Varufakis spašava Europu

Yanis Varoufakis: „Granice su užasni ožiljci na planeti i što ih se pre otarasimo to bolje“. Ilustracija: Joe Ciardiello

Yanis Varoufakis: „Granice su užasni ožiljci na planeti i što ih se pre otarasimo to bolje“. Ilustracija: Joe Ciardiello

Ideja jedinstvene Europe nije oduvijek izazivala današnju mješavinu dosade, ogorčenja, i bijesa, ni u političarima ni u građanima. Zapravo, postojala su vremena kada se Europska unija činila kao sjajna inicijativa, naročito na kontinentu koji je prvo opustošen u dva vrela, a zatim presječen na pola jednim hladnim ratom. Trajni mir između susjednih država utemeljen na zajedničkom tržištu i ovjeren pravom na slobodu kretanja za sve, možda je tražio birokratska ograničenja, ali je takođe funkcionisao i kao polisa osiguranja. Osim toga, nova ideja Europe imala je ponešto za svakoga. Studenti su kroz Erazmus program učili nove jezike i sticali prijatelje u stranim zemljama. Radnici su u inostranstvu mogli naći bolje poslove. Proizvođači su mogli uvoziti i izvoziti robu bez plaćanja carina i uz pojednostavljenu papirologiju. Djeca europske elite našla su namještenja u Strazburu i Briselu. Milijarderi više nisu morali brinuti o snazi domaće valute svoje zemlje dok su provodili odmore u Korševelu ili Monaku.

To ne znači da je Unija bila bez problema: neriješeni sukob između nacionalne suverenosti i nadnacionalne birokratije bio je ugrađen u njene temelje. EU nikada nije uspjela osmisliti jedinstvenu fiskalnu politiku ili riješiti kako da se nosi sa propastima velikih banaka. Zaista, bilo je potrebno da se desi finansijska kriza 2008. godine da jedno od njenih fundamentalnih opterećenja – da suverene zemlje koje dijele istu valutu ne mogu donositi vlastite odluke o zaduživanju, pozajmljivanju i trošenju – postane povod za uzbunu. Kada su banke u dobrim vremenima davale na zajam novac širom kontinenta, ekonomija je zadovoljno prela. U sumornim godinama koje su došle nakon 2008. činilo se da se europska politička i ekonomska zajednica neminovno raspada. Kada su europski čelnici počeli nametati štednju zemljama poput Grčke kao jedini izlaz iz stečaja – dok su zapadne zemlje imale utisak kako još uvijek plaćaju najveći dio računa – sloboda kretanja i zajedničko tržište i valuta više nisu izgledali kao tako dobra opcija.

Grčka nije bila jedina pobunjena zemlja. Nacionalistički političari diljem kontinenta počeli su govoriti o Europi ne kao o jednom narodu, već kao o zbrkanoj grupi zemalja koje su povezane nadnacionalnim pravilima koja samo smetaju. Brexit je stavio tu ideju na referendum: zašto bismo pomagali tamo nekim Europljanima kad ovde imamo svoje Britance kojima takođe treba pomoći? I zašto se uopšte gnjaviti s cijelim tim nadnacionalnim preduzećem? Nisu brexiteri jedini koji su postavljali ova pitanja. Mnogi na ljevici – od grčke Syrize do Melenšonove La France insoumisea – također su se počeli osjećati nelagodno s idejom, a posebno sa ekonomskim institucijama Europe.

Kada se za Janisa Varufakisa, bivšeg ministra finansija Grčke koji se nada da će postati njen sljedeći premijer na izborima 2019. godine, nakon finansijske krize prvi put zainteresovala međunarodna javnost, on je bio jedan od onih lijevih političara koji su bili kritični prema europskim ekonomskim institucijama, iako ne nužno i prema samoj ideji Europe. Čak i u mladosti, Varufakis je oduvijek bio obuzet idejom ujedinjene Europe kao načina „uspostavljanja veza koje se ne oslanjaju na rod, jezik, etničku pripadnost ili zajedničkog neprijatelja, već na zajedničke vrijednosti i humanističke principe“. Njegov kratkotrajni angažman u vladi Syrize nikad nije pokolebao ta uvjerenja, ali jeste oblikovao njegove ideje o tome kako se Europa treba reformisati i njegova trilogija knjiga o finansijskoj krizi (The global minotaur / Globalni minotaur, And the weak suffer what they must? / Da li slabi moraju da trpe?, Adults in the room / Odrasli u sobi), zajedno s njegovom najnovijom knjigom objavljenom na engleskom, Talking to my daughter about the economy / Razgovori s mojom ćerkom o ekonomiji, unaprijedili su njegovu viziju demokratskog međunarodnog sistema.

