Fotografije čitateljki, Iva Kežić, Ljubljana
Fotografije čitateljki, Iva Kežić, Ljubljana

Marko Simonović – Nepodnošljiva lahkoća optuživanja: Odgovor Alisi Mahmutović

Poštovana kolegice Mahmutović,

Vaš tekst povodom Saopštenja o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU, objavljen na Peščaniku 17. rujna, nemilosrdno i temeljno raskrinkava jednu „specijaliziranu klasu odgovornih ljudi“, u ovom slučaju pseudolingvista. Odlično pokazujete kako ta klasa manipulacijom lingvističkih i historijskih činjenica, ali i običnim dezinformacijama i nekorektnim citiranjem, pokušava za sebe izboriti malo moralne superiornosti i pozornosti u društvu zaokupiranom drugim problemima. Vaše raskrinkavanje je toliko efektno da se bojim da bi netko u osudi ove klase mogao zaboraviti da ona nikada nije demokratski izabrana, te da ima nametnut autoritet, a ne mandat koji su joj dali govornici. Taj netko bi onda bez razmišljanja svoju osudu mogao proširiti na državu ili narod ili jezik koje ova klasa tobože predstavlja i brani. To ne bi bilo dobro – nisu takvu osudu zaslužili ni Bosna ni Bosanci ni bosanski jezik. Da, sve ste dobro pročitali: Vaš tekst temeljito rakrinkava, ali samo vlastitu autoricu i njezinu „specijaliziranu klasu“.

Nije ništa kriv bosanski jezik što ste ga Vi uzeli braniti od nepostojećeg saopćenja nepostojećeg Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU. Tekst koji ste citirali, naime, nije saopćenje nego odluka i jest ga izdao Odbor za standardizaciju srpskog jezika, ali taj odbor nije deo SANU, već je organ koji čine predstavnici nekih petnaestak institucija iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, od kojih je SANU samo jedna. Odbor kao takav postoji od 1997. godine. Tekst koji analizirate je, dakle, saopćenje SANU taman koliko je vaš tekst Ustav Kantona Sarajevo: ima neke veze, ali zapravo nema nikakve veze.

Rekao bi neko da zakeram, ali zapravo je i jedno i drugo je od suštinskog značaja za vašu argumentaciju. Odluka odbora za standardizaciju nije „obraćanje javnosti“, već akt normiranja i odnosi se na one koji pod datu normu potpadaju. Tako se u odluci i zaključuje kako je „u srpskom jeziku jedino moguće i jedino ispravno jezik kojim govore Bošnjaci […] zvati ‘bošnjačkim jezikom’“. Ne radi se dakle, o „negiranju imena bosanski jezik“, već o onome što vaš kolega Munib Maglajić u svojoj reakciji naziva uređivanjem svog jezičkog vrta. Tom uređivanju se može štošta zameriti, ali teško da mu mogu zameriti drugi jezički vrtlari, posebno ako rade na institutu koji organizira tribine o tome kako je jezik temelj identiteta svakog naroda. Osim toga, ne radi se ni o kakvoj „novoj fazi u okviru teritorijalno ekspanzionističkog projekta usmjerenog prema Bosni i Hercegovini“. Nije nikakva novost da „specijalizirane klase“ koje se bave normiranjem srpskog i hrvatskog jezika ne prihvaćaju termin bosanski jezik i predlažu termin „bošnjački jezik“. Odluka Odbora zapravo ponavlja sve rečeno u Odluci iz veljače 1998, a identične argumente i zaključke nalazimo i u članku kroatiste Dalibora Brozovića Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika iz septembra 1999. Radi se, dakle, o stalnom mestu kako srbistike tako i kroatistike, ponovljenom još jednom da bi se u nekom godišnjem izvešću pokazalo kako je Odbor bio aktivan.

Drugo, činjenica da se ne radi o tekstu koji je izdala SANU, koja jest organ Republike Srbije, nego Odbor, čijim je osnivanjem upravo decentralizirano normiranje srpskog jezika, obesmišljava vaše zaključke o tome kako „Srbija pokazuje da ne prihvata svoje vlastite granice“. Ili možda ipak grešim jer nisam pročitao Vaš tekst dovoljno radikalno? Smatrate li možda da je svaki govor o srpskom jeziku izvan Srbije deo srbijanskog „teritorijalno ekspanzionističkog projekta“? Ima indicija i za to: vi, naime, na jednom mestu progovarate strogo znanstveno o podeli jezika kojim govorimo.

Dobro je poznato, naročito upućenima, da je lingvistika na oba pitanja dala odgovor: na jednoj štokavskoj osnovici imamo četiri standardne varijante koje se različito imenuju. Bosanska varijanta, prije rata nazvana bosanskohercegovački standardnojezički izraz, preimenovana je u bosanski jezik.

