Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dok govori oružje valja podsjetiti da je prva žrtva rata vazda istina. Ako uopće možemo govoriti o jednoj istini, tada je to istina ljudi čiji život konflikt neposredno ugrožava i obilježava. Većinom su to ljudi koji su stotinama ili hiljadama kilometara udaljeni od centara moći gdje se donose odluke o njihovoj sudbini.

Trenutno zaoštravanje napetosti na istoku Ukrajine predstavlja se pomoću izanđalih usporedbi i prežvakanih metafora kao hladnoratovska repriza geopolitičkog šahovskog dvoboja između Rusije i SAD. Koncentrirajući se na analizu interesa i politika velesila komentatori, akademičari, političari i novinari često doprinose marginalizaciji već ionako na rub potisnutih glasova. Crno-bijela slika borbe između dobra i zla otklanja sve nijanse koje joj ne odgovaraju. Iz ruske perspektive Ukrajina je umjetna tvorevina i instrument američke politike. Iz zapadnjačke perspektive to su samoproklamirane Donjecka i Luganska Narodna Republika.

Obje perspektive su pogrešne, opasne i cinične. Pogrešne su jer simplificiraju historijsku, kulturnu i politički iznimno kompleksnu realnost. Opasne su jer za svoje političke interese poriču historiju, identitet i volju cjelokupnih naroda, jezičkih i etničkih skupina. Cinične su jer oni koji ih izražavaju nemaju nikakav ulog u igri koju igraju ili pak nemaju nikakvu sposobnost empatije. U prve možemo uvrstiti američke, ruske i evropske političare, koji izražavaju stalnu zabrinutost zbog prilika, a ujedno dolijevaju ulje na vatru. U druge spadaju internetski komentatori koji su se prošle sedmice iz stručnjaka za epidemiologiju, politiku i sport preobrazili u geopolitičke eksperte.

Svrha ovog zapisa nije, naravno, moralno zgražanje nad nedostatkom empatije koja je razumljiva i proishodi iz nedostatka iskustava s konfliktima i njihovim posljedicama. Naprotiv, svako zaslužuje mir, premda po cijenu cinizma onih koji rat ne znaju predočiti. Da bismo bolje razumjeli ovaj konflikt i ljude koji su se našli između dvije vatre, nužan je pogled s periferije.

To je priča stanovnika Donjecke i Luganske Narodne Republike i drugih nepriznatih i djelomično priznatih tvorevina (u nastavku nepriznatih država) koje su većinom posljedica proglašenja nezavisnosti, dobivenog rata za nadzor nad teritorijem, a izgubljene kampanje za pridobivanje priznanja te nezavisnosti.

Naspram raspada Jugoslavije, koji je hitro eskalirao u etničke konflikte, raspad Sovjetskog Saveza bio je, s iznimkom građanskog rata u Tadžikistanu i etničkih konflikata na Kavkazu, razmjerno miran proces. Iz današnje perspektive čini se da je bilo riječ samo o sporijem procesu u više etapa. Napetosti, koje s vremena na vrijeme prerastaju u oružane konflikte, pokazuju da taj proces još nije okončan.

Riječ je o sukobima koji su izbili još prije raspada Sovjetskog Saveza. Najprije je puklo 1988. godine u Nagorno-Karabahu, administrativnoj jedinici u sklopu Azerbajdžanske Sovjetske Socijalističke Republike, gdje je došlo do nasilja između armenske većine i azerbajdžanske manjine. Uskoro, nakon proglašenja nezavisnosti Gruzije 1991. nezavisnost od potonje proglasili su i Abhazija i Južna Osetija, što je izazvalo rat dvaju separatističkih entiteta s gruzijskom vojskom. Godine 1994. izbio je i rat u Čečeniji, koja se htjela otcijepiti od Rusije. U sva tri slučaja rat su dobili separatisti, koji su uspostavili nadzor nad teritorijem i razvili državne strukture. Slično kao u ratovima na području nekadašnje Jugoslavije, radilo se o kompleksnim konfliktima u etnički, jezički i vjerski heterogenom dijelu svijeta. To su bili krvavi ratovi u kontekstu sveopćeg kaosa što ga je iza sebe ostavio raspad zajedničke države, na zgarištu koje su se za dominaciju takmičile državne vojske, separatisti, paravojne milicije, plaćenici, džihadisti i posredno izvanjski akteri.

