Nica, Promenade des Anglais, foto: Ivan Šepić
Nica, Promenade des Anglais, foto: Ivan Šepić

Prikaz knjige Edwarda J. Gillina „Imperijalna antanta: britanska i francuska moć u doba imperije / Entente Imperial: British and French Power in the Age of Empire“, Amberley, 2022.

Početkom jula 1853. godine 80 hiljada ruskih vojnika prešlo je reku Prut i upalo u Otomansko carstvo. Do 15. jula su zauzeli Bukurešt, prestonicu otomanske kneževine Vlaške, kao i njene druge gradove. Taj napad nije bio ničim izazvan, a pravdan je lažnim razlozima: car Nikolaj I tvrdio je da je više od 10 miliona pravoslavnih hrišćana ugroženo ravnodušnošću i varvarstvom svojih otomanskih gospodara. Rusija je isticala istorijsko pravo i dužnost da zaštiti te ljude, mada oni uglavnom nisu pokazivali posebnu želju za njenom zaštitom. Uprkos intenzivnoj međunarodnoj diplomatiji, Rusija je odbila da povuče svoje trupe. Pravi motiv za ovaj ekspanzionistički kockarski potez bila je zabrinutost Rusije zbog ravnoteže moći u centralnoj i istočnoj Evropi. Revolucije iz 1848. pokazale su da zapadni liberali mogu da podstaknu pobune protiv postojećeg stanja stvari u italijanskim, mađarskim, poljskim i balkanskim zemljama. Sad je Otomansko carstvo, koje je dugo smetalo Rusiji, postalo prirodni saveznik Britaniji i Francuskoj. Sultan Abdulmedžid je reagovao na rusku invaziju objavljivanjem rata Rusiji, a Britanija i Francuska su poslale brodove na Bosfor da ga zaštite od napada. Poslednjeg dana novembra 1853. ruske granate su uništile otomansku mornaricu u Crnom moru. Britanska i francuska štampa je ovo poniženje proglasila i svojim. U martu 1854. obe zemlje su zvanično stale na otomansku stranu.

Iako je sukob koji je usledio opštepoznat kao Krimski rat, to nije bio rat za oslobođenje Krimskog poluostrva, koje je Rusija pripojila sebi 1783. Britanija i Francuska su želele da spreče napad s mora na otomansku prestonicu Konstantinopolj uništavanjem ruske pomorske baze na poluostrvu – zadatak koji će se pokazati kao nimalo jednostavan i za koji će im biti potrebno 11 meseci. Britanija i Francuska su politički bile saglasne u vezi sa potrebom da se obezbedi Konstantinopolj, ali su neki britanski pomorski stratezi instinktivno bili skloniji pomorskoj blokadi i bombardovanju ruskih baltičkih luka. Na kraju je doneta odluka da se saveznici usredsrede na baltičko ratište, što je nateralo Rusiju da zatraži mir 1856. Britansko javno mnjenje je u ruskim ambicijama i vrednostima prepoznalo pretnju Evropi kao celini, a posebno liberalnoj i nacionalnoj ideji u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji. Zapadna štampa je opisivala ovaj rat kao odbranu engleskih ideala – liberalizma, ustavnosti i međunarodnog prava – od ruskog medveda.