Klasifikacija koju ste predložili ima konsekvence i za one standardne varijante kojima se u tekstu ne bavite. Ako je bosanskohercegovački standardnojezički izraz preimenovan u bosanski jezik, onda iz toga, pretpostavljam, proizilazi da je standardni hrvatski preimenovani nastavljač ranijeg standardnojezičnog izraza na prostoru Hrvatske (gde, dakle, nikakve Hercegovine ili Vojvodine nema). Još revolucionarnije, po Vašoj klasifikaciji je standardni srpski nastavljač nekadašnjeg standardnojezičkog izraza na prostoru Srbije. Standardni srpski onda može biti samo ona standardna ekavica koja svoje centre i uzore prepoznaje u Beogradu, Novom Sadu i vazda hvaljenim „najčijstijim“ govorima zapadne Srbije. Ta standardna ekavica zaista jest nekakav standardnojezični entitet: srbijanski će se govornici u svojoj upotrebi jezika spontano pre ugledati na npr. Aidu Ćorović nego na npr. Milorada Dodika. Neće se prosečan Srbijanac ugledati ni na Miloša Kovačevića, autora teksta odluke Odbora: on, naime, ima ono što se u sve četiri države našeg jezika prepoznaje kao distinktivno bosanski (iliti, po odluci Odbora, “bošnjački”) akcenat. Tako definiran srpski onda ni nema mnogo smisla zvati po etničkoj grupi, tim pre što već imamo dobro napravljen pridev od imenice Srbija: srbijanski. Možda je dakle vreme za Odluku o statusu srpskog ili srbijanskog jezika. Ja bih mogao pripremiti nacrt, sve u cilju savršenog reciprociteta: ja imam distinktivno srbijanski akcenat.

Ipak, iako bi takva odluka bila sasvim u skladu s onim što ste rekli i što u svojim reakcijama govore mnogi bosnisti, ona nikada neće poteći s instituta na kojem radite, niti će je podržati itko iz vaše „specijalizirane klase“. Nakon takve odluke bilo bi još teže objasniti sve promocije vašeg instituta van granica Bosne i Hercegovine. Kraj takve odluke bi postalo nemoguće (mada ni sad nije lahko) odgovoriti na pitanje kako se preimenovani “bosanskohercegovački standardnojezički izraz” našao u službenoj upotrebi u opštini Dragaš na jugu Kosova, gde žive govornici bosanskog koji Bosne nikad videli nisu, pa valjda zato i govore bosanskim dijalektom koji po lingvističkim karakteristikama najviše podseća na makedonski.

Nećete, niti će bilo tko iz specijalizirane klase bosnista/kroatista/montenegrinista/srbista (jer to je, da se ne lažemo, jedna te ista klasa) ikada proizvesti ikakav konzistentan stav o prostiranju četiri standarda našeg jezika (na što je na Peščaniku pet godina pre vašeg teksta pozivala Jelena Gall). Cela je poanta vaše klase da ljude uverava da baš njihov standard mora dobiti i jare i pare, tačnije i etničko jare i državne pare. Zato nijedan od četiri paranoidna normativna režima koje plasira vaša specijalizirana klasa nikada ne može mirno kohabitirati s ostala tri. Uvek će svaki od njih biti u graničnom sporu, pa će i vaša klasa uvek biti potrebna da bi ga u tom sporu zastupala.

Jedino što bi ovu za vas idealnu situaciju moglo ugroziti jeste dijalog. Zato ste usavršili žanr zasnovan na uzajamnom nečitanju, nerazumevanju i pogrešnom predstavljanju, žanr u kome blistate i vi i Kovačević. I to shvatam, to vam je u opisu radnog mesta, da to ne radite vi, radio bi neko drugi. Jasno mi je i zašto o ratu govorite samo kao o agresiji i genocidu, ne dopuštajući perspektivu gde postoji zločin nad „svojima“, gde postoji profiterska i ratnohuškačka klasa i prostor za solidarnost među onima koji toj klasi ne pripadaju. Ali nije mi jasno šta vam je skrivio irski jezik, pa ste ga u svom znanstvenom nabrajanju proglasili nepostojećim. Irski je, naime, službeni jezik u Republici Irskoj, gde ima i status „jezika nacionalnog identiteta“, pa čak i jedan od službenih jezika EU. Jedan problem ima irski: gotovo nitko ga ne govori – u Irskoj živi više izvornih govornika poljskog nego irskog. Tako je 2007. i 2008. čak napravljena dokumentarna serija No Béarla, u kojoj pratimo Manchána Magana kako se pokušava, uglavnom bezuspešno, snaći u raznim delovima Irske govoreći samo irski. Irski je, vidite, kao naš jezik, samo obrnuto. Zamislite samo da neko napravi dokumentarnu seriju u kojoj se pokušava snaći u četiri države našeg jezika govoreći samo naš jezik. Niko mu tu dokumentarnu seriju ne bi gledao. Ali zato svi gledamo reality u kojem igrate vi, Kovačević i ostali. Najava za taj šou bi mogla glasiti: Jedan jezik, četiri države, jedna specijalizirana klasa, četiri tima koji će opstati samo ako zajedno uvere sav svet kako postoji nešto što ne postoji: problem s jezikom.

