Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Berni Sanders već decenijama govori o demokratskom socijalizmu, to je činio i kao gradonačelnik, i kao kongresmen, i kao predstavnik u senatu SAD. Ali sada, kada je on ozbiljan kandidat za predsedničku nominaciju ispred Demokratske partije, i kada sve veći broj izabranih predstavnika i aktivista zastupa demokratski socijalizam, predsednik Tramp i njegovi republikanski saveznici napadaju socijalizam kao pretnju „slobodi i nezavisnosti“. U svom obraćanju na univerzitetu Džordž Vašington, Sanders namerava da odgovori na ove napade. On će objasniti da njegova vizija demokratskog socijalizma razvija teme skicirane u obraćanju naciji iz 1944, u kojem je Frenklin Delano Ruzvelt izjavio: „Jasno smo uvideli činjenicu da istinska sloboda pojedinca ne može postojati bez ekonomske sigurnosti i nezavisnosti.“ Tvrdeći da SAD konačno moraju da priznaju da su „ekonomska prava ljudska prava“, Sanders namerava da ponudi viziju demokratskog socijalizma kao alternativu sistemu organizovanom tako da donosi korist samo malom broju oligarha – uključujući i Donalda Trampa – umesto većini Amerikanaca.

U razgovoru sa Džonom Nikolsom, novinarom magazina The Nation, i autorom knjige Ta reč na s: kratka istorija jedne američke tradicije… socijalizma (The S Word: A Short History of an American Tradition… Socialism), Sanders objašnjava zašto je danas važno govoriti o demokratskom socijalizmu.

Berni Sanders: Hajde da razgovaramo o demokratskom socijalizmu.

Džon Nikols: Odakle hoćete da počnemo?

Poenta je u tome da je 1944, u jednom pomalo zaboravljenom obraćanju naciji, Frenklin Ruzvelt govorio kako u našem ustavu postoji Povelja o pravima, koja štiti naša politička prava: našu slobodu govora, okupljanja, veroispovesti itd. Sva ta prava su od suštinskog značaja da bi se sloboda zaštitila od tiranije. Ali Ruzvelt u tom govoru kaže još nešto, jednako važno i smisleno: mi imamo politička prava, ali nemamo ekonomska.

Malo parafraziram, Ruzvelt hoće da kaže – a često je to govorio i Martin Luter King – da su politička prava odlična stvar, ali šta ona vrede ako ne možete sebi da priuštite lekarski pregled kada ste bolesni? Šta vam vrede politička prava kada ne možete da se prehranite od plate koju primate? Šta ona vrede ako spavate na ulici? Šta vrede ako imate osamdeset pet godina i nemate dovoljno novca da kupite lekove koji bi vam ublažili bol?

Dakle, ja pričam i pod demokratskim socijalizmom podrazumevam to da se ekonomska prava moraju videti kao ljudska prava. Mi iskreno verujemo da su politička prava ljudska prava, ali isto važi i za ekonomska prava.

Na koju vrstu ekonomskih prava mislite?

Pre svega na pravo na pristojan posao, posao od kojeg zarađujete barem platu od koje se može živeti. Zatim na pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu za svakog muškarca, ženu i dete. Zdravstvena zaštita je pravo, a ne privilegija. Takođe, mislim i na priuštivo stanovanje – svako ko živi u Americi bi trebalo da ima mogućnost da živi u pristojnom, bezbednom domu koji je u stanju sebi da priušti – na koji ne mora da potroši 40, ili 50, ili 60 posto svog ograničenog dohotka.

Mislim i na obrazovanje kao ljudsko pravo. To podrazumeva kvalitetne predškolske ustanove i jaslice. Takođe, to podrazumeva i besplatne javne koledže i univerzitete, i oslobođenje od studentskih dugova koji danas opterećuju mnoge koji su diplomirali ili napustili fakultete.

