U Srbiji je nedavno pokrenuta debata o ”javnim intelektualcima”. Prvi se tom temom bavio Tadić kada je posle izbora optužio intelektualce kao takve da ”nisu razumeli” (za koga treba da glasaju?), da bi u narednim mesecima i savetnici, saradnici i ostali dali svoj doprinos temi, sa naročitom zamerkom”belim listićima”, a sada su i sami intelektualci odlučili da potraže odgovore na neka pitanja.

Nažalost, prvo pitanje koje neće postaviti je – kako da se najlakše pozicionirate kao javni intelektualac?

Postoji barem tri laka načina – možete biti hetero mislilac, novosrpski mislilac ili demo mislilac.

Način prvi – hetero mislilac.

Kod nas je dovoljno da se deklarišete kao heteroseksualac i odmah i bez naučnog dokazivanja se podrazumeva da, pod a) vi to i jeste; pod b) da znate sve što se može znati o crkvi, religiji, deci, porodičnim i društvenim vrednostima, nacionalnim interesima, zbivanjima i tendencijama u svetu, budućim događajima; pod c) da ste u pravu.

Ne treba vam ni škola, ni diploma (to ”hetero” vam više dođe kao pohvalnica, a od crkve, crkve, crkve – zahvalnica), niko vas ne tera da išta potkrepite dokazima (naročito ne izjavu da decu nemate zbog NATO bombardovanja, zbog kojeg valjda ne možete ni da usvojite neko siroče), a najvažnije – niko vam neće, kao onda jednom Gete, nadrndano reći: mišljenje imam i ja, imate li vi neko znanje?!

Ako mislite da je tih mesec dana godišnje pred Paradu premalo da budete prepoznati u javnosti, razmislite ponovo. Svakodnevno pojavljivanje na šest nacionalnih i nekoliko lokalnih medija, pa to prenesu u vestima, a sutradan u novinama… to je publicitet o kojem medijski savetnici mogu samo da sanjaju.

Drugi način je da budete novosrpski mislilac.

Ako se odlučite za njega, evo nekoliko saveta. Čim u nekoj emisiji dobijete reč, a voditelj, češće voditeljka, makar samo uzme vazduh da vam postavi potpitanje, odmah se nadurite i pobunite rečima da vas uvek prekidaju i da vam nikada ne daju da govorite (naglasak je na ”uvek” i ”nikad”, shvatili ste). Zašto je to važno? Pa zato što ćete tako kod publike stvoriti utisak da to što imate da kažete smeta nekim moćnicima koji vladaju i medijima. A kad vam voditelj, češće voditeljka, prepusti reč, natenane pojedite vreme ostalih sagovornika (slobodno mljackajte pri tom), sve koristeći se dugim nikad dovršenim rečenicama sa mnogo zareza, otvorenih pa zatvorenih zagrada u njima, tako da, ako se neko i usudi da progovori, opet će vas prekinuti u pola rečenice, što vam daje povod da se opet nadurite i ponovite ono o prekidanju i pojedete još malo emisije.

I svakako ne dozvolite da vas ono ”novo” u vašem nazivu obavezuje da zaista i govorite i zastupate nešto novo ili progresivno. Slobodno vi guslajte svoje staromodno i zadrto, jer samo tako delujete kao teška artiljerija, a ne kao laka konjica što zapravo jeste.

I na kraju – demo mislilac.

Demo mislioce su nekada zvali ekspertima, ali pošto je stranka G17 plus izanđala tu reč, prozvali su ih političkim analitičarima, čak i kada su analitički političari ili samo politički.

Demo mislilac u javnost iznosi demo verziju onoga što bi stranka kojoj je blizak, a koja obično takođe ima to ”demo” u svom nazivu, volela da bude široko prihvaćeno mišljenje. Da bi se to i desilo, potrebno je prvo da se to mišljenje negde objavi, da ga zatim što više medija prenese i pozove što više ljudi da prokomentarišu to mišljenje, a da se pri tom niko od pozvanih ne seti da citira legendarni komentar prljavog inspektora Harija (”mišljenje je kao dupe, svako ga ima”, za slučaj da ste zaboravili), da onda svi ti i toliki komentari budu dokaz kako je nešto, eto, tema o kojoj svi raspravljaju, a koju će naručeno istraživanje, sa sve fokus grupom, proveriti i dokazati da ”javnost”, začudo, misli isto ono što joj već danima pričaju u medijima.

Za bilo koji od ova tri načina da se odlučite, znajte da oni ne isključuju jedan drugoga, tako da komotno možete biti reprezenti sva tri istovremeno. Samo je važno da upamtite da prosvećivanje Srbije nikako nije vaš zadatak. Najbolje bi, naravno, bilo da i oni malobrojni prestanu da prosvećuju jer vas tako direktno izbacuju iz posla, ali, ne brinite – uvek možete da ih denuncirate u javnosti. I opušteno sačekate penziju. U brlogu od Srbije.

Peščanik.net, 22.10.2012.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)