Čečenska nezavisnost je trajala samo od 1996. do 1999, kada je Rusija brutalnom vojnom operacijom nanovo uspostavila nadzor nad teritorijem. Povod za invaziju je bila serija bombaških napada na nebodere u Moskvi, napada što su ih, prema podacima Rusije, izveli čečenski teroristi, a prema podacima kasnije otrovanog agenta Aleksandra Litvinjenka Federalna služba bezbjednosti Ruske federacije (FSB). Za odaziv na napad i pripremu vojne operacije predsjednik Boris Jelcin zadužio je tada razmjerno nepoznatog i nedavno imenovanog premijera Vladimira Putina.

Nagorno-Karabah je najbolji primjer trajne regionalne nestabilnosti koja svoj izvor ima u neriješenom konfliktu. Ujedno je i upozorenje da nijedan od navedenih konflikata nije zamrznut, kao što se čini i kao što se često tvrdi. Naprotiv, riječ je o više-manje intenzivnom ratu sa, svake godine, žrtvama na obje strane. On je prije godinu dana kulminirao vojnom ofenzivom na Azerbajdžan. U ratu koji je trajao mjesec i po, u ratu u kojem je umrlo više od 7.000 ljudi, Azerbajdžan je nakon više od četvrt vijeka iznova uspostavio nadzor nad većim dijelom Nagorno-Karabaha. Rusija, koja je za vrijeme konflikta dobavljala oružje i jednoj i drugoj strani, pomogla je također i zaključiti primirje i poslala je na to područje mirovne snage. Konflikt se nastavlja čestim kršenjima primirja.

Slučaj Abhazije i Južne Osetije, napose njihovo rusko priznanje iz 2008, ima najviše paralela s trenutnim prilikama na istoku Ukrajine. Općenito je godina 2008. ključna za razumijevanje događaja kojih smo danas svjedoci. Na početak te godine sežu prva priznanja Kosova kao nezavisne države, uz snažno protivljenje Rusije. Aprila iste godine slijedio je sastanak na vrhu NATO saveza u Bukureštu, na kojem je bilo dogovoreno da će Gruzija i Ukrajina postati članice saveza. Potez je ugrozio ruske strateške interese i izazvao talas ogorčenja. Augusta 2008, u vrijeme početka ljetnih olimpijskih igara u Pekingu, gruzijska vojska je započela napadati Chinvali, prijestolnicu Južne Osetije. Gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili je očekivao da će u nekoliko dana ugušiti otpor separatista i uspostaviti nadzor nad pobunjenom regijom kao što je to učinio sa Adžarijom. Ali Rusija je u Južnu Osetiju i Abhaziju poslala svoje vojnike, bombardirala gruzijsku prijestolnicu i okupirala grad Gori. Nakon zaključenja primirja ruska se vojska povukla iz Gruzije, ali ne i iz obje nepriznate države, koje je zatim Rusija priznala.

Čini se da smo danas svjedoci sličnim događajima u nešto promijenjenoj konstelaciji. Umjesto početka ljetnih olimpijskih igara imamo sada kraj zimskih olimpijskih igara, u oba slučaja u Pekingu. Umjesto vojne akcije, nakon koje će slijediti priznanje, u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici najprije je došlo do priznanje nezavisnosti. Godine 2008. uloga Gruzije u eskalaciji konflikta s Južnom Osetijom bila je mnogo jasnija nego što je danas uloga Ukrajine pri eskalaciji konflikta na njenom istoku. Ruskomu priznanju Abhazije i Južne Osetije se 2008. nije pridružila nijedna država, a kasnije su ih priznali samo Nikaragva, Venezuela, Nauru i Sirija. Rusija nešto više međunarodnih priznanja Donjecke i Luganske Narodne Republike ni ovaj put ne može očekivati, ali to zapravo nikada ni nije bio cilj ruske vanjske politike.

Priznanje Kosova s argumentima humanitarne zaštite stvorilo je opasan presedan i otvorilo Pandorinu kutiju, a priznanje Donjecke i Luganske Narodne Republike još je više snizilo standarde za međunarodno priznanje država i dodatno obezvrijedilo načelo prava naroda na samoopredjeljenje. Međunarodno pravo o priznavanju i čak definiciji država ionako je škrto i neobavezujuće. Konvencija iz Montevidea iz 1933, koja je najbliža međunarodnom standardu na tom području, uspostavila je četiri kriterija državnosti: stalno stanovništvo, definiran teritorij, efektivna vlast i mogućnost stupanja u odnose s drugim državama. Prosuđivanje o tome da li neki politički entitet udovoljava te kriterije i da li je dakle vrijedan priznanja jest u rukama pojedinačnih država. Drugim riječima, nije riječ o pravnom prosuđivanju, nego o političkoj odluci.