Mislim i na pristojne penzije za naše roditelje. Danas u Americi imamo 20 posto starijih sugrađana koji pokušavaju da žive od prihoda u iznosu od 13500 dolara godišnje, što je suludo. A imamo i milione i milione penzionera koji ne mogu sebi da priušte neophodne lekove koji su im prepisani. Ljudi koji su celog života radili, koji su podigli svoju decu, zaslužuju da imaju sigurnu i pristojnu penziju.

Konačno, ali ne i najmanje važno, mislim na pravo na čistu životnu sredinu. Danas će mnogi ljudi širom ove zemlje otvoriti svoje česme za vodu, ali voda koja će iz njih poteći nije za piće, otrovna je. Deca u Bronksu i mnogim drugim delovima zemlje, u urbanim područjima, u neverovatno visokim procentima oboljevaju od astme i drugih bolesti prouzrokovanih nezdravom životnom sredinom.

Dakle, poenta je u tome da u 2019, u najbogatijoj zemlji sveta, moramo zaključiti da su ekonomska prava ljudska prava. To je ono što ja podrazumevam pod demokratskim socijalizmom.

Moram da dodam još jednu napomenu: danas svedočimo tome da se državna moć ne upotrebljava u korist radnih ljudi. Prisustvujemo pokušajima da se smanje državna ulaganja u zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i ekologiju. Istovremeno, videli smo da je država spremna da izdvoji ogromna finansijska sredstva za Volstrit, 2008. smo svedočili najvećoj akciji spasavanja banaka u američkoj istoriji, kao i ogromnoj pomoći koju je država dala industriji fosilnih goriva, farmaceutskoj industriji itd.

Dakle, kako su isticali ljudi poput Martina Lutera Kinga, mi već živimo u socijalizmu, ali je to socijalizam samo za bogataše i velike korporacije, dok su radničke porodice ostavljene da se snalaze na neregulisanom slobodnom tržištu.

Moramo to da promenimo.

Kada je Ruzvelt govorio o ekonomskim pravima kao ljudskim pravima, koristio je i argument da je sigurnost neophodna za puno učešće u demokratskom procesu. On je tvrdio da je ljudima jednostavnije da budu aktivni građani ako su im barem osnovne životne potrebe podmirene. Stoga je Ruzvelt povezao ekonomska i politička prava tvrdeći da, naravno, bogati imaju vremena i fleksibilnosti da se svakodnevno bave politikom, ali da je za radničku klasu i ljude sa niskim prihodima to veliki napor.

To je tačno, i to u dva smisla.

Prvo, kao što si i sam primetio, nije nikakva tajna da siromašni glasaju u znatno manjem procentu nego bogati. Bogati imaju vremena da se posvete politici. Takođe imaju i sredstva koja im omogućuju da doniraju velike sume novca. A kao što znate, jedan od skandala kojim se uporno bavimo jeste i presuda Vrhovnog suda u slučaju Citizens United. Ta je presuda omogućila milijarderima da kupuju izbore. Stvar je u tome da osoba koja zarađuje 7,25 ili 9 dolara po satu, i radi 50-60 sati nedeljno, nema mnogo vremena da razmišlja o politici ili učestvuje u političkom procesu u meri u kojoj bi to želela.

Drugo stvar o kojoj mislim da je Ruzvelt govorio, a koja nije ništa manje važna, sastoji se u tome da ukoliko država nema sluha za hitne ekonomske potrebe radnih ljudi, oni gube veru u politički proces. To je sasvim sigurno ključno pitanje aktuelnog političkog trenutka.

Ako radni ljudi steknu utisak da nikoga nije briga za to što oni pokušavaju da izdržavaju svoje porodice zarađujući 9 dolara po satu, zašto bi uopšte glasali? Ako ne mogu da priušte odlazak kod lekara, zašto bi glasali? Ako plaćaju kamate od 25 posto na kreditne kartice, a možda i po 100 i 200 posto za kratkoročne keš-kredite, i niko se ne bavi njihovim problemima, zašto bi glasali?

