Igračke vojnici
Funky Tee

Za razliku od početka 2012, kada je Demokratska stranka krenula u pohod na glasove desnog glasačkog bloka, januar 2013. obeležen je uzburkanošću desničarskih partija i njihovih satelita (koji sebe predstavljaju kao nacionalne nevladine organizacije) zbog novog osećaja ugroženosti. Prošlogodišnja akcija DS završila se neslavno, da bi njen bivši lider naposletku proglasio nesporazum s intelektualcima (a samim tim i sa NVO sektorom i nekolicinom nezavisnih medija) uzrokom kraha evropskog hoda Srbije. Ovog januara, udar na iste ciljeve dolazi s desna, spinujući medijski narativ o odgovornosti nevladinog sektora za uzrastanje desničarskih organizacija tokom protekle decenije. Lepljenje plakata sa popisom “nepodobnih medija” koje su izveli aktivisti SNP Naši, reakcije lidera Pokreta Dveri, izjave Miše Vacića iz SNP 1389, elaboracija “promene istorijskog nacionalnog koda” Vojislava Koštunice deo su opšte kampanje za suzbijanje svakog kritičkog glasa koji se danas može čuti. S druge strane, ministarstva koja bi time trebalo da se bave nisu reagovala na vreme, a kada su se sa zakašnjenjem oglasili ministri Nikola Selaković i Bratislav Petković, mogle su se čuti opšte priče o tome kako je to nedopustivo, ali da nije do njih da se bave takvim stvarima. Naravno, nijedan od ove dvojice ministara nije ni mogao samoinicijativno da reaguje na nedavne događaje jer zapravo pripadaju istom političkom krilu s kojeg su napadi i došli.

Obrazovne (para)formacije

Nakon 2000. godine, u Srbiji je došlo do bujanja pre svega studentskih nacionalnih organizacija. U tome je prednjačio Pokret Dveri koji je imao i najveću ulogu u stvaranju tzv. Srpske mreže. Ovo se nije dogodilo zbog rada nevladinog sektora tokom devedesetih već je to plod konzervativnih procesa u obrazovnom sistemu Srbije koji je nakon deset godina oblikovanja novih nacionalnih vrednosti, posebno na Filološkom, Filozofskom i Pravnom fakultetu, dao prve plodove na političkoj sceni. U skladu s tim, bila je najprirodnija simbioza sa SPC a potom i sa partijama koje su svoj program formulisale u odnosu na “Miloševićevu izdaju srpskih nacionalnih ciljeva” – reč je pre svega o DSS-u Vojislava Koštunice. Nije ni čudo što je DSS svoj podmladak regrutovao iz (danas zabranjenog) Obraza. Stoga bi na pitanje o usponu desnice u Srbiji i klevetanje antifašizma odgovor trebalo da nam ponude pre svih ministri prosvete, kako Žarko Obradović, tako i njegovi prethodnici. Setimo se samo kratkotrajnog ali pogubnog mandata Koštuničine ministarke dr Ljiljane Čolić. Da tada nije bilo reakcija nevladinog sektora, ionako uništeno obrazovanje u Srbiji srozalo bi se još više. Škole su danas u Srbiji glavni nosioci nacionalističkog programa. Ta promena u školama tokom devedesetih odvijala se najpre samoinicijativno. Koliko je samo nastavnika srpskog i istorije potrošilo godine života predajući ono što nije bio njihov fah: tumačenje Biblije, veronauka, geopolitika itd. To bi neko novo ministarstvo prosvete jednog dana moralo neizostavno da istraži. Koliko je zapravo nastavnih jedinica zaista održano iz maternjeg jezika i koji su sve metodički sadržaji postali suspstituenti čitanja i interpretacije književnih tekstova tokom proteklih dvadeset godina. Otkuda otpor prema delu Dositeja Obradovića na Filološkom fakultetu, otkud napad na profesora srpskog u beogradskoj gimnaziji “Sveti Sava” pošto je u jednom odeljenju pokušao da održi čas tolerancije prema susednim narodima. Odakle dolaze antisemitske parole i eskalacija netrpeljivosti prema osnovnim vrednostima života u kampanjama desničarskih organizacija. Sociolog Slobodan Antonić se uporno zalaže da se odrednica “desničarski” zameni “patriotskim” kako bi se u javnosti izvršila normalizacija takvih ideja. Najdalji domet koji je ovakav obrazovni sistem postigao je pojava ministra Nikole Selakovića koji se najpre sukobio sa Hagom, međunarodnim pravom a potom je otišao u obilazak srpskih osuđenika u Hagu, gde je porazgovarao sa Mladićem, Pavkovićem i Karadžićem. Mladić ga je, kako prenose neki mediji, poslužio i čokoladom. Reklo bi se, uobičajeni radni dan jednog ministra pravde.

“Shoot the Pusy Riot!”

Stvaranje dvojničkih struktura u mreži nevladinog sektora, bio je prvi akt preuzimanja polja civilnog aktivizma. Naime, pojava tzv. nacionalnih NVO bio je preduslov da tako nastala udruženja postanu prepoznatljiva u raspodeli sredstava iz budžeta Republike Srbije. Dveri su išle toliko daleko da su u vreme Vojislava Koštunice imale projekte (borba protiv abortusa) na budžetu Ministarstva kulture, dok su prostorije dobijali od SPC, a novac za političke projekte iz Kolubare. Tzv. nacionalne NVO postale su glavni medijumi za sprovođenje projekata Vlade Republike Srbije na severu Kosova tokom proteklih godina. Nije tačna Antonićeva izjava da se aktivnosti tog dela NVO sektora zasniva samo na entuzijazmu. Naprotiv. Pojava tzv. nacionalnih NVO je jedan od veoma skupih državnih projekata koji je bio lansiran u jednom trenutku sa namerom da se neke stvari oprobaju izvan parlamenta i legitimnih političkih procedura, kao i da se diskredituju one NVO, koje su svoj rad zasnovale na antiratnim aktivnostima, razvoju civilnog društva, evropskih vrednosti, tolerancije i kritičke misli. U tome se prilično uspelo u Srbiji. Sam pomen NVO danas izaziva zgražavanje laika. U toj kampanji sve su istaknutiji predstavnici SNP Naši, koji imaju moćnog (bratskog) zaštitnika u Rusiji. Sve ono što SNP Naši rade i zahtevaju u javnosti, u Rusiji je već sprovedeno u delo. Oni su tražili da se Prajd zabrani na sto godina, da se tzv. nepatriotske NVO markiraju kao strani agenti, da se proganjaju nezavisni mediji. Zanimljivo je da su prošle godine pružili podršku Putinu u obračunu sa njegovim najvećim kritičarima, lansirajući online video igricu “Shoot the Pusy Riot – smrt neprijateljima!”. Ovo simboličko ubijanje političkih neprijatelja sada izlazi iz online sfere i dospeva na zidove zgrada, izliva se (offline) na prljave ulice, dospeva u biblioteke a preko televizijskih emisija i do svakog od nas. Ovo je odavno prestalo da bude samo (patriotska) igra.

Peščanik.net, 30.01.2013.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)