Problem s Europom nije politička, već monetarna unija. Što je još gore, ključne odluke o potrošnji i kreditiranju donose njemački i francuski tehnokrati, a ne izabrani nacionalni predstavnici koji rade u interesu svojih birača. Varufakisovi reformski prijedlozi, predstavljeni u njegovom pan-europskom pokretu, DiEM25 (što znači 25. dan na latinskom), širokog su dometa i za svaku pohvalu. On se nada da će se desiti nešto poput Sjedinjenih Europskih Država koje bi nastale iz postojeće strukture Europske unije – u kojima Europljani dijele prava i odgovornosti u dobrim i lošim vremenima, uz potporu centralnih banaka kontinenta, koje bi udružile profit iz svojih različitih ulaganja u zajedničku depozituru kako bi zaštitili ekonomiju u trenucima krize ili oskudice. Udio u svakoj inicijalnoj javnoj ponudi preduzetoj unutar EU takođe bi trebao ići prema univerzalnoj dividendi za sve Europljane; građanima bi se zajamčio pristojan posao u njihovim domovinama, kako bi se spriječile migracije iz nužde. Isto tako, primjenjivaće se usklađeni porez na nasljedstvo, bez obzira na to gdje su ljudi živjeli (ili umrli).

Umjesto da banke spašavaju njihove države, one bi bile „europeizirane“ i stavljene pod javnu kontrolu. Centralna europska banka bila bi korisnija državama članicama koje traže olakšice za dugovanja i finansijsku pomoć. Konačno, euro će ostati gdje jeste – ali kroz sistem digitalnih poreskih kredita ili „fiskalnog novca“ koji bi se mogli koristiti samo kod kuće, pojedine zemlje bi imale određenu slobodu da donose vlastite odluke o ublažavanju siromaštva i finansiranju javnih projekata. Sve ovo uz netaknutu slobodu kretanja širom EU.

Moglo bi se raspravljati o specifičnostima Varufakisove politike, ali njegova osnovna motivacija je jasna: više demokratije, više Europe i više istinske globalizacije kako bi se dala supstanca europskom jedinstvu. Varufakis je sažeo duh svog pogleda na svijet u razgovoru s tadašnjim njemačkim ministrom finansija Vofgangom Šojbleom: „Očigledno rješenje je globalizacija socijalne pomoći i radničkih plata, a ne globalizacija nestabilnog radničkog siromaštva“.

***

Varufakisova ozbiljna politička karijera počela je godinu dana ranije, kada je Aleksis Cipras, Syrizin kandidat na zakazanim nacionalnim izborima, zamolio Varufakisa da bude njegov ministar finansija ukoliko njegova na brzinu sklepana lijeva stranka pobijedi na izborima. Varufakis je sredinom 2000-ih kratko savjetovao socijaldemokratsku administraciju Papandreua (koju će kasnije javno prezreti), ali Ciprasova ponuda bila je Varufakisova prva prilika za formalan ulazak u grčku politiku. Do tada je bio poznat po svom akademskom radu. Školovani ekonomista s visokim zvanjima u teorijama igara, Varufakis je svojevremeno bio izabran za čelnika sindikata crnih studenata kao redovni student Sveučilišta Essex u Engleskoj: tvrdio je kako je „crno stanje duha“ i da je on kao Grk u kontekstu dominantne sjeverne Europe više nego podoban za tu ulogu. Završavajući svoj doktorat u Essexu 1987. godine, Varufakis je tokom sljedećih 20 godina prelazio s jedne akademske funkcije na drugu podučavajući u Velikoj Britaniji, Australiji i SAD-u, prije povratka u Grčku gdje je vodio doktorantski program iz ekonomije na Univerzitetu u Atini.