Mislim da je Ruzveltova poenta – a to o čemu on govori događa se tokom tridesetih godina prošlog veka, koje je obeležio uspon fašizma u Nemačkoj, Italiji i širom sveta – u tome da moramo da skrenemo pažnju na potrebe radnih ljudi i njihovih porodica i da im pokažemo da država prepoznaje njihov bol i namerava da reši ekonomske izazove sa kojima se susreću.

To je nešto o čemu su Ruzvelt, Henri Volas i drugi govorili tokom četrdesetih, kada se Drugi svetski rat već bližio kraju. Oni su govorili o tome da će i desnica i levica pokušati da pridobiju podršku naroda. I ako progresivci, pre svega Demokratska partija, ne ponude ljudima ekonomska prava, postoji opasnost da će na vlast doći autoritarizam.

Upravo tako. To je upravo ono što želim da kažem. I to je poruka koja je relevantna i za današnji trenutak, ne samo u SAD, već i širom sveta. Ako ne ponudite radnim ljudima i mladim ljudima razlog da učestvuju u političkom procesu, oni neće učestvovati. A ako oni nisu spremni da učestvuju, onda se događaju loše stvari.

Vi odavno govorite o demokratskom socijalizmu, ali se čini da ste u ovoj kampanji o njemu govorili češće i energičnije nego ranije. Da li aktuelni istorijski trenutak otvara poseban prostor za raspravu o ovim pitanjima, i da li je u ovom trenutku posebno neophodno da o njima razgovaramo?

Apsolutno.

Zašto mislite da je tako?

Mislim da na to utiče više faktora.

Pod jedan, mislim da je jasno da su mladi ljudi većinom progresivno nastrojeni – u pitanju je najprogresivnija generacija u istoriji ove zemlje; oni imaju najviše ideala, a pritom predstavljaju prvu generaciju u savremenoj istoriji ove zemlje koja će, ako nešto ne učinimo, imati niži životni standard od generacije svojih roditelja. Danas oni govore: „Sistem ne radi za nas“. I pitaju se: „Zašto sistem ne radi?“

Moramo razgovarati o demokratskom socijalizmu kao alternativi razobručenom kapitalizmu u kojem bogati svakodnevno postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Mislim da je to poruka za koju su mladi ljudi, ali i radni ljudi uopšte, posebno otvoreni.

Trenutno, kada uračunamo efekte inflacije, uprkos znatnom napretku tehnologije i produktivnosti prosečan radnik u Americi zarađuje isto novca koliko je zarađivao njegov pandan pre 43 godine. To je neshvatljivo.

Desio se ogroman transfer bogatstva od radničke klase ka jednom procentu najbogatijih. I na kraju, Džone – korporativni mediji ne govore o tome – niko ne može da odbrani situaciju u kojoj tri porodice u ovoj zemlji poseduju više bogatstva nego siromašnija polovina Amerikanaca. Niko ne može da odbrani činjenicu da 49 posto celokupnog novog prihoda ide u džepove jednog procenta najbogatijih. To je neodbranjivo. To je sramno. To je nemoralno. I uveren sam da građani Amerike razumeju da to mora da se promeni.

Predsednik Tramp u poslednje vreme energično napada socijalizam, kako u svom obraćanju naciji, tako i u svojim drugim govorima. Da li su reference na Ruzvelta, ali i pokretanje šire rasprave o demokratskom socijalizmu, vaš odgovor predsedniku?

U pravu ste. Dopustite mi da vam dam primer za to što mislim. Donald Tramp lično je jedan od najvećih dobitnika korporativne socijalne pomoći. Porodica Tramp dobija 885 miliona dolara kroz poreske olakšice i subvencije za svoju građevinsku imperiju koja je, između ostalog, sagrađena i na rasnoj diskriminaciji. Ono za šta se Tramp zalaže je socijalizam za najbogatije. Mi se zalažemo za socijalizam za radne ljude i njihove porodice. U tome je razlika.

John Nichols, The Nation, 12.06.2019.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 21.06.2019.

BERNIE SANDERS NA PEŠČANIKU

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU