Ako se Piratska partija izbori sa problemima u svojim redovima, imaće dobre šanse da postane prva evropska partija za 21. vek i da pripremi put za novu demokratiju u Evropi.

Još nije izvesno da li će Pirati postati nešto više od fusnote evropske demokratije. Ako ne podlegnu dečijim bolestima, imaće priliku da formalno transformišu demokratiju u 21. veku; da suštinski okončaju eru večnog rasta, da uravnoteže posledice demografskih promena među generacijama, i – da postanu prva prava evropska partija.

Koncept predstavljanja celog stanovništva putem masovnih organizacija je star (i staromodan) koliko i industrijsko doba. Jedan glas svake četiri godine za jedan heterogeni skup funkcija i osoba koje se nazivaju partijom. To je imalo svoje opravdanje, kao i longplej ploča i književni klub. Promene su već pogodile muzičku i turističku industriju, a slična sudbina čeka i stranke. Onlajn sistemi kao što je Liquid Feedback Piratske partije, mogli bi razbiti stare političke slojeve iz vremena „minimalne demokratije“ (Paul Nolte).

To će dovesti do toga da se i u politici ukine stroga podela između proizvođača i konzumenata, kao što je ranije učinjeno u drugim oblastima. To se već desilo u medijima (putem socijalnih medija i weba 2.0), a sličan proces sada se odvija i u oblasti snabdevanja električnom energijom: putem pametnih mreža (smart grid) ruši se kvazi monopol četiri energetska giganta, jer svako domaćinstvo i svaki privredni pogon može (gotovo) istovremno da bude i proizvođač i potrošač struje. I političke partije moraju da se prilagode novoj situaciji. Pirati će se postarati da se ovo zaista i dogodi, kao zastupnici konkurencije na terenu bivših monopolista.

Mnogi dosadašnji politički stručnjaci smatraju ovo zatupljivanjem i amaterizacijom politike. S druge strane, to bi moglo da bude najbolja moguća prilika da predstojeći ekonomski kolaps preživimo sa funkcionalnom demokratijom. Postojeći zapadni politički sistemi dobro su prilagođeni organizaciji društva sa rastućim socijalnim proizvodom, ali se brzo nađu u teškoćama kada on počne da opada. Nemiri u Grčkoj ili štrajkovi u Španiji su samo nagoveštaj onoga što bi se desilo kada se, na primer, nakon tri godine štednje ne bi videlo svetlo na kraju tunela.

Na početku svoje knjige Doba manjeg, David Bosshart tvrdi da neće biti povratka na stare ekonomske modele rasta, što će iziskivati nove političke modele. Ako želimo da nastavimo putem demokratije, ovaj model bi morao da sadrži više transparentnosti i veću participaciju građana, nego što bi to želele etablirane partije, od Crnih (CDU) do Zelenih (Grune), i ne samo u Nemačkoj.

Transparentnost i veća participacija građana su najbolja sredstva za izlazak iz krize evra i iz krize Evropske unije. Radi se o nalaženju načina da demokratija preživi očekivani pad i neuspeh tehnokrata. Samo ako se veliki broj građana oseti uključenima u rešavanje krize, može se očekivati da ponuđena rešenja budu prihvaćena. U ovom slučaju možemo makar pretpostaviti: ako čitavo društvo traži najbolje moguće rešenje, raste verovatnoća da će se ono naći. Pirati nam verovatno neće dati takvo rešenje, ali bi mogli da nam pokažu put kako da dođemo do njega.

Na ovaj način bi se širom Evrope jedna grupa ljudi mogla integrisati u društvo i u proces donošenja odluka, iz kojega je trenutno faktički isključena: a to su mladi. Ekonomska kriza je gotovo svuda dovela do neproporcionalnog porasta nezaposlenosti među mladima – Španija i Grčka prednjače sa nezaposlenošću od preko 50% u ovoj starosnoj grupi. Roditelji iz generacije bejbibumera čvrsto se drže svojih radnih mesta i pozicija moći; njihovoj deci ostaje samo ulica. Ova deca, tinejdžeri i oni malo stariji bez ekonomske perspektive, osnovna su ciljna grupa Piratske partije.

Sukob generacija se neće rešiti sam od sebe, naprotiv, demografski razvoj dovodi do povećanja napetosti među generacijama. Socijalni sistemi, koje su stvorili bejbibumeri, održivi su samo uz rast populacije ili ekonomski rast. A i od jednog i drugog smo udaljeni svetlosnim godinama.

Ova „generacija gubitnika“ svoju prvu pobunu pokušala je 2011. Počelo je u maju prošle godine kada su Indignadosi zauzeli gradske trgove širom Španije, a nastavljeno je preko okeana sa Occupy pokretom. Pristalice ovog pokreta ujedinio je zajednički Osećaj-protiv, mada na kraju nije formulisan konkretni cilj. Bez šanse da se integriše u politički proces, ovo osećanje će jačati i na kraju će se osloboditi kroz destruktivne akcije. Da bi se ovaj pokret na konstruktivan način uključio u politički sistem, Piratsku partiju je trebalo izmisliti, da nije nastala sama.

Za proboj na evropski nivo imaju dve godine, do evropskih izbora u proleće 2014. Ovi izbori su vremenski dovoljno daleko da se razvije jaka međunarodna partijska struktura. Oni su i dovoljno veliki da im omoguće uspešan nastup. Osim toga, izborni zakoni za Evropski parlament su tako skrojeni da postoji šansa da i male partije dobiju svoje predstavnike. Od 2014. u Nemačkoj prestaje da važi klauzula pet odsto, a u Španiji su građani na evropskim izborima skloni da biraju manje partije. Do sada su ovi izbori bili generalna proba za partije koje su pretendovale da uđu u nacionalne parlamente – Zeleni 1979. ili republikanci 1989. godine. 2014. godina bi mogla da bude godina nove partije i njenog uspeha na evropskom nivou.

 
Autor Detlef Gürtler je glavni urednik švajcarskog magazina GDI impuls i član Zelenih već trideset godina.

Die Welt, 11.04.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 19.04.2012.