U godinama koje su uslijedile nakon 2008. godine, Varufakis je na svom blogu počeo pisati o krahu berze na jednostavnom i osvježavajućem engleskom jeziku. Kad su mu se obratili sa zahtjevom da prihvati poziciju ministra finansija krajem 2014. godine, odlučio se da se prvo kandiduje za parlament prije nego što bude službeno imenovan, jer je želio podršku grčkih građana. I dobio ju je: osvojio je više glasova nego bilo koji drugi kandidat. Do tada je već bio poznat kao otvoren marksistički ikonoklast, a njegov ulazak na međunarodnu scenu nije mogao biti efektniji. Protagonisti europske priče o zaduženosti pojavljivali su se isključivo u sivim odijelima, tako da je pojava Varufakisa – nosio je kožne jakne i vozio motocikl – popunila značajnu dramsku prazninu.

Pravi posao započeo je dva dana nakon njegova izbora. Kao Syrizin ministar finansija, morao je u ime svoje zemlje pregovarati o ugovorima o smanjenju duga kojima je teško bilo ući u trag. U to je vrijeme Europska centralna banka ponudila refinansiranje grčkog duga pod jako teškim uslovima; ostatak Europe bio je čvrsto riješen da kazni njegovu zemlju zbog njenih prijašnjih fiskalnih prestupa, od kojih su neki bili realni (poput sklonosti grčkih građana da ne plaćaju poreze), dok su drugi bili proizvod olako datih kredita zemljama s velikim deficitima od strane velikih banaka, bez plana B na kontinentalnom nivou kako da kontrolišu njihov kasniji slom.

Varufakis nije bio u ljubavi s povjeriocima svoje zemlje, ali je vidio da EU više mari za pravila međunarodnih banaka nego za dobrobit grčkih građana. Također je bio praktičan i voljan svojim umjerenim zahtjevima „umiriti“ EU i dokazati da je pogrešno grčke građane smatrati nedisciplinovanima i lijenima. Tako je okupio međunarodni tim pristalica, uključujući između ostalih i američke ekonomiste Džefrija Saksa i Džejmsa Galbrajta, bivšeg sekretara trezora Larija Samersa (poznatog po nadimku Princ tame) i Tomasa Majera iz Deutsche Banke, zajedno s nekim finansijerima iz Lazarda, firme koja se bavila savjetovanjem i upravljanjem imovinom, da bi pokazao Briselu da je spreman pregovarati pod njihovim uslovima.

U tom momentu pokazao se nedostatak njegovog političkog iskustva. Tokom pet mjeseci koji su uslijedili njegovi susreti s predstavnicima EU odašiljali su depresivnu sliku: sangvinični Varufakis će ući u pregovore s mandatom grčkih građana da odbije one mjere štednje koje bi uzrokovale krizu kod kuće. Sastanci bi započinjali sa naizgled simpatičnim europskim ministrima koji bi u privatnim razgovorima s njim odavali utisak da su na njegovoj strani. Provodili bi u razgovorima cijelu noć, da bi se on pojavio s genijalnim finansijskim planom koji bi zadovoljio i najistaknutije zagovornike mjera štednje, iskreno vjerujući da će to izroditi nekim rješenjem. Potom bi ga osvijestilo otkriće da mu je u međuvremenu zabijen nož u leđa.

Izdaje u Briselu dolazile su sa svih strana: od socijalista, konzervativaca, prijatelja, neprijatelja. Varufakis je primijetio „užasnu nepovezanost između razumijevanja na koje je nailazio kod nekih ministara u razgovorima iza zatvorenih vrata i besmislenosti njihovih izjava kasnije… kada bi se uključile televizijske kamere“, piše on u knjizi Da li slabi moraju da trpe. Jedina osoba koja je bila iskrena s njim bio je Šojble, koga Varufakis u više navrata karakteriše kao neduhovitog osobenjaka (čini se da je ovo dolazilo dijelom i iz frustracije što nije uspijevao da ga šarmira). Za mnoge europske čelnike, navodi Varufakis, mjere štednje postale su „moralna igra u službi legitimisanja ciničnog transfera bogatstva u kriznim vremenima od onih koji imaju ka onima koji nemaju, u kojoj su dužnici grešnici koji moraju biti natjerani da plate za svoje nedjela.“

