U vrijeme dok su Goran Bregović i njegovo Bijelo dugme bili SFRJ varijanta Beatlesa, pa onda, dakle, u lenonovskoj parafrazi (cum grano salis) i bili poznatiji od Tita, grupa Psihomodo pop bila je, isprva, osuđena na zabran dječijih televizijskih programa. Sjećam se dječije emisije koja se emitovala na televiziji nedjeljom ujutro u kojoj je glavni lik bio Vitez Jura (ili to ipak bješe poštar Duje što voli vas i štuje), a u kojoj je Psihomodo pop izvodio štrebersko-rokerski šlager pamtljivog refrena: Ja imam pet iz fizike i pet iz matematike/ pet iz kemije i pet iz biologije…
Koju godinu kasnije, Psihomodo pop će svojih pet minuta slave zavrijediti time što su se pojavili na MTV-ju. Nije tad bilo ovih i onih muzičkih televizija, ovih i onih adrija i ostalih hitorama; postojao je jedan i jedini MTV, a na njemu se pojavio Psihomodo pop s pjesmom I’m in Love with Gobac, engleskom verzijom pjesme Ja volim samo sebe. U originalu, pjesma je počinjala ovako: Tamne mrlje prošlosti/ na tvojoj bijeloj košulji/ veš-mašina budućnosti, nikad neće oprati…
Eh, prođe od tad i četvrt vijeka. Davor Gobac, frontman Psihomodo popa, je u posljednje vrijeme sarajevski dragi gost. Ne samo da redovito obitava u Sarajevu kao član žirija reality show programa jedne lokalne televizije, nego se sarajevska FGR (fina gradska raja), baš onako provincijski, nekritički klanja pred njim, priređujući čak i gromoglasno reklamiranu izložbu Gobčevih mazarija, jer se sredovječni pjevač u slobodno vrijeme amaterski bavi i slikarstvom.
Goranu Bregoviću, u isto vrijeme, Sarajevo šalje Gobčevu poruku: Tamne mrlje prošlosti/ na tvojoj bijeloj košulji/ veš-mašina budućnosti, nikad neće oprati…
Vijest koja je prije desetak dana odjeknula cijelom regijom glasila je: Goran Bregović se vraća u Sarajevo! Ispostavilo se da je Alija Behmen, gradonačelnik Sarajeva, ugostio Bregovića u svom kabinetu, da je ovaj tom prilikom izjavio da ga privlači ideja povratka u Sarajevo, odnosno ponovnog stalnog nastanjivanja u svom rodnom gradu. Nije Bregović definitivno i nedvosmisleno rekao da će se vratiti, ali je dao nagovijestiti da mu ne bi bilo mrsko da u Sarajevo boravi duže i češće, a gradonačelnik Behmen je tim povodom izjavio kako “Sarajevo mora postati centrifugalna sila, a ne, kao dosad, centripetalna“.
Nadigla se, naravno, nakon toga kuka i motika sarajevskih publicista i komentatora. Svi su odjednom osjetili potrebu da se tim povodom oglase. Konsenzus je dosegao zadivljujuće proporcije. Svi se slažu da Bregović ima pravo da se vrati u Sarajevo. (Kakva velikodušnost!) Ali isto tako, svi manje-više imaju potrebu i da pomalo zvocaju, što oko Bregovićevog lika i djela, što oko citirane Behmenove izjave.
Problem s Bregovićem je u tome što on, eto, nije Johann Sebastian Bach! On, nesretnik, piše muziku za Severinu i Orkestar za svadbe i sahrane, a ne piše fuge ko ozbiljan kompozitor. Zašto ga onda uopšte tretirati kao umjetnika, pitaju se vajni sarajevski opinion makeri. Isti ti zahtjevni ljepodusi ismijavaju i citiranu Behmenovu izjavu o Sarajevu koje bi trebalo (ponovo) početi privlačiti ljude, nakon što ih je godinama odbijalo.
Paradigmatičan primjer plitkoumnog rezonovanja na ovu temu nudi do prije nekoliko godina ugledna i relevantna medijska adresa: uvodnik magazina Dani. Uvodničar pokušava polemisati s gradonačelnikom pa veli: “Sarajevo je i prije i u ratu i poslije njega iz različitih razloga privlačilo i odbijalo različite ljude. Sjetimo se da su u Sarajevu iza rata živjeli i Vidosav Stevanović i Novak Kilibarda. Prvi koji je pobjegao od Miloševićevog režima u Pariz, a zatim se jedno vrijeme nastanio u Sarajevu, a drugi strastveni sljedbenik tog režima, kvazipokajnik, prema kojem je mainstream sarajevske intelektualne javnosti bio naklonjen jednako, ako ne i više nego onom prvom, što je, naravno, greška, ali ilustrativno kao demant Behmenove izjave o dosadašnjem Sarajevu kao centripetalnoj sili.“
Stevanović na stranu, ali Kilibarda je u Sarajevo došao kao diplomata Republike Crne Gore. Po toj logici, svaki glavni grad bilo koje zemlje, grad u kojem postoje ambasade, konzulati, trgovačke i druge misije – djeluje centrifugalno. Kabul i Bagdad, recimo, su centrifugalni i poželjna mjesta za život jer u njima službuju (i žive) ambiciozni američki diplomati.
Susan Sontag, koja je Sarajevo nekritički i skoro slijepo voljela, piše u jednom svom eseju kako ste prije rata, ma koliko voljeli Sarajevo, “ako ste bili ambiciozni, morali otići iz njega da biste ostvarili veliku karijeru, kao što ljudi iz San Francisca na kraju odlaze u Los Angeles i New York“. Prije rata je postojala Jugoslavija kao zajednička država. Kad Susan Sontag pominje Los Angeles i New York kao gradove u koje će poći ambiciozni stanovnik San Francisca, ona pominje najveći kalifornijski i najprivlačniji američki grad. Sarajevo je danas najveći grad države u kojoj se nalazi. U takvom kontekstu ono ne bi smjelo djelovati centripetalno, ali svejedno, već godinama djeluje upravo tako.
Goran Bregović je čovjek koji je veliku karijeru već napravio i kojem je, što se karijere tiče, danas svejedno gdje živi. U nekom simboličkom smislu, više bi njegov povratak u Sarajevo značio imidžu Sarajeva, nego što bi to u karijernom smislu značilo Bregoviću. Alija Behmen to očito zna. Oni koji se izruguju Bregovićevom bijelom odijelu, odijelu na kojem traže “tamne mrlje prošlosti“ samo da bi pravednički utvrdili da ih ništa “nikad neće oprati“, ne znaju ništa osim da uživaju u svom samoproglašenom statusu moralnih vertikala. Oni su, čini im se, ti koji na “veš-mašini budućnosti“ uključuju centrifugu, štreberski se smješkajući sretni jer poput Gobca “vole samo sebe“ i jer znaju da im je ljubav uzvraćena.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 18.01.2011.