Priznanjem separatističkih republika na istoku Ukrajine, Rusija je obezvrijedila i priznanje Abhazije i Južne Osetije, koje je priznala 2008. Tada je bilo priznanje moguće utemeljiti sa historijskog (poseban status unutar sovjetske republike Gruzije), kulturnog (narod sa svojim jezikom i kulturom) i humanitarnog stajališta (zaštita stanovnika Južne Osetije pred gruzijskim napadom). Priznanje Donjecke i Luganske Narodne Republike moguće je opravdati samo sa stajališta nacionalističke i selektivne interpretacije historije ruske imperije.

Ona se poziva na Novorosijsku guberniju (Novorusiju) kao historijsku prethodnicu Donjecke i Luganske Narodne Republike, koja je uskoro nakon odvajanja od Ukrajine 2014. oblikovala federaciju pod imenom Novorusija. Federacija zbog sporova između vođa separatista nije zaživjela. A ionako je priča o Novorusiji kao prethodnici Donjecke i Luganske Narodne Republike na labavim nogama. Gubernija, koja je bila oblikovana po uzoru na habsburške vojne krajine, postojala je samo nekih 20 godina sredinom 18. stoljeća, nikada nije uključivala Lugansku Narodnu Republiku, a sezala je do današnje Moldavije.

Uz spominjanje separatističkih entiteta se uz Novorusiju pojavljuje i pojam Donbas. On je kasnijeg nastanka i isključivo je geografske prirode, a ne od političko-administrativnog značaja. Riječ je o nalazištu uglja uz tok rijeke Donec na istoku Ukrajine gdje je u 19. stoljeću započeo razvoj teške industrije. Na ovom mjestu treba upozoriti na sličnosti Donbasa sa Transnistrijom (Pridnestrovska Moldavska Republika), nepriznatom državom koja je međunarodnopravno dio Moldavije. Kao i Donbas, Transnistrija je od vremena Sovjetskog Saveza središte industrijske proizvodnje. Donbas na pet procenata ukrajinskog teritorija predstavlja četvrtinu ukrajinske industrijske proizvodnje, a Transnistrija na jednom procentu moldavskog teritorija čak 80 procenata industrijske proizvodnje te države.

U ruskoj imperiji i Sovjetskom Savezu stanovnicima Kavkaza i srednje Azije bila je dodijeljena uloga stočara, Ukrajincima i Moldavcima zemljoradnja, a Rusima industrijska proizvodnja. Zato su se u Donbas i Transnistriju doseljavali Rusi. Oni su u Donbasu značajna manjina, u Transnistriji relativna većina. U oba slučaja je materinji jezik većinskog stanovništva ruski, što ukazuje na zapletenu situaciju u kojoj se jezička, etnička i vjerska pripadnost usprkos suprotstavljenom političkom i medijskom diskursu često ne podudaraju. U oba slučaja igra značajnu ulogu i sovjetski identitet, koji sadrži elemente nostalgije i klasne pripadnosti i odupire se logici etničkih nacionalizama.

Stanovništvo Transnistrije i Donbasa po mnogočemu više određuje negativan identitet nego jasna zajednička vizija. Stanovnici Transnistrije pri raspadu Sovjetskog Saveza nisu htjeli biti dio Moldavije, koja je tada u groznici rumunjskog nacionalizma planirala spajanje s Rumunijom. Isto tako stanovnici Donbasa nakon ekscesa Evromajdana (ograničavanje upotrebe ruskog jezika i vidljiva uloga neonacističkog Pravog sektora) nisu više htjeli biti dijelom Ukrajine. Ni jedni ni drugi nisu imali jasan cilj za budućnost, a u oba slučaja je Rusija po načelu podijeli pa vladaj potpaljivala separatizam. Rezultat je međunarodno nepriznata Transnistrija i donedavno potpuno nepriznate Donjecka i Luganska Narodna Republika. Priznanje potonjih postavlja pitanje da li će Rusija nakon priznanja Abhazije, Južne Osetije, Donjecke i Luganske Narodne Republike ikada priznati i Transnistriju. Ako ikada Moldavija bude blizu ulaska u Evropsku uniju ili stupanja u NATO savez, to će biti realna mogućnost.

Stanovnici nepriznatih država, nezavisno od različitih (ne)legitimnosti tih država u našim očima, zaslužuju razumijevanje i saučešće. Zamislite da živite u državi koja nije međunarodno priznata, koja nema diplomatske odnose s drugim državama i nije dio međunarodnih organizacija. Zbog toga ima veoma ograničene mogućnosti pristupa investicijama i kreditima, a privreda joj stagnira. Ako ste mladi, šanse za obrazovanje i zapošljavanje su mizerne. Ako ste stariji, penzije su jedva dovoljne za preživljavanje. U Transnistriji sam se vozio sa taksistima koji su, unatoč navršenih 70 godina života i invalidnosti, za preživljavanje još uvijek morali voziti putnike. Vožnja cestom je ruski rulet, budući da je infrastruktura uništena ili zastarjela. U vrijeme zimskog istraživačkog rada u Abhaziji svoje sam zapise intervjua zbog nestanaka struje sređivao u svjetlu svijeće i odjeven u četiri sloja odjeće. Godine 2014. (barem geografski) u Evropi! Zamislite tako preživljavati iz godine u godinu.