Posle ovog rata Britanija je zaboravila na Krim. On nikada nije osvojio britansku imaginaciju kao mesto sećanja. U svojoj odličnoj novoj knjizi o poratnim odjecima tog sukoba, Lara Kriegel pokazuje da je memorijalni turizam u ovom slučaju bio sporadičan.1 Poluostrvo se nije nalazilo na britanskim trgovačkim putevima, nije imalo veličanstvene klasične ili renesansne atrakcije i – što je najproblematičnije – ostalo je ruska teritorija. Princ i princeza od Velsa posetili su ga 1869, ali su našli samo bojna polja posejana ruševinama, koja su se polako pretvarala u poljoprivredno zemljište. Groblja su uglavnom bila zapuštena; prošlo je još 15 godina pre nego što su objedinjena u memorijalni kompleks na brdu Ketkart. Ni o tom kompleksu se nikad nije vodila briga na odgovarajući način: najpre je bio opustošen tokom Drugog svetskog rata, a kasnije su preko njega u eri Hruščova prešli buldožeri. Sama vojna kampanja zapamćena je uglavnom po jednom slučaju užasne nesposobnosti vojnog rukovodstva – jurišu lake konjičke brigade u bici kod Balaklave. I pre nego što se Teannysonova poema pojavila u decembru 1854, njene bolne pouke bile su kristalno jasne. Times je primetio da će britanski vojnik uvek „obavljati svoju dužnost“, čak i kad ga „neka strašna greška“ osudi na verovatnu smrt. Preživeli pripadnici lake konjičke brigade smatrani su herojima – u oktobru 1875. okupili su se na popodnevnoj proslavi u pozorištu Aleksandra Palas, na kojoj je učestvovao još jedan ratni veteran, arapski konj, zajedno s artistima na trapezu i gozbom čiji je vrhunac bio desert po imenu Balaklava. Iskustvo većine drugih krimskih vojnika bilo je sasvim neslavno: duga, hladna, blatnjava opsada daleke pomorske baze. Filmska obrada Tonyja Richardsona iz 1968. bila je najuspeliji od nekoliko pokušaja u 20. veku da se ovaj događaj protumači kao simbol arogancije i privilegovanosti oficirske klase. Propast lake konjičke brigade i dalje je simbolično merilo: u februaru je sekretar odbrane Ben Wallace pomenuo Krimski rat dok je visokoparno predstavljao ukrajinski sukob kao veličanstven otpor ruskom ekspanzionizmu; u svom odgovoru, Daily Mail je pomenuo juriš kod Balaklave kao primer budalaste intervencije u dalekim sukobima koji se ne tiču Britanije.

Ruska ekspanzija na Krim i veći deo današnje Ukrajine odvijala se uporedo s komadanjem Poljske posle niza sporazuma između Rusije, Austrije i Pruske. Te sporazume je, dobrim delom, omogućio prekid evropske diplomatije posle ogorčenog anglo-francuskog razdora. Tokom Krimskog rata vršen je pritisak na Britaniju i Francusku da se nekako iskupe za nestanak Poljske s geografske karte. Domaći radikali i uticajne poljske iseljeničke mreže želeli su da povrate nezavisnost Poljske, ali stvari su tapkale u mestu. Saveznici nisu podsticali ni pobune protiv Rusije oko obale Crnog mora – dve decenije ranije ambiciozni mladi britanski diplomata David Urquhart bio je otpušten zato što je preduzeo nešto slično u Čerkeziji, istočno od Krima, koju je Rusija tada pokušavala da pokori. Britanski i francuski oprez odražavao je strah da bi ratovi balkanskih naroda mogli uništiti otomansku vladavinu. Na mirovnim pregovorima 1856. Palmerston je pokušao da zadrži Rusiju izvan Čerkezije, a po mogućnosti i izvan Gruzije, i razbesneo se kada je Francuska podržala ruske zahteve.

Anglo-francuska alijansa 50-ih godina 19. veka nije, dakle, težila da donese liberalizam i nacionalizam u ruske pogranične teritorije. Da li je imala ikakav širi smisao? Da li je to bila puka aberacija? Sedamnaestog aprila 1855. kraljica Viktorija priredila je bal u Vindzoru u čast državne posete Napoleona III. Bal je održan u veličanstvenoj dvorani Vaterlo, simbolu britanskog globalnog uspona. Ako je Napoleonu III, nećaku originala, bilo neprijatno da pleše s unukom Džordža III u tom okruženju, brižljivo se uzdržao da to pokaže. Njegova poseta je nagoveštavala da se, posle mnogo vekova, anglo-francusko neprijateljstvo konačno privodi kraju – ali ne i da će rat automatski biti zamenjen mirom, jer u Krimskom ratu je poginulo pola miliona ljudi. Alijansa nije bila bez tenzija. Godine 1853. mediji su sejali strah da Napoleon III možda planira invaziju na Britaniju preko Lamanša. Odluku Britanije da s njim sarađuje diktirala je zabrinutost da bi Francuska, neobuzdana britanskim savetima, mogla sklopiti kompromis s Rusijom kako bi te dve sile među sobom podelile istok.

S druge strane, ujedinjena Britanija i Francuska mogle bi oblikovati svet kao snage modernosti. Koristan način analiziranja anglo-francuskih globalnih ambicija u 19. veku je stavljanje naglaska na ulogu tehnologije. Taj pristup je usvojio Edward Gillin, istoričar nauke, u svom zabavnom pregledu. I sama krimska kriza se može shvatiti kao pokušaj dve tehnološki nadmoćne zemlje da zastrašivanjem navedu Otomane da prihvate njihovo političko vođstvo u zamenu za vojnu zaštitu. Tehnologija je omogućavala i dotad neviđeno medijsko pokrivanje rata i mnogi članci su bili ilustrovani; kraljica Viktorija je dobila album s dokumentarnim fotografijama. U aprilu 1855. uspostavljena je svakodnevna telegrafska veza s Konstantinopoljem. Dva meseca kasnije pojavio se istoimeni britanski list (Daily Telegraph) koji je eksploatisao opšte nezadovoljstvo javnosti uzaludnim ratnim naporima (i nije prestao do danas).

