Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Predsednik Srbije je na ratnoj nozi otkad znamo za njega, jedino što je oduvek više zveckao oružjem nego što je stvarno ratovao. Čak i kad je bila prilika koja se ne propušta, uzeo je nameštaj u ruke umesto zolje. Zato je valjda i nastavio da se okorišćava stanogradnjom, na vodi posebno, mada se sada naprasno hvali da je napravio skoro hiljadu i po mostova (toliko da smo na kraju morali da uvozimo i reke?).

I mada uživa u tituli vrhovnog komandanta, a nemajte sumnje da je i maršalska uniforma već u fundusu (dizajn: direktor Bia?), jedini rat koji je ikada objavio bio je onaj predizborni protiv mafije. Sudeći po sve učestalijim vestima – i njega je izgubio još pre nego što ga je započeo. Baš kao i onaj u Banjskoj za koji sada kaže da je bio taktička greška. Čekajte, ako je onoliko naoružavanje taktika – šta je bila strategija: mir u svetu, da se oružje pretopi u igračke kao što misice traže na izborima lepote?

Ali, čak i da je strategija bila dobra a samo taktika pogrešna, zašto se onda desilo da njemu koji se hvali da je namazan svim bojama, ratničkim naročito, „velika petorka“ pred svima nama poruči kako u svetu ima dovoljno žarišta i da on može da žari i pali još jedino na domaćim izborima sve dok de facto ne prizna Kosovo? Šta je sledeće, da njega koji niti puši niti pije (a i u WC retko svraća) primoraju da popuši lulu mira sa bivšim predsednikom njegove stranke i njegove Srbije? Da popije gorku Tomovaču?

Da on, onako ratoboran još od fakulteta (isterivao bundžije protiv Miloševića da na miru polaže ispite), mora penzionerima (plus slepi, invalidi i neizlečivo bolesni) da zvecka parama umesto oružjem? On koji je na svom početku devedesetih zaratio protiv novinara, istine, zdrave pameti, mora birače da plaši opozicijom koja će Srbiju tretirati kao ratni plen a bez ispaljenog metka?

Srećom, jednom ratnik – uvek ratnik. Pošto mu nije zabranjeno da neprijatelje izazove na dvoboj (ne medijski naravno) javno je pozvao sve koji su se ujedinili pod sloganom „Srbija protiv nasilja“ da mu izađu na megdan. U šahu. I daće im fore da petnaest minuta razmišljaju o potezu, dok će on imati samo pet, jer kako drukčije nego po pravilima koja on izmisli. To što u politici traži da ga obožavaju kao da je sportski idol ne znači i da pristaje da se takmiči pod uslovima koji važe podjednako i za rivale. Nije on rimski papa pa da ga biraju među jednakima.

Ali je opoziciji ipak džentlmenski bacio rukavicu u lice. Na njihovo protestno „Sve mora da stane“, uzvratio je sa „Srbija ne sme da stane“. Lepo sročeno (baš kao što je bilo i onda kada je to Đinđić imao u svojoj postizbornoj kampanji), osim što je adekvatno taman koliko i natpis: Titanik ne sme da stane. Jer nije sve u kretanju, nešto je i u santi leda.

Peščanik.net, 30.10.2023.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)