Akuzativ, 02.10.2015.

Alisa Mahmutović – Simonovićeva Prokrustova postelja

Poštovani kolega,

iako ste svoj odgovor adresirali meni, Vi, ustvari, polemizirate sa Institutom za jezik. Budući da sa te adrese nikad nećete dobiti odgovor – odgovorit ću ja ali, kao i u prethodnom tekstu, ne kao uposlenica Instituta.

Prvo: Očito je koliko Vam je stalo do ugleda SANU, čim ste nadugo i naširoko objasnili mjesto Odbora u samoj Instituciji. On, prema Vašem objašnjenju, i jeste i nije dio SANU. Takav pitijski “odgovor” samo dalje zamagljuje stvari, lišavajući odgovornosti i Vas i one koje po svaku cijenu branite. Šteta jedino što u SANU nikome nije stalo da to razjasni, pa se do sada niko nije ni ogradio od svega, a pošto je tako, što se mog odgovora tiče, sve ostaje isto. Nakon Vaše “argumentacije” drukčije i ne može biti jer se time ukida prostor za “dijalog” na koji pozivate.

Drugo. Strpali ste me navrat-nanos u specijaliziranu klasu s druge strane, koja je očito bošnjačka. A uradili ste to jedino zato što ste svoj stav formirali na pogrešnim informacijama i što ste zanemarili neke dijelove moga teksta. Da Vas podsjetim (mada to smatram dijelom svoje privatnosti), eksplicitno sam se izjasnila kao Bosanka, a Vi mi nepodnošljivo podmećete lahkoću optuživanja. Zašto? I to dobro znate. Osim toga, u vrijeme kad sam pisala odgovor nisam radila na Institutu za jezik. Otišla sam početkom maja ove godine. Niste, dakle, provjerili motiv koji Vas je pokrenuo, a takvi su motivi, u pravilu, loši. Pogrešne premise vode pogrešnim zaključcima. I to je samo jedno mjesto u Vašem tekstu koje ukazuje na površnost i selektivnost. Dalje, šta mislim o promocijama izdanja Instituta za jezik – govorila sam na svakoj sjednici Vijeća, kad je to pitanje bilo na dnevnom redu. Šta mislim o Institutu i politici koja se tamo vodi – rekla sam svojim odlaskom. Radila sam tamo nešto više od dvije godine, i nisam radila ni na jednom projektu koji bi bosanski jezik u bilo kom aspektu reducirao, odnosno bošnjakizirao. Također, nisam učestvovala u radu Simpozija o kojem pišete, niti je moje stajalište ono koje Vi citirate, a koje je neko na skupu iznio. Sasvim suprotno, moj tekst je usmjeren protiv tih istih koji sluđuju ljude mitološko-hegemonističkim lingvističkim konceptima. Zašto ste me interpretirali i procjenjivali u kontekstu nečega što nema nikakve veze sa mnom – ne znam. Vi ćete to, sigurno, znati.

Treće. Ako uspoređujete ono što je suprotno, i pritom konstruirate istosti – iskrivljujete stvarnost i banalizirate činjenice vidljive iz moga teksta, pa je tako i moguće da me stavite rame uz rame sa Milošem Kovačevićem, jednim od glavnih ideologa jezika s ovih prostora, zaduženih za primjenu srpskog nacionalističkog mita u lingvistici.

