Shiva Nataraja, CERN
Shiva Nataraja, CERN

Nadam se da tekst mog dragog kolege dr Milana M. Ćirkovića, kao odgovor na moju priču o konceptu NOMA, zaista može pokrenuti lep dijalog. U svakom slučaju, to može biti još jedna ilustracija funkcionisanja nauke – nema neupitnih mišljenja i o svemu se mora argumentovano diskutovati.

Krajnje prirodno, pri formiranju stavova polazimo iz sopstvene vizure – temperamenta, usvojenih normi, moralnih procena, motivacija, (a)političkih stavova, estetskih vrednosti, iskustva,… na kraju krajeva, od toga ne možemo pobeći čak i kada bismo to želeli. Koliko sam uspela da zaključim iz naših razgovora, kolega dr Ćirković i ja nemamo bitnih nesuglasica oko „doživljaja“ same nauke, ali nam se „lične metafizike“ bitno razlikuju. Ja istupam sa pozicije otvorenog ateizma, dok je njegova značajno pomirljivija po pitanju odnosa nauke i religije.

U svakoj diskusiji skloni smo tzv. argumentu „slamnatog čoveka“, retoričkoj pa čak i logičkoj pogrešci u kojoj argumente svog sagovornika, svesno ili nesvesno, pogrešno interpretiramo, uprošćavamo ili izvlačimo iz konteksta. To možete videti u svakoj diskusiji, a na to nismo imuni ni dr Ćirković niti ja. Moj iskaz o racionalnoj superiornosti nauke u odnosu na religiju, zbog nedovoljnog obrazlaganja, mogao je biti protumačen kao tvrdnja da nauka „otkriva skrivenu istinu“. U samoj metodologiji nauke, objašnjenja fenomena koje uočavamo zasnivaju se na dostupnim saznanjima nauke i, ako hoćete, tehnologije u doba kada određene hipoteze i teorije nastaju. Uporedo sa akumulacijom saznanja, teorije se menjaju, odbacuju, stvaraju se novi konstrukti koji izdržavaju naučni sud, kraće ili duže vreme. Nije nebitna i mogućnost primene znanja iz određenih teorijskih konstrukata, što uostalom predstavlja temelj napretka ljudskih civilizacija. Istorija nauke je prepuna takvih primera.

To je upravo najdivnija stvar u nauci i, takođe, nešto što je suštinski razlikuje od religije. Religija pretenduje na aspolutne nepromenljive istine, nauka beskrajno traži i pita. Samim tim, projekat u Cernu neće otkriti „metafizičku istinu o postanku multi- ili univerzuma“, ali verovatno je da otkrića mogu biti važna kockica u mozaiku našeg razumevanja sveta, pa odatle valjda i potreba za „jurenjem subatomskih čestica“ koje ja nikada ne bih nazvala božijim. Koliko će to dotaći navedena metafizička pitanja, ne mora se ticati nauke, jer ona nema te pretenzije (mada dozvoljavam da ima i onih koji misle drugačije).

Ja ne mogu tvrditi da saznanja nauke koja su religiji oduzela adute (Zemlja ravna ploča, munje Svetog Ilije, bestelesno začeće, transupstancijacija, itd.) dokazuju da boga nema – to bi bila logička greška posebne vrste. Zapravo, nauci se nikada neće pružiti takva prilika s obzirom na osnovnu teološku premisu nedokazivosti i nesaznatljivosti njegovog postojanja, i materijalističku prirodu same nauke. Raselov čajnik će vam to najbolje ilustrovati (ili koncept letećeg špageti monstruma). Zasnovano na slepoj dogmi, religijsko mišljenje je izuzeto od svake mogućnosti osporavanja i time je osiguralo svoju večnost. Da li to mora izazvati divljenje u mojim očima? Ne! Naprotiv! Po mom mišljenju, to religiju čini znatno slabijom od naučnih teorija.

Zanimljivo je da je ateizam pozicija koju morate braniti od napada sa svih strana. Ako ste na tom stanovištu, skoro sigurno će vas optužiti za ekstremni redukcionizam i shvatanje nauke kao apsolutne istine. Ja se slažem sa dr Ćirkovićem da verovatno nikada nećemo razumeti svet do kraja. Kao živa bića sa najvećim kognitivnim sposobnostima, bar u svetu koji smo do sada upoznali, svesni smo i bioloških ograničenja svog mozga. Broj dimenzija u kojima funkcioniše naše mišljenje svakako je mnogo manji od onog koji realno postoji. Ja, međutim, ne mislim da smo zbog toga prinuđeni da nepoznanice pripišemo nadprirodnom, odnosno da nepoznate fenomene nazovemo bog.