Na kraju, čak je i Syriza izdala Varufakisa. Prije nego što je bio formalno imenovan, svojoj je stranci dao do znanja da, kako bi ostvarili najbolji sporazum u vezi s dugovanjima, moraju biti spremni na davanje koncesija: privatizaciju određenih industrija, prenos dionica grčkih banaka u EU, pokretanje domaćeg fonda za razvoj i stvaranje državne „loše banke“ koja bi radila na razrješavanju problema sa tzv. toksičnim kreditima, tako da pojedinci i male firme ne moraju snositi troškove za bankarske indiskrecije. Ali on je takođe insistirao da stranka mora obećati da neće „blefirati Trojku“ (Europsku komisiju, Europsku centralnu banku i Međunarodni monetarni fond). Ako Syriza ima ozbiljne namjere u vezi s ostankom Grčke u EU, tada se ona mora saglasiti da ako joj ponude još jedno spašavanje u paketu sa mjerama štednje – to odbije, čak i ako bi posljedica bila grexit: izlazak Grčke iz EU. I tako, svi su se s time složili – barem u teoriji. Ali kada je Syriza osvojila izbore i kad je taj scenario prestao biti samo hipotetičan, mnogi unutar stranke bili su pod pritiskom da prihvate program EU.

Do sredine ljeta postalo je jasno da je Varufakis izgubio podršku ne samo u Briselu već i u Atini. Zemlja je ostala bez novca, tržište je još uvijek bilo nestabilno, a prijetnja od bijega kapitala iz zemlje nadvila se nad Grčkom. Syriza je raspisala referendum o tome da li da prihvati novi tegobni dogovor o dugu. Grčki građani glasali su protiv potvrđujući Varufakisov stav. Međutim, Aleksis Cipras je objavio da se odlučio za njemački dnevni red, to jest da stranka napusti Varufakisa. Na svom blogu Varufakis prihvata Sirizin zahtijev da se povuče, dodajući: „S ponosom ću prihvatiti ponižavanje kreditora.“

***

Nema sumnje da je Varufakis bio uznemiren događajima iz 2015. godine. Izlaz koji su Cipras i Syriza prihvatili donio je još veće zaduženje i probleme s mjerama štednje; Grčka će po svoj prilici isplaćivati svoje povjerioce kroz buduće dekade. Ovo je bio udarac u pleksus. Dok Varufakis predstavlja viziju urbanog kosmopolite (proveo je godine u inostranstvu kako bi izbjegao regrutaciju), on se ipak veoma osjeća Grkom. Njegova predanost javnoj službi lako pobija neslavnu izjavu britanske premijerke Tereze Mej da „ako smatrate da ste građanin svijeta vi ste građanin ničega“; Varufakis je htio da vidi Grčku koja bi izbjegla sudbinu koju joj je Trojka namijenila i da pruži primjer strankama koje su se suprotstavljale mjerama štednje širom kontinenta. Njegova stranka dodala je so na ranu okrivljujući ga za neuspjeh u Briselu. Neki su čak okačili cijenu na ovaj neuspjeh, tvrdeći kako bi on lično koštao Grčku milijarde eura.

Varufakisova ostavka ipak mu je na neki način pomogla: imao je javnu funkciju, ali se nikada nije prodao. Budući da se uvijek predstavljao kao mangup, to nije mnogo štetilo njegovom imidžu. Dok su ga političari i elite osporavali, on je u knjizi Odrasli u sobi objašnjavao: „Taksisti, gospoda u dobrim odijelima, stare žene, đaci, policajci, konzervativni porodični ljudi, nacionalisti i ultralijeve bundžije – cijelo društvo čiji je osjećaj ponosa i dostojanstva bio povrijeđen… zaustavljali bi me na ulici da mi se nakratko zahvale… To je izvor mog ličnog ponosa i radosti za mene, to da navijači Trojke unutar Grčke koriste svaku moguću priliku da me potkopavaju. Njihovi napadi za mene su znak časti koja mi je dodijeljena, jer sam se usudio reći NE zahtjevima eurogrupe.“