Četvrto. Da je borba oko jezičnih pitanja, kakvo je nesumnjivo i ime jezika, borba za hegemoniju, govori literatura, govori historija ali govori i naše recentno iskustvo. A da se zaista radi o srpskoj (i hrvatskoj) hegemoniji, potvrdio bi aktuelni diskurs o bosanskom jeziku u srbistici i u kroatistici, koji je, uza sve razlike, temeljno isti: arbitraran i negatorski. Nije zato slučajno što isti glasovi koji bosanski pretvaraju u bošnjački jezik – prema Vašem mišljenju, u ime navodne slobode izražavanja – dolaze iz HAZU i SANU. Ne vjerujem, zato, da ni Vaš glas, koji kao prilog njihovoj koliko rigidnoj toliko i tragičnoj paternalizaciji BiH, nije iznikao iz ničega, nego predstavlja odjek jednog plemenskog političkog stanja koje BiH nastoji svesti na mjeru njezinih susjeda, koji nikako da shvate da je 19. vijek odavno za nama. Sve je to, nažalost, politikantstvo, u ovom slučaju srbijansko i hrvatsko, kojem danas, kao polje kakve-takve vanjske politike, još jedino ostaje BiH. Po principu: daj šta daš, ako to već nisu partnerski projekti sa zemljama iz bližeg i daljeg okruženja usmjereni na poboljšanje životnih uvjeta i modernizaciju, onda su to paternalistička ulaganja u etnokonfesionalno školstvo i folk kulturu zasnovana na fantazmagorijama 19. vijeka. Današnji političko-lingvistički intervencionizam je, ustvari, zamijenio dojučerašnji – vojni, koji je na svim našim jezicima i dijalektima za sobom ostavio samo pustoš. Sad, kad su topovi zašutjeli, javljaju se muze iz HAZU i SANU da nam daju “objasnidbe” i “objašnjenja” “glede i unatoč svemu”. Zamislite kada bi Vas, umjesto Vašim imenom, neko počeo oslovljavati nekim drugim jer je to, prema Vašoj interpretaciji, njegovo/njezino pravo. Možete li zamisliti haos koji bi nastao kada bi tako svi počeli oslovljavati jedni druge?

Peto. Da, mislim da bosanskohercegovački standardnojezički izraz treba biti u temelju savremenog bosanskog jezika, budući da je kao koncept nastao u sličnoj situaciji, kada se formirao mit o Bosni i Hercegovini kao prostoru gdje se “ukrštaju” varijante tadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Tim više što je poslije usvajanja koncepta provedeno opsežno dijalektološko istraživanje kojim je samo potvrđeno da nikakvog ukrštanja nema, da eventualna polarizacija srpsko – hrvatsko u BiH ne stoji. Nažalost, ovakva jezična koncepcija, iako jedino logična i znanstveno odbranjiva, ostaje jedina neprimjenjiva usljed srpsko – hrvatsko – bošnjačkog agresivnog jezičnog inženjeringa, proizašlog iz njihovih partikularnih političkih interesa koji onemogućavaju iole stabilan politički sistem, u okviru kojeg bi se mogao postići minimalan građanski konsenzus o odanosti BiH.

Šesto. Iz prethodnog stava ne proizlazi ništa što treba da Vas plaši jer nemam nikakvo pravo, niti mi treba, da se bavim standardizacijama izvan BiH, ali me ne čudi da se bosanski uči i tamo gdje se Bosna vidjela nije. U BiH se također uči srpski i hrvatski, a da se Srbija i Hrvatska, često, vidjele nisu (mogla bih nabrojati dosta grotesknih primjera koji o tome govore). Naša je lingvistička misao, uz rijetke izuzetke, kao i politička – etnonacionalistička, i formirana je metodom copy-paste.

Sedmo. Uz sve što ste rekli, ostajem pri stavu da je problem jezika, ili njegova imena, vezan za vrstu društva. Tamo gdje se jezični problemi javljaju na ovakav način, tu nijedan suštinski problem društava nije riješen. I neće biti riješen dok ne dođe do dijaloga koji zagovarate. A dijalog može doći jedino nakon suočavanja društva/društava sa prošlošću. To suočavanje ne bi smjelo dolaziti „odozgo“ jer je neiskreno, i prije kamuflira, nego što rješava stvarni problem pa se time ne bi postiglo mnogo. U korijenu stvarnog problema je pitanje međusobnog priznanja koje, s jedne (pardon: s dvije) strane nedostaje, kao što nedostaje minimum svijesti o tom nedostatku. Tu nedostajuću svijest nastoji se zamijeniti paternalističkim stavovima i praksama, ali oni zavode na stranputicu i neriješenim ostavljaju sve ključne društvene probleme. I ne samo to: oni ih čak produbljuju. Zato smo se našli tamo gdje smo nekad bili, odakle je sve i krenulo: u produženom 19. vijeku. Umjesto života u vremenu, odvija se paraživot u prostoru, a dok god je tako, svaka dalja rasprava je besmislena.

Akuzativ, 07.10.2015.

Peščanik.net, 08.10.2015.

Srodni  linkovi:

Marko Simonović – Linguae non sunt multiplicandae*

Alisa Mahmutović – (Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku

MARKO SIMONOVIĆ NA PEŠČANIKU

ALISA MAHMUTOVIĆ NA PEŠČANIKU

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU