Imao je već 93 godine kada ga je njegov politički pamflet Pobunite se učinio poznatim širom sveta: Štefan Hesel, sin pisca Franca Hesela, u njemu zahteva povratak idealima boraca francuskog Pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata i poziva mladu generaciju da ustane protiv finansijskog kapitalizma. Uspehu knjige doprinela je i Heselova životna priča: rođen 1917. u Berlinu, odrastao u Parizu, tokom rata ga je kao borca Pokreta otpora uhapsio Gestapo i poslao u koncentracioni logor Buhenvald. Kasnije je radio kao diplomata u Ujedinjenim nacijama.

 
Gospodine Hesel, ovih dana svedoci smo jedne posebne forme pobune i nezadovoljstva u Grčkoj. Nezadovoljstvo zbog navodnog nemačkog diktata štednje. Šta oni ne mogu da razumeju?

Smatram da je to nezadovoljstvo potpuno prirodno. Pomoć Grčkoj ide ruku pod ruku sa pritiskom na socijalni standard Grka. Evropa još uvek nema ideju kako da sanira ekonomiju. Još uvek smo opsednuti idejom da moramo otplaćivati dugove umesto da konačno razmislimo kako da više investiramo i kako da pomognemo siromašnima.

Šta je do sada Evropa uradila za Grčku? Pomogla joj je da otplati dugove, ali nije pomogla da njeni siromašni bolje žive. To je velika opasnost. Njihov gnev sigurno neće doprineti smirivanju situacije.

Za propast Grčke su najodgovorniji sami Grci. Imate li razumevanja i za nezadovoljstvo građana Nemačke i Francuske koji kažu: zašto moramo da dajemo svoj novac – a da nam niko ne kaže ni hvala.

Prvo, nisu baš mnogo dali, pomogli su samo ovlaš, onako površinski.

Samo ovlaš? Samo prvi paket je bio težak 130 milijardi evra.

Pa šta je to! Naravno da od druge strane ne možete očekivati zahvalnost kada su rezultati ove politike za Grke tako loši. Tako bogata zemlja kao Nemačka mora učiniti više nego što je to do sada bio slučaj.

Mnogi vas smatraju ocem pokreta gnevnih. Vidimo da se neki od ovih pokreta deformišu. Protivnici Štutgarta 21 nisu mogli da prihvate demokratsku odluku, drugi pokreti nestaju a neki su promenili svoj karakter. Da li vas to zabrinjava?

Mislim da je nezadovoljstvo građana Štutgarta potpuno opravdano. Nova železnička stanica je sramota.

Ali je demokratski izglasana.

Ali od koga i pod kojim uslovima? Da li je neko stvarno razmislio o tome na šta će ličiti ova zastrašujuća stanica, kada se poseče svo drveće?

Šta je demokratskije od referenduma?

Referendumsko pitanje je pogrešno postavljeno. Pre referenduma ljudima je rečeno da ako ne bude stanice neće biti ni radnih mesta. Na duže staze će se pokazati da su nezadovoljni bili u pravu.

Do nedavno smo imali francusko-nemačku osovinu Merkozi. Nije li to ono što sada treba Evropi?

Saradnja ove dve zemlje, koje zajedno uzevši predstavljaju više od jedne trećine evropskog ekonomskog rasta je veoma važna.

Meni bi lično bilo draže da su na obe strane levičari, što nije bio slučaj ni u vreme saradnje Kola i Miterana, kao ni u vreme Žiskara d’Estena i Helmuta Šmita.

Osovina Miteran-Kol bila je politički veoma uspešna.

To je tačno, ali bih više voleo da je na drugoj strani bio Vili Brant. Nemačka i Francuska su pod pritiskom svetskih finansijskih tržišta.

Sada moramo da, zajedno sa Džozefom Štiglicem, Amartjom Senom, Jirgenom Habermasom i Danijelom Kon-Benditom, izgradimo drugačiju Evropu.

Kancelarki ne prijaju evropski planovi novog francuskog predsednika; čini se da se bolje slagala sa njegovim prethodnikom. To bi moglo negativno da se odrazi na Evropu.

Kancelarki Merkel se divim jer je učinila puno toga za Nemačku. Ali bih ipak više voleo crveno-zelenu Nemačku i crveno-zelenu Francusku.

Oštro kritikujete Izrael. Pri tome prećutkujete da je Hamasov cilj uništenje Izraela.

Način na koji Izrael tretira Palestince je neprihvatljiv. Šteta što Hamas još uvek gaji ideju o zemlji u kojoj Izrael ne postoji. Ali Hamas i Fatah upravo pokušavaju da se dogovore i da priznaju Izrael. Potrebna nam je palestinska država te stoga ne treba previše kritikovati Hamas.

Kažete da ne treba da kritikujemo Hamas koji želi da uništi Izrael?

Ne, Hamas se mora distancirati od takvih zahteva, ali i Izrael. Divim se toj zemlji koja je puno toga postigla, ali aktuelna izraelska vlada je loša.

Kome se danas divite?

Baraku Obami, iako nije učinio toliko koliko sam se nadao. U Evropi se ne divim nikome. Veoma sam cenio Žaka Delora, Miterana, Branta, ali danas nikoga. Zato nam je potrebna mlada angažovana generacija. Jedini koji mi se sviđa je Danijel Kon-Bendit.

Možda ste vi jedini u Francuskoj koji tako misli o Benditu… Francuski reditelj Toni Gatlif vam je svojim poludokumentarnim filmom „Bezvredni“ podigao spomenik. Smatrate li taj film nekom vrstom zaveštanja?

Da! To je film o gnevu. Smatram da je izuzetno važno da razumemo da veliki broj ljudi u Evopi živi veoma loše i da moramo još mnogo toga učiniti za više pravde u Evropi. Ovaj film je divan primer.

 
Miriam Hollstein i Claudia Ehrenstein, Die Welt, 13.06.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 16.06.2012.