The Badwater Ultramaraton, Dolina smrti, AFP/David Mcnew
The Badwater Ultramaraton, Dolina smrti, AFP/David Mcnew

Ni ne pomišljam da polemišem s Vladimirom Gligorovom. O stvarima, ekonomskim, o kojima Gligorov piše znam vrlo malo. Zato možda ne vredi mnogo ni to što odmah priznajem da Gligorovu uglavnom verujem jer – koliko o tome mogu da sudim – piše jasno i logično. A opet, verujem i da ima razloga da se zamislimo nad Gligorovljevim tekstom Dug je put, sve i ako ne znamo mnogo o ekonomiji. Ima dakle razloga da u nekoj meri posumnjamo u to da stvari izgledaju baš onako kako nam ih on u svom tekstu predstavlja. Za tu sumnju dovoljno je da se zapitamo iz kog nam to ugla Gligorov daje sliku o zaostaloj domaćoj privredi i društvu i slabim šansama za njihov oporavak. Reč je ovde, razume se, o svetonazoru i svetonazorskim narativima od kojih se sastoji i Gligorovljev sumorni izveštaj.

Naravno, nema smisla sporiti se oko toga da stvari u Srbiji, kako i Gligorov kaže, stoje veoma loše. Ali, da li iz toga nužno sledi izvod da je – sve i ako odmah, „iz sve snage“, krenemo da ih popravljamo – obnova domaće privrede posao za više generacija, to jest za nekoliko decenija: uz svu društvenu i političku posvećenost, četrdeset godina, reći će precizno Gligorov. Svoj račun Gligorov temelji na više elemenata: kao željeni cilj on uzima prosek razvijenosti u zemljama Evropske unije, i onda na osnovu ukupnog domaćeg nacionalnog dohotka i srazmere između štednje i ulaganja dolazi do potrebne četiri decenije samopregora kako bi se ostvario postavljeni zadatak. Da odmah budemo načisto, mislim da je sve baš tako kako je Gligorov opisao i izračunao. Ali, tome bih dodao i jednu ogradu: kada se gleda iz njegovog ugla. No, Gligorov taj svoj ugao, tu posebnu tačku gledanja, gleda da prikrije odbacujući sva druga gledišta za koja se mogu jasno vezati određene ideologije. Nije problem ni sa kvislinzima, ni sa neoliberalima, pa ni sa drugosrbijancima, nije stvar u ideologijama, niti u jednoj posebnoj ideologiji, kaže Gligorov na početku svog teksta, već je problem realan, privreda je razorena, investicioni kapaciteti su mali, pa je zato pred nama mukotrpna, višedecenijska obnova, s neizvesnim ishodom. To je, smatra Gligorov, mimo svake ideologije: njegov uvid je naprosto rezultat jedne objektivne, na činjenicama zasnovane analize.

Ostavimo sad po strani pitanje kakva je analitička vrednost „evropskog“ proseka kada se imaju u vidu dramatične privredne i društvene razlike između pojedinih zemalja Unije. Umesto toga, osvrnimo se, recimo, na ne tako davnu domaću političku i privrednu prošlost, i pogledajmo od kakvog značaja može biti računica sa ukupnim dohotkom, štednjom i ulaganjem za njeno razumevanje. Ovo nije prvi put da se na prostoru današnje Srbije ljudi nađu u jednom u svakom smislu (politički, kulturno, privredno) razorenom društvenom miljeu. Odmah nam padaju na pamet bar još dve slične posleratne situacije iz 20. veka. I istorijske paralele su, naravno, sumnjivo analitičko sredstvo, ali hajde, zarad argumenta, da vidimo šta nam, umesto „evropskog“ proseka, govore moguće analogije sa domaćim društvima posle 1. i posle 2. svetskog rata. Pre svega, ta posleratna društva su bila u još većem zaostajanju i još više razorena od današnje Srbije. No, dok je izgradnja društva posle 1. svetskog rata tekla sporo i s jedva vidljivim rezultatima, obnova i razvoj posle 2. svetskog rata gotovo da su ličili na bajku. Nije neophodno da jedno takvo viđenje domaćih prilika ovde potkrepljujem opisima što ih je dao američki istoričar Dennison Rusinow,1 koji kao da je bio opčinjen posleratnim socijalističkim uspesima. Nešto od Rusinowljevog zanosa da se primetiti i u izveštajima o istom periodu koje daje nemačka istoričarka Marie-Janine Calic, a koji postaju još upečatljiviji kada se uporede sa socijalnom istorijom Srbije od 1815. do 1941. od iste autorke.2

Samo iz ugla dohotka, štednje i ulaganja, prve dve decenije socijalističke obnove i izgradnje ne mogu se objasniti. U nastojanju da razumemo to vreme, očito moramo uzeti u obzir i neke druge resurse kojima društva raspolažu. Naravno, način na koji su ti resursi bili mobilisani takođe podstiče sumnju i poziva na oprez. Socijalizam jeste bio ideologija „obnove i izgradnje“, što pored ostalog znači i da je razvio aparat za proizvodnju „stvarnosti“. Ima, razume se, nešto zloćudno u neobuzdanoj materijalnoj sili političke moći, pa se i prema toj socijalističkoj vrsti ideološkog inženjeringa moraju podići ograde. Ali, ostaje činjenica: brza obnova dogodila se posle 2. svetskog rata, a izostala je posle 1. svetskog rata, kao što nam i danas izgleda praktično nemoguća? Ono po čemu se ova tri perioda razlikuju da se svesti na ideološke okvire unutar kojih se konceptualizovao, planirao i realizovao razvoj zemlje. Nadam se da je jasno da se ovde ne zalažem za povratak na socijalističke modele obnove i izgradnje. Želim samo da istaknem da društva raspolažu raznim i brojnim resursima, koji se ne svode na dohodak, štednju i ulaganje. Mobilizacija tih resursa jeste ideološko pitanje. Čini mi se da je Gligorov stao na gledište koje znatno sužava mogućnosti za jednu takvu mobilizaciju. Pošto je propadanje Srbije sveprožimajuće, obnoviteljska mobilizacija morala bi biti sveobuhvatna. Kao takva, ona nam danas izgleda kao neostvarivo čudo. U tom smislu vredi se podsetiti situacije u kojoj je društvo čiji smo baštinici demonstriralo upravo „čudesnu“ sposobnost da se uhvati u koštac sa lošom stvarnošću. I pored svih ograda, siguran sam da se i iz takvih primera mogu izvlačiti korisni zaključci.

Peščanik.net, 24.07.2013.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Vidi na primer Dennison I. Rusinow, The Yugoslav Experiment 1948-1974, University of California Press, 1977.
  2. Vidi Mari-Žanin Čalić, Istorija Jugoslavije u 20. veku, preveli R. Gašić i V. Babić (Beograd: Clio, 2013); Mari-Žanin Čalić, Socijalna istorija Srbije 1815-1941, prevela R. Gašić (Beograd: Clio, 2004).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)