Od odlaska s funkcije, Varufakis je koristio svoje izrazite talente pisca, ekonomiste i svoj ugled da bi demistifikovao složene finansijske koncepte osmišljene da nas zbune. Nastupao je u televizijskim emisijama, u trač rubrikama, čak i na podkastu Rasela Brenda kako bi dalje promovisao svoju misiju. „Uvijek sam vjerovao da ako niste u mogućnosti objasniti ekonomiju jezikom koji mladi ljudi razumiju, onda jednostavno rečeno ni sami nemate pojma“, piše u Razgovorima s mojom ćerkom o ekonomiji, njegovoj skici istorije modernog kapitalizma. „Obezbijediti svakome pravo da razgovara autoritativno o ekonomiji preduslov je za kvalitetno društvo i preduslov za autentičnu demokratiju“. Ako je ovo bio njegov cilj, Varufakis ga je više nego postigao. Kroz ovu knjigu i njegove tri ranije, on jasno i strpljivo pomaže čitateljima da shvate koliko moći globalne korporativne finansije – i nadnacionalne institucije koje im služe – imaju nad našim životima.

Ovo ne znači da je istina da su njegove knjige zgodno štivo za plažu (mada sam Odrasle u sobi pročitala baš na plaži). Teme koje nova knjiga pokriva kreću se od euroobveznica do Bretton Woodsa i nazad do Europske centralne banke; one su zamršene i često dosadne, čak i kada ih autor zasoli tračevima i referencama na grčke drame (njegovi sagovornici, napominje on, likovi su došli ravno iz Sofoklovih ili Šekspirovih drama: „ni dobri ni loši… upravljani neželjenim posljedicama svojih koncepata o onome što bi trebali da čine“). Ipak, Varufakis strpljivo daje dijagnozu problema sa sistemom, a potom predlaže mnoga sjajna rješenja. On postavlja predloženo rješenje za dužničku krizu svoje zemlje – inovativnu razmjenu duga koji veže to koliko bi novca Grčka trebala vraćati i po kom kursu za stopu BDP-a i stopu rasta – tako jasno i uvjerljivo da mu se teško suprotstaviti (osim ako niste eurokrata). Zašto se otplata duga ne bi povezala s ekonomskim oporavkom? To je savršeno logično rješenje.

Kada je izgledalo da bi Grčkoj mogla biti uskraćena sredstva iz fondova ako se ne složi sa zahtjevima eurogrupe, Varufakis je razvio paralelni ekonomski sistem „fiskalnog novca“ koji bi Grčkoj omogućio plaćanje roba i usluga koristeći buduće poreske olakšice umjesto gotovine, i tako omogućio da se ekonomija održi. Kasnije je čak priznao da je uz pomoć softveraša prijatelja iz djetinjstva smislio šašav rezervni plan za nepredviđene slučajeve, koji je uključivao hakovanje u grčki poreski sistem i dodjeljivanje rezervnih računa svakom poreskom dosjeu. Fiskalna politika nikada nije zvučala tako jednostavno – ali kako je Varufakis shvatio, dobra ekonomija ne čini dobru politiku.

Još jedna lekcija koju je Varufakis naučio tokom svog vremena u Briselu bila je da se gotovo sva europska ekonomska pitanja mogu svesti na političku ravan i obrnuto. Ono što ne uspijeva zadržati Europu – ni ideju ni kontinent – zajedno je da EU nije evoluirala u jedinstvenu političku instituciju, već je umjesto toga postala nešto poput grupe suverena – sparing partnera. Vraćajući se na prapočetke EU, Varufakis tvrdi da je njena nefleksibilnost urođena: od osnivanja ekonomsko-interesne zajednice kartela proizvođača čelika i uglja do sadašnjeg „megabirokratskog“ statusa „svrha EU je da služi kartelima velikih biznisa koji žele zajednička pravila i industrijske standarde u savršenoj slobodi od uticaja od bilo kog parlamenta koji ima istinsku moć nad njenim djelovanjem“. Jedinstveno tržište, „predstavništva za predstavništva predstavništava“, poslovi „savjetovanja savjetničkih savjetnika“ – sve ovo je takođe kreirano za dobrobit elita. Najpodmuklije od svega, piše on, je da su institucije EU „bile dizajnirane još u 50-im i 60-im kako bi politika ostala van njih. A pošto ništa nije toliko politično ili toliko toksično kao pokušaj depolitizacije političkog procesa, rezultat toga bile su institucije koje se ne podudaraju s konceptom i praksom demokratije“. Uz njegovu predanost internacionalizmu, ideja da su sve odluke oko novca političke pojavljuje se kao prvi princip Varufakisove misli. Danas, njegov projekt nastoji kombinovati ta dva principa u koherentnu lijevu platformu.

***

Možete izuzeti novac iz politike, ali ne možete izuzeti politiku iz novca, objašnjava Varufakis u Razgovorima s mojom ćerkom o ekonomiji. Ovako se radi u svakoj državi, ali što je još važnije, to je takođe slučaj i u odnosima između država. „Nema ničeg pogrešnog u ideji jedinstvenog tržišta od Atlantika do Ukrajine i od Šetlanda do Krita“, piše on. „Granice su strašni ožiljci na planeti, a što ih se prije oslobodimo, to bolje, kao što potvrđuje nedavna kriza sa sirijskim izbjeglicama“. I nema ničeg lošeg u jedinstvenoj valuti: „Ono što nije u redu je sistem institucija koji trenutno reguliše i upravlja jedinstvenim europskim tržištem i jedinstvenom valutom; jer oni ne mogu postojati bez funkcionalne demokratije koja bi stabilizovala ovlasti koje iz njih proističu… Iako je neometano kretanje roba, novca i onih koji novcem raspolažu uvijek bilo sveta krava globaliziranih finansija… ekvivalentna sloboda kretanja za ljude oduvijek je bila strogo ograničena. Nije čudo, dakle, da rasizam raste proporcionalno s ekonomskim krizama naših slobodnih trgovinskih zona.“

Međutim, postoji još jedan nedovoljno ozbiljno shvaćen izazov za popravak Europe koji Varufakis čini se razumijeva intuitivno: institucije koje upravljaju Europom nisu samo manjkave, nego su i dosadne. Varufakisovo gunđanje moglo bi se drugim riječima iskazati ovako: Europa je institucija kojom upravljaju dosadnjakovići, koji kreiraju dosadna pravila o dosadnim stvarima i predlažu nečuvene stvari – poput mjere štednje koje, prije svega, zvuče jako dosadno. Ovako više ne ide. Politika i ekonomija moraju ponovno postati zanimljivi. Ulozi su jednostavno previsoki. Na završetku knjige Da li slabi moraju da trpe, Varufakis predstavlja ono što je danas postalo središnje pitanje njegovog političkog projekta: „Možemo li iskombinovati duboku kritiku Europske unije uz uvažavanje ogromnih troškova do kojih bi njena fragmentacija dovela?“

To je pitanje na koje bi trebalo odgovoriti novi Varufakisov europski politički pokret, DiEM25. To je takođe motivisalo njegovu kandidaturu 2019. godine u Grčkoj s novom strankom MeRA25, strankom „odgovorne neposlušnosti“. DiEM25 se temelji na ideji drugačije Europe – demokratskije i usmjerene na zajedničko dijeljenje dobra i zla i ujedinjene „protiv dominantne oligarhije – bez granica, ali i protiv nacionalističkog parohizma“. Varufakis i njegovi sljedbenici u početku su mislili da bi mogli postići ove ciljeve nadograđivanjem nacionalnih stranaka s „transnacionalnim listama“ kako bi se borili za mjesta u Europskom parlamentu. Ova mjesta, nadali su se, zamijenila bi ona koja su napuštena odlaskom Britanije nakon brexita; time bi obeshrabrili nacionalizam na proceduralnom nivou, ostavljajući prostor političkim strankama da privuku pristalice među svim građanima EU, a ne samo među onima u svojim zemljama. EP je u februaru glasao protiv transnacionalnih lista; DiEM25, registrovan kao međunarodna organizacija prema pravu EU, još uvijek planira da se organizuje izvan granica Grčke i da sarađuje s političarima u drugim zemljama, kako bi dali veće šanse svojim idejama na izborima.

