Politika bez populizma je iluzija. Govorništvo je još od antičke Grčke najvažnije sredstvo političara. On mora da kanališe nezadovoljstvo postojećim stanjem i da ga upotrebi za svoje ciljeve. Populizam se hrani nezadovljstvom, ono je njegov pokretač.

U Evropi se populisti najrazličitijih vrsta nalaze u velikom usponu. Nema sumnje da je nezadovoljstvo u bogatim i visoko razvijenim zemljama Evrope veće nego pre dvadeset godina. Zašto je to tako? Današnji populizam je izraz straha mnogih da političari etabliranih partija ne mare mnogo za pogodnosti koje nudi država blagostanja.

Građani koji su podložni modernom populizmu veruju da političari njihovo blagostanje dele imigrantima ili zemljama u razvoju, finansiraju prestižne objekte koji redovno premašuju predviđeni budžet i prelaze sa jedne dobro plaćene funkcije na drugu. Meni se čini da je moderni populizam reakcija na reprezentativnu demokratiju.

U Holandiji je prema poslednjim anketama populistička Partija Slobode (PVV) Geerta Wildersa najjača politička snaga u zemlji. Kada bi se sada održali izbori, PVV bi osvojio između 20 i 25 procenata glasova. To su protestni glasovi protiv postojećeg poretka.

PVV je pokret, on nije klasična partija sa članovima; u stvari, on je organizacija sa samo jednim članom – Geert Wildersom. Nezamislivo je da bi PVV mogao da preuzme odgovornost za sastav vlade. Cilj njegovog programa nije učešće u vladi, već protest. Wilders se zalaže za zabranu Kurana, što je smešan zahtev koji pokazuje da on namerava da se drži podalje od normalne političke debate.

Levičarski rođak PVV-a je SP, socijalistička patija. Isprva je to bio klub maoističkih revolucionara koji su započeli dugi put kroz institucije nakon koga su postali deo pristojne levice. Njihovi zahtevi za jednakim dohotkom i privrženost mitu marksističke idealne države su do te mere nerealni, da ni oni nisu ništa više od još jedne protestne partije, bez želje za učešćem u nekoj budućoj vladi. Trenutno uživaju podršku od oko 15 odsto, a možda i više.

Otkud toliko besa i frustracije u slobodnoj i liberalnoj Holandiji? Demokratski modeli u Evropi potiču iz 19. veka. Reprezentativna demokratija bila je savršeni model za zastupanje interesa različitih slojeva stanovništva u parlamentu. Međutim, izgleda da je ovaj model prešao svoj zenit.

Dve pojave vrše veliki pritisak na reprezentativnu demokratiju: kvalitetno obrazovanje dostupno svima, jedan od bisera evropske države blagostanja iz 50-ih godina prošlog veka; i tehnološki napredak koji svakom samosvesnom građaninu omogućava pristup neograničenom broju informacija na internetu.

Reprezentativni parlamentarni model podrazumeva ograničeno učešće građana u demokratskom procesu. U Holandiji se to ogleda u tome što svake četiri godine izlazimo na izbore. Građanin može da glasa za partiju sa čijim programom se najviše slaže. On bi rado sastavio sopstvenu listu od delova programa svih partija, ali to je nemoguće. Svakog dana ga putem interneta i televizije zasipaju kompromisima koji odstupaju od političkih programa partije za koju je glasao ili sa njima nemaju nikakve veze, kao što je slučaj sa odlukama koje dolaze iz Brisela. On oseća da više ne pripada nijednoj partiji i smatra da je jedini način da ga čuju taj da na sledećim izborima glasa za neku od protestnih partija.

Populističke partije nisu samo izraz nezadovoljstva, već i predznak kraja slavnog poglavlja evropske istorije, reprezentativne demokratije. Većina građana u 21. veku je dovoljno dobro obrazovana i u stanju je da artikuliše svoje interese. Samo je pitanje vremena kada će širom Evrope nastati forme direktne demokratije. Postojeće političke organizacije će pokušati to da spreče, jer je neizbežna posledica direktne demokratije smanjivanje značaja građanskih predstavnika.

„Ne“ populističkih birača je reakcija na izostanak direktne političke odgovornosti modernog građanina, koji više nema poverenja u svoje političare. Gubitak ugleda Brisela, gde nepoznati političari donose dalekosežne odluke, nagoveštaj je ambicije modernih građana koji, frustrirani time što ne mogu da govore za sebe, glasaju populistički.

Populističke partije kao kontrapokreti će dobijati na snazi sve dok se plodovi dobrog obrazovanja i modernih tehnologija ne integrišu u politički proces.

Leon de Winter, Die Welt, 17.10.2013.

Sa holandskog preveo Rainer Haubrich

Izbor i prevod sa nemačkog Miroslav Marković

Peščanik.net, 24.10.2013.

POPULIZAM