Rat je bio presedan u smislu pokušaja da se zapadna moć nametne odbeglim snagama na nekom drugom mestu u svetu. (Prigodna ironija je da je sin Napoleona III, princ imperije, poginuo kao pripadnik britanske vojske tokom Anglo-Zulu rata 1879.) Najpoznatiji takav poduhvat bio je zajednički britansko-francuski napad na Kinu 1859-60, nakon što je kineski car odbio trgovinski sporazum na kome su insistirale dve sile koje su upravo bile bombardovale Kanton. Više od 200 brodova s 23 hiljade ljudi i modernom artiljerijom napalo je tvrđave na reci Peiho i otvorilo put za Peking. Pošto su kineske snage zarobile i mučile dopisnika Timesa, savezničke snage su sravnile sa zemljom letnji dvorac odbeglog cara (Britanci nisu mogli da se uzdrže i okrivili su Francuze za najgori deo pljačke). Uništeno je mnogo umetničkih dela neprocenjive vrednosti, mada su neki sjajni komadi prebačeni brodom u kraljevske rezidencije u Britaniji i Francuskoj, zajedno sa 5 pekinezera – jedan je poklonjen kraljici Viktoriji i nazvan Luti.2 Takav vandalizam nije bio cilj pohoda, ali je ostavio trajno i bolno nasleđe.

Najveći spomenik anglo-francuskoj tehnološkoj saradnji u tim godinama bio je Suecki kanal. Kanal je planiran za vreme Krimskog rata, finansirala ga je francuska kompanija osnovana 1858, a otvoren je 1869. Kanal je često shvatan kao francuski pokušaj suprotstavljanja britanskoj komercijalnoj i političkoj prevlasti u Egiptu – što tada nije bio realan cilj. Iako je britanska vlada u početku bila neprijateljski raspoložena prema tom poduhvatu i mada su investitori sumnjali u njegovu održivost, morski put koji povezuje Mediteran i Indiju postao je neodoljivo privlačan najvećoj ekonomskoj sili kada se videlo da će zaista biti završen. Publicitet kanala povećao je ambicije finansijskog kapitala u Londonu i Parizu, koji se bacio na finansiranje infrastrukturnih projekata širom sveta, gde god je parna energija nudila dobre izglede na dobit. Napoleon III je već bio dopustio investicionim bankama da koriste francusku javnu štednju i za izgradnju domaće železnice i za ratne zajmove. Posle Krimskog rata, te banke su krenule dalje i 1863. u Britaniji su osnovani prvi konzorcijumi investicionog bankarstva. Još 1851. rani korisnik novog telegrafskog kabla preko Lamanša bio je Paul Julius Reuter, koji je shvatio da se profit može izvući iz brzog prenošenja informacija – posebno onih o cenama na berzi – između dve prestonice.

U obe zemlje naučnici i poslovni ljudi su insistirali na standardizaciji drugih vrsta podataka tvrdeći da bi se globalna trgovina i komunikacija povećale kad bi postojale zajedničke, standardne mere. Godine 1884. jedna međunarodna konferencija saglasila se da prihvati metričke mere za težinu i rastojanje, koje je Francuska usvojila u nastupu racionalizacije revolucionarnog žara. Metri, litri i grami bili su definisani u odnosu na dimenzije Zemlje. Kad se Britanija usprotivila tim čudnim idejama, Richard Cobden je izrazio žaljenje zbog „kineskog konzervativizma“ svojih zemljaka. U celini je, međutim, saradnja prevagnula nad kontroverzama. Francuska je bila nadmoćna u prirodnim naukama i matematici, ali se divila britanskoj parnoj mašini i njenim mnogobrojnim primenama. Na Svetskoj izložbi 1851. mnogi Britanci su se složili da je francuska luksuzna roba znatno bolja od domaćih artikala nastalih u procesu masovne proizvodnje. Za dvojicu francuskih ekonomista, Josepha Garniera i Hippolytea Dussarda, pouka izložbe je bila to da „Sjedinjene Države mogu da hrane svet, Engleska može da ga oblači, a Francuska da ga ulepšava“. Gillin prati grananja tih ideja do anglo-francuskog Trgovinskog sporazuma iz 1860, kojim su oslabljene tradicionalne carinske prepreke za trgovinu, ali i do Ruskinovog divljenja srednjovekovnim katedralama severne Francuske, koje je on video kao protivtežu modernom materijalističkom duhu.

Sporazum iz 1860. otvorio je Britaniju za mnoge lepe stvari, među ostalima za francuska vina, koja su 1898. činila 35 odsto ukupne potrošnje u Engleskoj, naspram 5 odsto 1843, godini natopljenoj šerijem i portom. Šampanjac je postao tako popularan da su do 1890. veliki vinogradi, u želji da udovolje londonskim nepcima, promenili njegov ukus drastično smanjivši sadržaj šećera i dodavši više mehurića. Francuskim poznavaocima ta prilagođavanja su bila bolna: „Le champagne, on ne le prépare pas comme une omelette“ („Šampanjac se ne pravi kao omlet“), komentarisao je jedan razočarani proizvođač. Devedesete godine 19. veka u Londonu bile su u znaku hotela i restorana u francuskom stilu: César Ritz i Georges Escoffier su oživeli Savoj i utemeljili kulinarski ugled pre nego što su osnovali Karlton i Ric. Šest decenija pre toga francuski emigrant Alexis Soyer postao je prvi slavni chef; u početku je bio lični kuvar vigovskih aristokrata, a zatim je kuvao za Reform klub, sedište njihove nove partije. Mnoge britanske aristokratske porodice negovale su francuske običaje i kulturu iz vremena pre revolucije kao znak kosmopolitizma i dobrog ukusa. Kako je odmicao 19. vek i kontinentalna putovanja postajala dostupna za srednju klasu, Francuska je prirodno bila najpopularnije odredište.

Saradnju je, naravno, često ugrožavalo nacionalno rivalstvo, artikulisano pomoću dugovečnih stereotipa. To se izvesno dogodilo na Krimu; svaka strana je onu drugu optuživala za lošu procenu u bici kod Alme. Nijedan britanski oficir tog vremena nije vodio rat koji nije bio protiv Francuza, i kapetan Kingscote je ismevao izgled francuskih oficira: „kao majmuni, u struku utegnuti koliko god je to moguće, a iznad i ispod naduvani poput balona“. Sporazum iz 1860, politički gest koji simbolizuje taj trenutak, slupao se o ideologe u oba tabora, pa je 1882. morao biti zamenjen manje ambicioznim aranžmanom jer se Francuska ponovo okrenula protekcionizmu.

Brzina tehnološkog napretka takođe je povremeno umanjivala britansko samopouzdanje zasnovano na uverenju da je francuska vojna moć inferiorna u odnosu na britansku. Krimski rat je jasno pokazao da, uprkos mitu Vaterloa, Britanija nije baš toliko bolja. U januara 1855. Francuska je imala 4 puta više vojnika na terenu, i to bolje organizovanih. Jednom prilikom Francuska je dostavila 35 hiljada vekni hleba gladnim britanskim vojnicima. U zimu 1854-55. britanski ljudski gubici u Krimskom ratu bili su dvostruko veći od francuskih. Britanija se oslanjala na umirujuća opšta mesta o sopstvenoj pomorskoj nadmoći, sve dok Napoleon III nije završio veliku novu luku u Šerburu i porinuo u more prvi gvozdeni ratni brod La Gloir. U poređenju s njim britanski brodovi su izgledali bedno. Palmerston je morao da obodri javno mnjenje odobrenjem budžeta za gvozdene brodove, među njima i 4 morske tvrđave u Solentu, koje do danas nisu našle svoj reison d’être čak ni kao luksuzni hoteli.

