Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Sinopsis za film o Oluji

S obzirom da nakon „Dare iz Jasenovca“ i najava redatelja Antonijevića da će sada snimati film o Oluji, očito postoji realna opasnost da se još jedna kompleksna i bolna tema banalizira na filmu i iskoristi kao pamflet, umjesto da pomogne društvu u suočavanju s traumama, prilažem sinopsis filma o Oluji iz perspektive poraženih.

Prva scena: Knin, august ‘90. Nepodnošljivo je vruće, na ulicama nema nikoga. Iz asfalta isparava omarina. U dubokoj hladovini jednog od lokala u središtu grada SDS-ovci na čelu s Martićem piju pivo. Atmosfera je trijumfalistička, revolucija se upravo događa, euforiju ne može ništa omesti. Nitko ne postavlja nikakva pitanja. Tek se jedan od ljudi za stolom sjeti da je konobar Hrvat i vidno je šutljiv, pa mu kaže da se ne brine, Knin je oduvijek bio zajednički grad i čuvat će svoje komšije.

Druga scena: Književnik Vojin Jelić, koji je došao iz Zagreba u rodni Knin na godišnji, prolazi uz rub pločnika s druge strane ulice. Brzo okreće glavu kada ih uoči i kamera ga prati niz ulicu. Na licu mu se vidi očaj.

Treća scena: Književnik Jovan Radulović telefonira u Beograd, na vezi su u zgradi SANU-a u Beogradu naizmjenično Dejan Medaković i Dobrica Ćosić. Rade se planovi za zgradu srpskog narodnog pozorišta u Kninu.

Četvrta scena: kasno je poslijepodne, sunce je već dosta nisko. Na školskom igralištu dva druga Veljko i Milan igraju basket jedan na jedan. Obojica su u dresu Jugoplastike.

Peta scena: 17. august je, postavljaju se balvani na cestu, kamera iz auta snima euforična lica. Potom se zaustavlja i zumira čitavu grupu. Lokalni ljudi, mahom u četrdesetim godinama, loše kondicije i velike samouvjerenosti.

Šesta scena: Veljko i Milan su u širem društvu u jednom od kninskih lokala navečer. Počinje tučnjava, naoružani nepoznati ljudi teroriziraju kafanu.

Sedma scena: Jutro je, kamera prati kako milicajci odvode nekoliko bivših kolega u zatvor, prolaze pored razbijenog izloga kafića od sinoć.

Osma scena: Novogodišnja je noć, neuobičajeno je euforično. Veljko kaže da će on i njegovi ostati u Kninu bez obzira na sve. Milan mu priča da ljudi odlaze iz okolice grada zastrašeni ili izravno protjerani, ali da će Kninjani čuvati svoje komšije.

Deveta scena: Milorad Pupovac stalno telefonira, na liniji je Jovan Rašković, dogovor za sastanak i tribinu je pao.

Deseta scena: April ‘91. Proljeće luduje. Zoran Pusić sjedi na trijemu vile na Šalati i priprema tekst za tribinu u Kninu. U vilu stiže Lazar Stojanović, razgovaraju o „Plastičnom Isusu“ i o Zagrebu. Knin ne spominju, da se ne ureknu.

Jedanaesta scena: Split, Bačvice. Isti dan. Ćićo Senjanović igra partiju života na jedinici. Simfonija picigina. Nikola Visković mu pokušava doviknuti kako je vrijeme da krenu prema Kninu, a Ćićo odgovara kako revolucija može čekat, a picigin ne može. Nikola je nervozan, sad je i Ćićo, beštima, ali ne izlazi. Konačno, nakon zadnje dvije ruke, Senjanović izlazi i još onako mokar se penje s Nikolom uza skale do Hotela Park. U autu ih čeka Mira Lorger, kreću prema Kninu.

Dvanaesta scena: Knin: Na ručku su Milorad Pupovac, Zoran Pusić, Lazar Stojanović, Ćićo, Visković, Mira Lorger, Jovan Rašković. Pokušavaju razbiti nervozu usiljenim razgovorima.

Trinaesta scena: Knin u isto vrijeme. Novinarka HRT-a Heni Erceg napadnuta je ispred kombija, velika je nervoza u zraku.

Četrnaesta scena: Knin: tribina. Svaka pomirljiva rečenica izaziva salve negodovanja u publici. Lazaru Stojanoviću dobacuju da je Vuk Branković, skandira se Slobodanu Miloševiću, atmosfera je na rubu incidenta, suštinski sve je besmisleno. Kamera zumira lice Milorada Pupovca. Isti je to očaj kao i na licu Vojina Jelića ranije.