U tu svrhu, DiEM25 predložio je platformu za politiku koju bi lokalni političari mogli prihvatiti: europski New deal koji se vrti oko ekološki čiste energije, više reformi dugovanja, dijeljenja dobiti i drugih progresivnih ideja. U ovoj ranoj fazi njihova misija, iako ambiciozna i jasno artikulisana, počiva više na velikim idejama nego na djelotvornim politikama; žargonom opterećena organizacijska struktura pokreta, sa svojim „koordinacionim kolektivom“, „savjetodavnim panelom“, „vijećem za ovjere“ i tako dalje, pomalo podsjeća na studentsku trockističku grupu (ili još gore, na samu EU).

Teško je zamisliti da ovaj europski New deal poprimi čvršće obrise, osim ako njegove pristaše ne osvoje vlast u velikoj mjeri, ali ipak im nešto treba priznati. Slično kao sa svojim memoarima i kolumnama, Varufakis pomjera Overtonov prozor ulijevo – i s obzirom na inspirativne razgovore u vezi sa univerzalnim osnovnim dohotkom, garantovanim radnim mjestima, pa čak i kriptovalutama (koje Varufakis karakteriše kao krajnju glupost), čini se da je za sve ovo došlo pravo vrijeme.

Varufakisova nacionalna stranka MeRA25 se pozicionira da osvoji ovakvu vrstu moći, ili barem mjesto za pregovaračkim stolom. Na isti način, ona se temelji na ekonomskom oporavku i olakšicama duga – za početak u nacionalizaciji banaka od prvog dana, kako bi se vratio grčki dug. To je naravno pitanje od političkog, ekonomskog i ličnog značaja za njenog lidera: „Noću sanjam dugove“, kaže Varufakis za Guardian. „To vam je kao da ste ratni zarobljenik. Morate pokušati da pobjegnete. Naša zemlja je u dužničkom zatvoru“. MeRA25 se ne ustručava da iskušenja s kojima se Europa suočava postavi u klasne okvire. „Žestok klasni rat vreba iz zloglasnih reformi koje provodi navodno radikalna lijeva vlada Syrize“, piše Varufakis na svojoj internetskoj stranici podsjećajući birače i čitatelje da su dugotrajne negativne posljedice mjera štednje na penzije, zapošljavanje i javnu imovinu dizajnirane za dobrobit grčkih povjerilaca, a ne njenih građana.

Ako bude izabrana, MeRA25 želi da Grčka zauzme poziciju kojom će isforsirati promjene, svim sredstvima. A Varufakis je očigledan – ili bolje reći, jedini čovjek za takav posao. Neopterećen obavezom da provodi tuđe planove (ili osjećajem pristojnosti), on može primeniti svoje znanje o teorijama igara i iskustvo saradnje s europskim establištmentom da se vrati spreman da provede prijetnje na koje se Syriza nikada nije usudila. To bi uključivalo donošenje demokratski izabranog domaćeg programa, čak i protiv želja eurogrupe; zaustavljanje otplata MMF-u, Europskoj centralnoj banci i ostalim tijelima koja su uspostavljena za spašavanje bolesnih država; okrenuvši se Varufakisovom alternativnom bankovnom prijedlogu ukoliko zemlja ostane bez novca; i prihvaćajući mogućnost izbacivanja iz EU. MeRA25 nas podsjeća da nakon 10 godina krize i decenije lošeg rukovodstva Grčka nema šta da izgubi. U ovome je Varufakis pronašao neku vrstu slobode.

***

Budući da i DiEM25 i MeRA25 nisu samo stranke nove europske demokratije, nego su i stranke Janisa Varufakisa, one ne oskudijevaju u radikalnoj eleganciji. Naomi Klajn, Saskia Sasen i Ričard Senet su dio savjetodavnog odbora DiEM25-a. Brajan Ino, takođe pristalica, komponovao je za europski pokret himnu pod nazivom „Stohastička povorka“. U matematici se „stohastičkim“ označava skup elemenata slučajne distribucije. To bi moglo objasniti Varufakisov pomalo čudan izbor prijatelja: Džulijan Asanž, koga uporno javno brani, na bazi toga što je ovaj progonjen ne zbog seksualnih zlodjela, već zbog svoje radikalne transparentnosti; lingvist Noam Čomski; redatelj Ken Louč; i bivši predsjednik Ekvadora Rafael Korea.