***

Postoji, međutim, drugi mogući pristup anglo-francuskom međunarodnom političkom projektu posle 1815, onaj koji se oslanja na geografiju i geopolitiku. Obe zemlje su želele mir. Francuska je bila opterećena plaćanjem vojnih reparacija dok je industrijski i trgovinski rast učinio Britaniju najvećim korisnikom nove globalne podele snaga. Tokom naredne dve decenije, britanski i francuski političari složno su delili odgovornost za atlantsku obalu, posebno za Iberijsko poluostrvo i Holandiju, glavna anglo-francuska bojišta u nedavnim ratovima. Stvorili su Belgiju kao uzornu ustavnu, liberalnu monarhiju posle pobune juga protiv kralja Holandije i zaustavili španski građanski rat u korist starih konstitucionalista, a uporedo su smanjivali lokalni uticaj Rusije, Austrije i Pruske. Britansko priznavanje francuskih interesa duž evropske obale doprinelo je i tome da Britanije ne traži osvetu za Vaterlo u saradnji sa Rusijom. Međunarodni istoričari 19. veka stavljaju snažan naglasak na „složnost Evrope“ – koja se pokazala na delu na Bečkom kongresu – ali glavna briga bilo je stabilizovanje centralne i istočne Evrope. Britanija i Francuska brzo su smislile kako da spreče širenje uticaja istočnih sila dalje na zapad. Bavljenje španskim i portugalskim pitanjima takođe je zahtevalo da se dve zemlje slože o novom liberalnom poretku u dve Amerike. U 18. veku atlantske sile su se pohlepno nadmetale za dominaciju u trgovini i eksploataciji prirodnih bogatstva u Novom svetu, ali posle 1815. Britanija i Francuska su sa zakašnjenjem shvatile da je to nadmetanje nanelo veliku štetu i njima i šire. Zbog njega su izgubile najvažnije delove severnoameričkih teritorija. Britanija je isterala Francusku iz Kanade, a Francuska je pomogla u isterivanju Britanije iz onoga što su danas Sjedinjene Države. Posle Napoleona, Francuska je kratko pokušavala da iskoristi svoju moć u Španiji da bi zadržala neki uticaj u španskoj Južnoj Americi, gde su u to vreme izbijale mnoge pobune protiv evropskih vladara. Do 1820. priznala je da su se pobunjenici, potpomognuti britanskom pomorskom i trgovinskom moći, izborili za nezavisnost. Atlantska trgovina je cvetala i britanski pamučni proizvodi su preplavili nove južnoameričke države. Tridesetih godina 19. veka Britanci su ukinuli ropstvo na Antilima i pojačali pomorski i diplomatski napad na atlantsku trgovinu robljem. Kao podršku tom cilju, Britanija i Francuska su potpisale sporazume 1831. i 1833, kojima su jedna drugoj dale pravo da zaustavljaju i pretresaju francuske odnosno britanske trgovačke brodove na Atlantiku. U saradnji s Francuskom Britanija je 1837, posle pobune francuske manjine, rekonstituisala proširenu Kanadu kao liberalnu i sve samostalniju koloniju.

Saradnju u vezi sa zapadnom Evropom i Amerikama treba shvatiti kao kamen temeljac atlantizma. Bio je to izrazito anglo-francuski projekat, a kad je proširio svoje horizonte, pridružile su mu se i Sjedinjene Države. Taj projekat je bio zasnovan na strateškim interesima i vrednostima prosvetiteljstva, čiji su vodeći eksponenti bili Britanija i Francuska: slobodne institucije, međunarodno pravo i društveno-ekonomska evolucija osnažena trgovinskom i intelektualnom razmenom. On je pretpostavljao da Rusija, Austrija i Pruska ne mogu ozbiljno omesti razvoj tih principa i da će na kraju i same morati da im se priklone. Dizraeli je rekao da je anglo-francuska saradnja „ključ i ugaoni kamen moderne civilizacije“.

Tom neformalnom anglo-saksonskom razumevanju retko je posvećivana odgovarajuća pažnja zato što su političari i urednici novina u obe zemlje više voleli da je ne primećuju – kao što i danas često čine. Slična stvar se dogodila kad su se tom savezu pridružile Sjedinjene Države. Pošto su sećanja na prošle konflikte bila vrlo duboka – i bilo ih je vrlo lako eksploatisati u govorima i novinskim naslovima – ona su nastavila da vladaju diskursom. Svaka od tri zemlje imala je mnogo legitimnih razloga da sumnjiči druge dve za teritorijalne i ekonomske ambicije. I Britaniju i Francusku zbunila je američka ekspanzija širom kontinenta, posebno prisvajanje Teksasa 1845, ali to nisu mogle da spreče, pogotovo kada se ima u vidu da sami Teksašani nisu imali ništa protiv toga. Pored toga, mada je stvaranje liberalnog severnoatlantskog sveta bilo prosvetiteljski projekat, svaka od tri države je smatrala da je dala najveći doprinos liberalnoj misli sopstvenom revolucijom – Britanija 1688, Amerika 1776, Francuska 1789 – i da je zato značajnija od druge dve.

