriva da se u neposrednoj blizini samog vladara sabrala grupa agenata CIA koja radi protiv države i njega (vladara) ostala je skoro bez odjeka. Vulinovo otkriće ima značaj špijunske senzacije i državnog skandala i samo po sebi znači obrt u zamišljenim špijunskim poslovima. Ali to je i komedija sa dva Servantesova lika koji napadaju prikaze iz sopstvenog bunila. Vulin na Pinku otkriva da u okruženju predsednika Srbije ima ljudi koji rade za CIA. A. Vučić zna da ih ima, zna koji su to ljudi, i sam će odlučiti da li će i kada o tome reći celu istinu. U okruženju predsednika, kaže on, postoje ljudi koji ne rade za dobro predsednika i ove zemlje, nego rade protiv njega.

Jesmo li dobro razumeli Vulina, koji u nastavku ove izjave govori o kataklizmi što nam se sprema. Agenti koji su uočeni žele da ubrzaju slom srpskog sveta sve sa Republikom Srpskom, mada takvu kalvariju mogu da spreče naši veliki prijatelji Rusija i Kina.

Ljudi koji su ugrađeni u državni vrh kao agenti CIA, pripadaju državnom vrhu i rade protiv njega. A naročito protiv predsednika, koji ne želi da kaže koji su špijuni iz njegovog gnezda. Što znači da ih želi uz sebe jer im veruje.

Čemu onda tolika opsesija agentima zapadnih sila, o kojima je A. Vučić često govorio, kada su i oni, poput Rusa ovde suvišni. Ova vlast je vrlo moćna u razvijanju agenture koja radi na dva fronta protiv države, i oni su deo te agenture. Onaj koji srcem pripada Moskvi, otkrio je da vlast u stvari radi za Centralnu informativnu agenciju USA, čuvajući svoje američke špijune u samom dvoru.

Tzv. predsednik zna sve o tome. Moguće je da oni ne znaju da on zna, a veruju da on ne zna sve što je njima poznato o njemu. Sve dok ih Vulin nije zatekao u poslu nedostojnom srpskih rodoljuba. Na taj način ovdašnja montipajtonovska špijunska igra postaje uzbudljiva zabava na dvoru ludaka, gde je onaj glavni sam svoja luda.

Kako ih je Vulin otkrio? Izgleda nikako. Da postoje domaći agenti CIA koji rade na dvoru i oko njega, bilo bi upriličeno bar jedno poučno hapšenje: evo šta mi radimo sa takvima! Nikakva funkcija ne može da zaštiti neprijatelje ove zemlje, nema veze ko su oni. Odgovaraće za veleizdaju, a zna se sa kakvim prezirom se naš narod odnosi prema takvima. Biće im suđeno po zakonu, i oni i njihovi potomci zauvek će nositi žig izdaje.

Ali ništa od toga. Agenti CIA zamišljeni u okraćaloj imaginaciji A. Vulina, izašli iz njegove političke paranoje nastali su kao simulacija šizofrene budnosti. Srpski špijuni rade za dve strane, usklađeni u svom nepomirljivom sukobu pod istom šapom.

U svom pohodu Vulin ide do samog kraja. Pa iako je i njegov gospodar agent CIA, ništa zato. Voli ga kao boga, ali mora da ga prijavi svom predsedniku, iako taj možda već zna sve o sebi.

Peščanik.net, 29.03.2024.

Srodni link: Mijat Lakićević – Putinovo „paljenje Rajhstaga“ i Vučićevo pumpanje srpstva


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)