Ali, tema ove diskusije nije moja (ne)religioznost, već nepoštovanje koncepta NOMA. Tvorac koncepta nepreklapajućih oblasti, evolucioni biolog Stiven Guld, polazeći iz sopstvene agnostičke pozicije i nadahnut dokumentom „Istina ne može protivrečiti istini“ Pape Jovana Pavla II (1996), navodi da se nepreklapanje ogleda u različitim domenima profesionalne ekspertize – nauka u empirijskom saznavanju univerzuma (od čega je napravljen – činjenice, i način na koji funkcioniše – teorija), religija u potrazi za etičkim vrednostima i spiritualnim smislom života.

Guld je jedan od najžešćih kritičara istraživačkih programa (sociobiologije i evolucione psihologije) koji razmatraju potencijalne mehanizme biološke evolucije svesti, samosvesti, sposobnosti apstraktnog mišljenja, anticipacije – ključne elemente naše različitosti od drugih životinja. Potpuno opravdano, takve discipline kritikovane su zbog genetičkog determinizma (zanemarivanja uloge sredinskih faktora u razviću osobina organizama, pa i ponašanja čoveka), adaptacionizma i moralno problematičnih implikacija genocentričnog pogleda na evoluciju ponašanja ljudi. Guld iz svoje levičarske pozicije i ideoloških neslaganja sa sociobiologijom, odlazi u koncept NOMA iz koga izvire misticizam ljudske duše, zatvarajući mogućnost razmatranja uloge evolucione biologije u ljudskom umu i moralu (o posledicama ovakvog stava nešto ću reći kasnije).

Ideološke podele u biologiji sudaraju se najsnažnije na ovom pitanju – „čovek i ljudska priroda“. Podela je toliko rigidna da je svaka strana, čuvajući se „preklapanja“ sa onom drugom, uskraćena za neke dobre naučne koncepte koje možete naći u jednoj ili drugoj, nevezano sa konceptom NOMA. To je verovatno osnovni razlog zašto nemamo iole koherentnu multidisciplinarnu teoriju uma, koja mora uključiti neurobiologiju, razvojnu psihologiju, evolucionu biologiju i, naravno, filozofiju. Situacija je danas takva da će vas ukoliko kritikujete Gulda proglasiti „dokinsovcem“ (po Ričardu Dokinsu, jednom od najpoznatijih savremenih zastupnika genocentrizma), i „guldovcem“ kada kritikujete sociobiologiju. Esencijalistička sklonost ka kategorizaciji mišljenja u rigidno odvojene i često sukobljene grupe preplavljuje nauku kao i svaku drugu oblast našeg bitisanja.

Gde NOMA funkcioniše? Prema nekim gledištima, nereligioznost nanosi štetu nauci, jer zbog toga nauka izgleda „strano“ i „nehumano“. I sam Guld navodi prvobitnu ubeđenost svojih kolega da je koncept NOMA iznuđen zbog velikog društvenog uticaja religije i potrebe za pronalaženjem podrške i finansiranja nauke u državi. Morate uočiti da „u ovakvim diskusijama postoji puno intelektualnog nepoštenja“ (V. Provin).

Oportunizam je svakako jedan od razloga zašto, složiću se sa dr Ćirkovićem, u okviru naučne zajednice nema problema sa religijom. Drugi razlog su veoma jasni principi naučne metodologije – metodološki naturalizam ne omogućava nauci bavljenje religijskim pitanjima. Problem za religiozne naučnike je ono „mešano polje pitanja“ (N. Sesardić) kojima se bavi i religija, a koja se najviše preklapaju u okvirima evolucione biologije i astronomije, ali i još nekih oblasti nauke. Tu je NOMA najkorisnija. NOMA „radi“ u umovima onih ljudi, uključujući i neke naučnike, koji su teisti a prihvataju validnost naučne metodologije. Drugim rečima, ovaj koncept bi se mogao svrstati u psihološku kategoriju intimnog rešavanja sukoba između dva fundamentalno različita načina rezonovanja. Zanimljivo je pomenuti da, prema najnovijem istraživanju u grupi od 149 najpoznatijih svetskih evolucionih biologa, svega 8% njih podržava koncept NOMA (G. W. Graffin, W. B. Provine, Am. Scientist, 2007).