Mnogi političari i novinari u sve tri zemlje zdušno su ismevali ponašanje svojih rivala i zaboravljali da je tokom bezmalo 200 godina bilo gotovo nezamislivo da bi te zemlje mogle zaratiti među sobom. U početku je logika kooperacije počivala na dva oslonca. Prvi je bio britanska pomorska moć. Iz svojih baza u Halifaksu i na Bermudima, a kasnije i u Eskvimaltu na zapadnoj kanadskoj obali, Britanija je mogla – ako bi Sjedinjene Države odlučile da izvrše invaziju Kanade – da sprovede blokadu i bombarduje Boston, Njujork, Vašington i San Francisko i izazove, u najmanju ruku, tešku oskudicu. Pored toga, Britanija je bila sigurna da bi njeni brodovi mogli zadržati francusku flotu u luci u svakom ratu (mada nije bila sigurna da bi mogla da uradi obe te stvari istovremeno). Bilo je, međutim, nepotrebno i kontraproduktivno skretati pažnju na te mogućnosti, jer je svaka od tih zemalja izvlačila očiglednu trgovinsku korist širom sveta iz odsustva međusobnih sukoba. U 19. veku neki ratovi su bili prihvatljivi britanskoj i francuskoj javnosti, ali samo ako su mogli biti opravdani liberalnom retorikom, ako su se događali na nekom dalekom mestu i ako nisu bili suviše skupi – a tome je doprinosila i tehnološka nadmoć nad nezapadnjacima.

Drugo, saradnju je unapređivala sama predstavnička politika. Političari 19. veka morali su neprestano da sadejstvuju sa zakonodavnim skupštinama. Za poreske obveznike prioriteti su bili mir, trgovina, niski porezi i očuvanje kapitala i imovine. U političkom govoru često su se mogli naći pozivi na osvajanje uticaja i ugleda, a gotovo nikad na sticanje slave u bitkama. Jezik patriotizma je podupirao državni legitimitet i istovremeno omogućavao svojim mudrim korisnicima da spreče usijane glave da preuzmu kontrolu nad narativom. Takav jezik je mogao služiti za postizanje nacionalnog konsenzusa, što je često bilo korisno diplomatsko oružje. S druge strane, mogao je da otkrije da konsenzus ne postoji, što je podsticalo kompromis. Palmerston se često smatra populistom, ali on je zapravo dvaput izgubio položaj premijera tokom 50-ih godina 19. veka zato što je podržavao francusku antantu. Rituali liberalnog parlamentarnog poretka ne samo što nisu dovodili u opasnost zapadnu saradnju već su bili njen temelj.

Postoji još jedan razlog da anglo-francuski projekat vidimo kao atlantistički. Mada se obično smatra da su tokom decenija odnosi između dve zemlje imali svoje uspone i padove (to misli i Gillin), bolje ćemo razumeti njihovu snagu i slabosti ako manje mislimo o vremenu, a više o prostoru. O pitanjima Evrope i Amerika postojalo je trajno razumevanje, ali se pokazalo da je Mediteran znatno problematičniji za obe države. Francuska je njim dominirala u 18. veku; godine 1789. Napoleon je okupirao Egipat da bi doveo u pitanje britansku novu indijsku imperiju. Nelson je uzvratio uništavanjem francuske flote; Britanija je uskoro zauzela Maltu i Krf i postala mediteranska pomorska sila da bi zaštitila put za Indiju. Između dve zemlje postojalo je uzajamno nepoverenje u vezi s aktivnostima u Grčkoj, kojoj su evropske sile dozvolile da napusti Otomansko carstvo, ili u Libanu, kome to nisu dozvolile. Tokom više od 70 godina obe zemlje su prihvatile status quo, po kome je Egipat bio tampon država pod nominalnim otomanskim suverenitetom: britanska dominacija preko trgovine i puta kroz Crveno more prikrivena je lakom francuske kulture. Ali veliki priliv anglo-francuskog finansijskog kapitala u potrazi za nerealno visokim profitima posle Krimskog rata doveo je u Egiptu do bankrotstva i političkih nereda. Potonja britanska okupacija 1882. trovala je odnose s Francuskom više od 20 godina. Konačno, 1904 je stvorena antanta, kojom je predsedavao Edward III, najčuveniji britanski obožavalac francuskog šampanjca i pariskih budoara. Antanta je primirila mediteranske tenzije, a Britanija je za to platila ustupanjem pomorske nadmoći na Mediteranu kako bi mogla da zaštiti obe zemlje od nemačke pretnje duž atlantske obale. Posle propasti Otomanskog carstva, Britanija nije imala načina da odbije francuske pretenzije na Siriju i Liban, koji su bili protivteža britanskom Egiptu i Iraku. Tokom oba svetska rata agenti obe sile kovali su vrlo štetne zavere i intrige jedni protiv drugih u Siriji i Palestini, iako se britansko-francuska alijansa na drugim mestima nastavljala.

***

Kad vidimo kako anglo-francuski odnosi funkcionišu na različite načine u različitim geopolitičkim kontekstima – atlantskom, mediteranskom i domaćem – možda će nam to pružiti nekakvu utehu dok se suočavamo s postbrexitskom situacijom. Pristalice brexita oštro su odbile pregovore Therese May s Evropskom unijom, čiji je cilj bio sprečavanje skupih trgovinskih trvenja i očuvanje integriteta Velike Britanije. Posledica je bila uklanjanje s položaja većine spoljnopolitičkih eksperata konzervativne stranke: Kena Clarkea, Davida Gaukea, Olivera Letwina, Davida Lidingtona i Roryja Stewarta. S njima je otišla i realistička spoljnopolitička tradicija liberalnih torijevaca, koja je bila konstanta britanske politike otkad je Britanija postala svetska sila. Umesto toga, sad smo u rukama Jacoba Rees-Mogga, ministra za brexit, koji nam je prošle jeseni rekao da su „Francuzi uvek nervozni u oktobru, na godišnjice Trafalgara i Aženkura“.

Realnost je, međutim, to da dve zemlje koje dele dugačku granicu i ciljeve imaju mnogo razloga za svakodnevnu saradnju. Pogranične zajednice tako sarađuju vekovima uprkos izazovima koje pred njih stavljaju njihovi prestoni zvaničnici. Dugotrajni spor oko prava francuskih ribara da posle brexita love u vodama Džerzija još može biti rešen malim povećanjem broja dozvola za francuske čamce i brodove; u novembru 2021. predsednik ribarske komisije Il-e-Vilen rekao je da bi njegovi članovi više voleli da pregovaraju direktno s Džerzijem nego da se oslanjaju na mehanizme EU. Godine 1991, tokom priprema za otvaranje tunela ispod Lamanša, Britanija i Francuska su postigle sporazum o graničnoj kontroli koji, uz dopune iz 2000. i 2003, i danas prilično dobro funkcioniše (uprkos disfunkcionalnom britanskom Ministarstvu unutrašnjih poslova). Broj registrovanih francuskih rezidenata u Velikoj Britaniji 2021, mada niži nego pre brexita, približno je isti kao 2011 – britanski popis te godine je pokazao da u zemlji živi dva i po puta više građana koji su rođeni u Francuskoj nego što ih je bilo 1991. Sportski kontakti su vrlo razvijeni, što nije neobično kad se ima na umu da je Francuska uvezla ragbi i biciklizam iz Britanije. Što se tiče nacionalističkih paradera i njihovog pozivanja na urođeno neprijateljstvo između Engleza i Francuza, brexit će na kraju verovatno smanjiti upotrebu takvog govora. Većina birača neće biti impresionirana ako vlada, koja se hvali svojim uspešnim povraćajem suvereniteta, istovremeno bude krivila EU za svaki nacionalni problem. Ukrajinska kriza je, u svakom slučaju, promenila raspoloženje jer je vrlo jasno pokazala potrebu za zapadnom saradnjom.

Od 60-ih godina prošlog veka, Britanija i Francuska su delile dva temeljna atlantistička cilja: da održe američku posvećenost evropskoj odbrani i da spreče impulse Nemačke da se prilagođava Rusiji, bilo kroz istočnu politiku iz 70-ih godina prošlog veka ili kroz energetsku zavisnost pod Angelom Merkel. Za vreme Hladnog rata, jemstvo američke zaštite povremeno je prikrivalo taj zajednički cilj dopuštajući britanskim i francuskim političarima luksuz prepirki koje su njihovim domaćim slušaocima pružale utešan utisak da su njihove zemlje i dalje nezavisne globalne sile. Od 90-ih godina 20. veka opšta neizvesnost iziskivala je direktniju anglo-francusku saradnju, između ostalog Zajedničku komisiju za nuklearno oružje osnovanu 1993. i Ugovore o zajedničkoj bezbednosti i odbrani (Lancaster House Treaties). U toku su radovi na sajber bezbednosti. Mada EU u izvesnoj meri uvećava moć Francuske, francuski političari moraju da zadrže svoj identitet u odnosu na Uniju s obzirom na veliki evroskepticizam u zemlji. Reklo bi se da je ukrajinska tragedija osigurala dva velika anglo-francuska cilja približivši Sjedinjene Države Evropi verovatno više nego što ona to želi i nateravši Nemačku da se suoči s realnošću ruskog imperijalizma. Ona je takođe ublažila ljutnju Francuske zbog nedavnih sporazuma Britanije sa Sjedinjenim Državama i Australijom o vojnoj bezbednosti u Indo-Pacifiku.

Propovednici atlantizma uvek su pretpostavljali da će njihovo jevanđelje – slobodna razmena dobara, radne snage i ideja – prodirati sve dalje na istok i pridobijati sve više konvertita. Čini se da odbijanje Ukrajine da prihvati ruski diktat ponovo svedoči o dinamičnosti zapada kao koncepta. Za razliku od ruske represije, taj koncept očigledno ima ujedinjujuću moć. Slika ruskog „drugog“ je moćnija i zato što je godinama predstavljana u mnogo različitih oblika: carističkom, boljševičkom, imperijalističkom, kleptokratskom, varvarskom. Očigledno je potreban neki novi oblik bezbednosnog aranžmana, ali možda on ne bi trebalo da se zove „zapadni“. Sadašnja koalicija protiv Rusije oslanja se na izvestan stepen saradnje s Poljskom i Turskom, koji podseća na francusku barrière de l’est (barijeru na istoku) iz 18. veka, izgrađenu s otomanskom Turskom, Poljskom i Švedskom protiv Rusije, ali i protiv habsburške Austrije. Uvođenje svih zemalja Istočne Evrope u EU kao punopravnih država članica na kraju će stvoriti nešto što je bilo nezamislivo 1957. kada je Evropska ekonomska zajednica postavila granice na očekivanim mestima – kod Pasaua i Trsta. Da bi se to dogodilo, evropski političari bi morali da razviju veću osetljivost prema raznim kulturama i ekonomskim situacijama od one koju su pokazale britanske novine kada su raspravljale o Italiji krajem 19. veka: započinjale su veličanjem britanske uloge u uspostavljanju tamošnje liberalne ustavne monarhije, a onda bi podlegle rasnim i verskim stereotipima i iskazivale razočarenje zbog neuspeha Italije da prihvati novi sistem vladavine. Za većinu Britanaca zapad se ne prostire dalje od Rajne, ako se izuzmu nekoliko istorijskih baltičkih luka, nemačkih univerzitetskih gradova i italijanskih gradova-država.

U ovom trenutku delimo mnogo tema sa 50-im godinama 19. veka. Da li je zapad, suočen s nepredvidljivim istočnim autokratom, suviše malodušan ili suviše neosetljiv i ambiciozan? Da li je želja Rusije za svojom „sferom uticaja“ prihvatljiva? Treba li da se plašimo njene vojne mašine ili da ismevamo njenu suštinsku slabost čiji je uzrok odbacivanje reprezentativne politike? Ruski nacionalizam, nesigurnost, neprozirnost i nepredvidljivost verovatno će biti snaga u međunarodnoj politici u godinama koje dolaze i za bavljenje svim tim biće potrebna ogromna pažnja. Razlozi su, delom, prirodna i nuklearna sredstva kojima raspolaže Rusija, a delom njen složeni odnos sa još većom silom, Kinom. Pedesetih godina 19. veka niko nije morao da brine o rastućem kineskom uticaju izvan Evrope. Oni koji se hvališu širenjem zapadne moći tokom poslednja dva veka mogli bi da razmisle o tome kako bi se zaprepastili filistejski vojnici u Letnjem dvorcu ili Cobdenovi liberali slobodnog tržišta kada bi se suočili sa svetom iz 2022. i istrajnošću „kineskog konzervativizma“?

Jonathan Parry, London Review of Books, 21.04.2022.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 05.05.2022.

UKRAJINA

________________

  1. Lara Kriegel, The Crimean War and Its Afterlife: Making Modern Britain / Krimski rat i njegovi odjeci: Stvaranje moderne Britanije, Cambridge, februar 2022. Knjigu čine 6 studija slučaja koje pokazuju kako su ikone izrasle iz ovog rata reinterpretirane tokom godina. Autorka se, između ostalog, bavi krimskim turizmom, Viktorijinim krstom, kao i ugledom Florence Nightingale i Mary Seacole.
  2. Od loot – ratni plen; prim. prev.