Ovdje nije potrebna Kembridž analitika da bi se shvatilo da ovaj skup slavnih vjerovatno neće privući nekoga ko već nije obožavatelj Brajana Inoa i ko već kraj uzglavlja nema primjerak knjige No logo / Bez logoa Naomi Klajn. I pored toga, Varufakis kaže da mu je cilj da sa novom MeRA25 strankom u Grčkoj privuče milion birača koji ne izlaze na izbore zato što su suviše radikalni. Varufakis je takođe naglasio kako želi stvoriti saveze s centrističkim „reakcionarnim snagama“ – čak i onima koje su zavedene desničarskim idejama – kako bi stabilizovao Europu.

Varufakisov zahtjev za podrškom s desne strane takođe se osjeća i u njegovom pisanju. On nalazi veliko zadovoljstvo u citiranju komentara Margaret Tačer o tome kako je europska monetarna unija ustanovljena na nedemokratskim principima. On uživa u tome da svojim čitateljima priređuje politička iznenađenja, ističući kako je njegovo „prijateljstvo s čistokrvnim torijevcem i euroskeptikom Lordom Lamontom, kancelarom koji je obezbijedio britansko napuštanje europskog monetarnog sistema… u suprotnosti sa mojim imidžom ludog lijevog ekstremiste“. On ne štedi kritike za bledunjave ljevičare u Briselu – ili u Grčkoj. Uostalom, on na izbore izlazi protiv svoje bivše stranke.

Varufakis se, drugim riječima, obraća svima onima za koje biste očekivali da im se obrati – dok u isto vrijeme podsvjesno odašilje sliku sebe kao „ekstremnog ljevičara“ kojeg bi čak i torijevci mogli podržati. Njegova je vizije sinkretička: radikalizam ukorijenjen u institucijama, ili možda neka vrsta makronovskog marksizma. To je adekvatan pristup za politički trenutak u kojem likovi poput Stivena Pinkera propovijedaju jevanđelje „razuma, nauke, humanizma i napretka“. I u skladu je s Varufakisovim akademskim obrazovanjem u teorijama igara i njegovom opsjednutošću materijalističkim iščitavanjem istorije. U predgovoru za Razgovore s mojom ćerkom o ekonomiji, on napominje da je na njega veliki uticaj imala knjiga Džereda Dajmonda Guns, germs, and steel / Oružje, bakterije i čelik (koja je podigla mnogo prašine zbog svog eurocentričnog stajališta). Njegova je atraktivnost za centriste koji su se pokajali – one koji žele zadržati svoju slobodu kretanja u Europi, koji su generalno progresivni u socijalnim pitanjima, a voljeli bi vidjeti odlazak desnice sa političke scene – čini se po prvi put prilično održiva. Ipak, da bi uspjeli, on kao ljevičarski kandidat i DiEM25 kao organizacija, Varufakis i njegov pokret moraće pronaći saveznike u krovnim organizacijama poput Partije europske ljevice koja je prisustvovala DiEM25-ovom pokretanju transnacionalnih listi, ne kao učesnica već u svojstvu posmatrača. Vjerojatno će se morati nositi i sa euroskepticima u svojim redovima, na ljevici.

Varufakis je pred sebe postavio zadaću. Iako se opisuje kao ljevičar, internacionalista i „neobuzdani marksista“, njegova se politika ne može strpati u jedan koš. To ga čini zanimljivijim, u intelektualnom smislu, od Džeremija Korbina ili Bernija Sandersa. Takođe ga čini teže svarljivim političarem. Ovo je čovjek koji je vodio crnački studentski  sindikat u svojim univerzitetskim danima, a sada se redovno susreće s bankarima i konzervativcima; čovjek čiju suprugu smatraju inspiracijom Pulpove pjesme Obični ljudi, a čije ideje o provođenju vremena sa stvarnim ljudima izgledaju prilično bajato, ali i čovjek koji bi bez razmišljanja nacionalizovao banke, ako mu se za to ukaže prilika. Dok juri na svom motociklu, on odaje sliku najgore vrste šampanjskog socijaliste. Pa ipak, on budi samopouzdanje: ako iko zna kako da stavi pečenje na svaki tanjir i bocu pjenušavca na svaki sto, to je Janis Varufakis.

Atossa Araxia Abrahamian, The Nation, 03.05.2018.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 23.05.2018.