A to još nije sve. Jer za druge države vaša država ne postoji, ne priznaju vaš pasoš, zato ne možete u inostranstvo niti u posjetu rodbini preko granice. Jer država nije dio međunarodnog sistema, nema pritiska na poštovanje pravne države i ljudskih prava. Krijumčarenje i trgovina na crno su veliki dio privrede, ratni profiteri veliki dio političke elite. Posljedice rata u obliku srušenih kuća i ljudskih ruševina su decenijama sveprisutne. Istovremeno, činjenica da država nije međunarodno priznata znači da nema nikakvih garancija za postojanje, a država od koje se otcijepila može je u idućoj prilici vojnom intervencijom priključiti sebi. To se pred skoro dvije godine dogodilo u Nagornom-Karabahu. Ljudi koji su mi kao istraživaču prije nekoliko godina gostoljubivo otvorili vrata i strpljivo odgovarali na pitanja, morali su lani otići od kuće i sada su u drugoj državi. Neki nisu preživjeli, a mnogi imaju trajne posljedice.

Opisane su svakidašnja realnost i privremene prijetnje s kojim se u većoj ili manjoj mjeri susreću stanovnici nepriznatih država, kao što su Abhazija, Južna Osetija, Transnistrija, Nagorno-Karabah, Kosovo, Palestina, Zapadna Sahara, Somaliland… Mogli bismo ih još nabrajati. Budući da je većinom riječ o teritorijalno malenim državama sa malobrojnim stanovništvom i perifernom geografskom pozicijom, patnja njihovih stanovnika često je skrivena od očiju međunarodne javnosti. Pažnju privuku samo eskalacije konflikata i gubici života.

Pojedine države nastoje pomoći na različite načine. Jordanija omogućuje Palestincima upotrebu jordanskog, a Rusija Abhazijcima i Osetijcima upotrebu ruskog pasoša, ali u oba slučaja mogućnosti za putovanje u inostranstvo zbog vizne politike su veoma ograničene. Humanitarna pomoć međunarodnih organizacija je značajna, ali često nedovoljna i ne stiže do svih. U svakom slučaju, nijedna pomoć ne može otkloniti osjećaj zatočeništva, izoliranosti i opasnosti što ih doživljavaju stanovnici nepriznatih država.

Dugo se na nepriznate države gledalo kao na privremeno i prijelazno stanje na putu do punog međunarodnog priznanja ili pak eliminacije sa ponovnom uspostavom nadzora nad otcijepljenim regijama. Danas je jasno da uprkos nekim promjenama većina već decenijama ustrajava u tom međustanju.

Trend političke fragmentacije traje od kraja Drugog svjetskog rata, na što ukazuje rast članstva u Organizaciji ujedinjenih nacija. Godine 1945. u OUN je bilo 51 država, godine 1980. već 154. Glavni uzrok za povećanje broja bio je proces dekolonizacije, a broj država još uvijek raste. Danas OUN već ima 193 država članica. Broj nepriznatih država se povećava zajedno sa brojem priznatih država, jer sva ta proglašenja nezavisnosti ne odvijaju se po planovima aktera osamostaljivanja. I Slovenci su, na primjer, neko vrijeme sumnjali u vlastitu budućnost. Od 25. juna do 3. septembra 1991. država je bila nepriznata, a do kraja godine 1991. priznale su je samo tri baltičke države.

U budućnosti možemo očekivati da će većina nepriznatih država opstati na mapi i da će im se pridružiti nove, svaka sa svojim inherentnim konfliktom. Sve je to opomena da politička mapa, koja svijet naizgled uredno, bez prekrivanja ili preostatka, dijeli na nezavisne međunarodno priznate države, ne odražava realnost. U budućnosti će trebati razmisliti o novim modelima suverenosti, a dotad potražiti način za koegzistenciju sa nepriznatim državama i prije svega za uklanjanje izolacije njihovih stanovnika.

Autor je stručnjak za konflikte na području nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i predavač na univerzitetu ISCTE – Instituto Universitário de Lisboa u Portugalu.

Delo, 24.02.2022.

Preveo sa slovenačkog Mario Kopić

Peščanik.net, 26.02.2022.

UKRAJINA