Petnaesta scena: Hvata se prvi mrak. Stojanović se ukrcava u vlak za Beograd, Pusić ga ispraća na stanicu, govori mu da ide u Rogoznicu i da mu nakon svega trebaju more i jedrilica, sjeda u auto i kreće prema obali. Na izlasku iz Knina naglas izusti: „Možda se još nešto da napraviti“.

Šesnaesta scena: na staroj cesti iznad Klisa: Ukazuju se svjetla Splita, Ćićo se na zadnjem sjedištu igra s balunom od picigina, svi šute i Visković odjednom kaže: „Ovo je kraj“.

Sedamnaesta scena: Drniš pred pad: u gradu je kaos. Ostali su tek doktori i novinar Slobodne Dalmacije Viktor Ivančić. Veliki broj građana ide u zbjeg, hodaju preko brda, a djeca od nekih desetak godina pokušavaju bezbrojnim pitanjima odagnati strah.

Osamnaesta scena: Čista Mala, septembar ‘92. U centru sela grupa naoružanih ljudi koji se spremaju prema Čisti Velikoj. Neki im govore da ne rade to, ali uzalud.

Devetnaesta scena: Čista Velika. Crkva i selo gore.

Dvadeseta scena: Čista Mala, august ‘95. Ista lokacija kao ona maloprije. Grupa uniformiranih ljudi u identičnoj euforiji, samo s drugim oznakama na uniformama.

Dvadeset prva scena: Gori Čista Mala.

Dvadeset druga scena: Knin, početak augusta ‘95. Ljudi se skupljaju sa svih strana, atmosfera je histerična. Tek Veljko i Milan piju kavu u onom istom lokalu iz ‘91.

Dvadeset treća scena: Veliki zbjeg kreće iz Knina, pustim gradskim ulicama trčkara nekoliko očajnih pasa koji zavijaju od tuge za gospodarima. Djeca od nekih desetak godina bezbrojnim pitanjima pokušavaju odagnati strah.

Dvadeset četvrta scena: Veljko i Milan igraju basket pod granatama. U grad ulaze međunarodne snage i skupljaju preostale ljude da ih odvedu u kasarnu.

Dvadeset peta scena: U sablasno prazni grad ulazi Hrvatska vojska.

Dvadeset šesta scena: Milan iz dvorišta kuće ispod tvrđave promatra Tuđmana i svitu koji podižu zastavu. Veljko ga pita: „Svi su tvoji otišli?“. On odgovara: „Jesu, ali ja sam ostao, ovo je moj grad“. Veljko odgovara: „Ne brini, čuvat će Kninjani svoje komšije“.

Dvadeset sedma scena: Milan se konačno odvažio popeti na tvrđavu. Svuda oko grada vide se požari. Gore okolna sela, u zraku se osjećaju omarina i dim. „Nikad više“, šapuće jedva čujno za sebe.

Dvadeset osma scena: Arsen Dedić sjedi na mjestu suvozača i vozi se spaljenim zaleđem Šibenika.

Dvadeset deveta scena: Šibenik, Varoš. Noć je. Arsen sjedi za klavirom i pjeva „Posljednji tango u Đevrskama“… Čista Mala, Danilo, Perković, Smrdelj. Pjeva i plače.

Trideseta scena: Zoran Pusić je za kormilom jedrilice, gleda u daljinu.

Trideset prva scena: Split: Nikola Visković šeta preko Bačvica, Ćićo neumorno hvata balune.

Trideset druga scena: Zagreb: Vojin Jelić plače za radnim stolom i ubacuje rukopis u kovertu. Iznad teksta stoji naslov „Pogledaj svoje ruke“. Na koverti piše čitko: Prima: Predrag Lucić (Feral Tribune), Šetalište Bačvice 10, 21000 Split.

Trideset treća scena: Beograd: Narodna biblioteka. Jovan Radulović sjedi za kompjuterom, stavio je točku na tekst. U gornjoj traci na ekranu vidi se naslov „Od Ognjene do blage Marije“. Naslanja se iscrpljen na kancelarijsku stolicu i jedva za sebe izusti: „Jebi ga“.

Trideset četvrta scena: Knin, polovica augusta 2021.: Veljko i Milan igraju basket u dresovima Jugoplastike, na klupi je mobitel spojen na bežični zvučnik iz kojeg se čuje Oliver i pjesma „Vridilo je“.

Kraj.

Peščanik.net, 25.02.2021.

JASENOVAC