Gde NOMA ne funkcioniše? Manje više, čim se udaljite od te male „kule od slonovače“ (M. M. Ćirković) zvane naučna zajednica. Većina finih ljudi (D. Ugrešić) prihvata argument da su religijske tvrdnje tačne zato što puno ljudi veruje u njihovu istinitost (argumentum ad populum). Najčešće ne žele ili nisu u stanju da uoče neprekidne uplive u ekspertizu nauke od strane religije. U svojoj suštini, NOMA bi podrazumevala deističku poziciju vere – bog je dao prvi impuls i zakone, pa čak i ulio dušu čoveku, a sve se dalje dešava bez njegovog nadzora. Međutim, kada bi bilo koja tradicionalna ili netradicionalna religija prihvatila deizam, zasigurno bi ostala bez posla. Zaista, ne bi bilo nikakve svrhe moliti se nekome ko neće ili ne može da se meša u vaš život. Ova logika naprosto tera religiju da formuliše empirijske tvrdnje. U hrišćanskim ritualima propoveda se postanje za šest dana, vaskrsenje, božansko začeće, postojanje materijalnog sina ili sinova božjih, razna čuda i mnoge slične stvari. U crkvenim procesijama, Biblija, Kuran, Tora, ne čitaju se metaforički, kako predviđa ekspertiza religije u konceptu NOMA. To stvara konfuziju i realno preklapanje u mišljenjima ljudi, pa samim tim i konflikt.

Uspeh razdvajanja svetovnog od religije u nekim razvijenim zemljama rezultat je snage države u obuzdavanju ambicija religije. Takve države su suštinski sekularne, čak i kada im to ne piše u ustavu. To nije rezultat koncepcije NOMA, već isključivo zasluga države. Otvoreno nadiranje religije u drugu „nepreklapajuću“ oblast dešava se onog trenutka kada se promeni društvena i politička klima i tu je NOMA potpuno beskorisna. Takva klima trenutno postoji i u razvijenim evropskim državama. Naravno, slaba država čiji je politički aparat sklon populizmu i demagogiji, koja je naseljena mahom neobrazovanim stanovništvom, pa i polupismenim političarima, neće se libiti od udruživanja sa veoma voljnim crkvama, a krhki i problematični koncept NOMA može samo u pepelu nestati.

Dakle, NOMA može biti manje ili više uspešan instrument za sekularnu odbranu nauke od religije, bez iluzije da će religija rado pristati na svoj položaj u tom konceptu. Međutim, uticaj nauke na društvena kretanja je posredan, a NOMA ima najviše problema baš u društvenom kontekstu. Jedna od posledica koja mene užasno zabrinjava, jeste isključiva vezanost smisla i morala za religiju.

Ukoliko, kao što to NOMA radi, religiji date ekskluzivno pravo nad smislom i etikom, onda sami gubite veliki deo prava da joj osporite konačan sud o tome šta je društveno moralno, a šta nije. U tom smislu, na osnovu čega možete tvrditi da je stav crkve prema homoseksualnosti pogrešan (i to ne samo „naše“ crkve)? Ma koliko mi neki naučnici i filozofi mogu spočitati da je prikazana slika pojednostavljena, budite sigurni da je to način na koji će običan narod razumeti poruku NOMA.

U očima „običnih“ ljudi ova koncepcija onemogućava razumevanje da su moral, pitanja smisla i religijsko verovanje proistekli iz evolucije našeg mozga, tj. evolucije naše sposobnosti da mislimo kroz apstraktne konstrukte (molim da se ovo ne tumači u kontekstu genetičkog determinizma). Ne može se sporiti, bar ako iole razumemo biologiju, da su za evoluciju kognitivnih sposobnosti ljudi presudne bile genetičke i razvojne promene mozga u našoj vrsti (o tome danas postoji mnoštvo naučnih podataka). Iz takvog mozga i njegovih misaonih potencijala nastali su mentalni i društveni konstrukti o kojima govorimo (za detaljniju elaboraciju potrebno je više mesta). Međusobni uticaj moralnih vrednosti i religije kroz istoriju ljudskih civilizacija, ne sme biti protumačen u sledu koji se uobičajeno predstavlja: religija, tj. bog (uzrok) → moral i smisao (posledice).

Da konačno zaključim. Slažem se sa kolegom Ćirkovićem da moj stav o religiji veoma liči na borbu sa vetrenjačama, između ostalog i zbog zastupljenosti religioznosti u savremenim državama. To me, međutim, ne sprečava da o konceptu NOMA i njegovom uspehu u okviru nauke, a posebno u savremenom društvu, ne mislim baš najbolje. Uobičajeno je da se svaka kritika većinskog mišljenja, iz čega pozicija ateizma nije izuzeta, automatski svrstava u ekstremizam. Mi možemo „zaključati leš u ormanu“, tj. obuzdati svoju svest o konfliktu religije sa naukom i sekularizmom. Iako logika ne dozvoljava kontradiktornosti, psihologija ima za njih dosta prostora (N. Sesardić), ali to neće učiniti da problem nestane.

Na kraju, apsolutno se slažem sa kolegom Ćirkovićem da je popularizacija nauke ključ za naše bolje sutra. Na taj način shvatam i našu javnu diskusiju, s nadom da može biti od koristi za razumevanje pozicija nauke.

Peščanik, 10.03.2009.

ATEIZAM

The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)