Scena prva: spoznaja da sam nalik majmunu i magarcu

Da ne bude zabune i tužbi: epiteti iz naslova se odnose na mene lično. Prije dva dana sam, naime, morao da odustanem od teksta koji sam bio pripremio za današnji broj, jer sam pročitao (tako mi i treba, majmunu jednom, kad čitam) da je Vrhovni sud Crne Gore presudio kako Andrej Nikolaidis i Monitor treba da plate masnu naknadu Kusturici Emiru, reditelju, muzičaru i potrošaču kubanskih cigara. Razlog za naknadu je duševni bol, prouzrokovan Nikolaidisovim člankom od prije pet godina, pod naslovom Dželatov šegrt. Od svog prvobitnog teksta sam morao da odustanem, jer mislim da bez okolišanja treba reći: ova presuda je neoprostiv skandal, dugoročno štetna po Crnu Goru, a instantno uvredljiva za zdravu pamet. (Osim što sam majmun, i magarac sam najobičniji, jer sam taman bio počeo da vjerujem kako se zdrava pamet vraća u crnogorske institucije.)

Problem sa presudom nije samo u otvorenom pokušaju da se finansijski iscrpu jedan komentator i jedan nedjeljnik – to možda jeste skandalozno, ali samo po sebi pamet ne vrijeđa. Po pamet je uvredljivo to što je država Crna Gora, oličena u svojoj najvišoj sudskoj instanci, Kusturici povjerovala na riječ: da ga duša boli, da mu ruka dršće, da mu srce plače. Da podsjetim: Nikolaidis je u svom članku ukazao na teško oborivu činjenicu da je cijenjeni reditelj bio mezimče izvjesnog establišmenta kojim je upravljao izvjesni Milošević Slobodan (ko ne vjeruje, neka pogleda čijim novcem je finansiran film Underground: piše na odjavnoj špici), te da nastavlja da bude mezimče onog dijela srpske političke scene koji Miloševiću ne zamjera što je bio glavni sponzor najkrvavijeg poduhvata u Evropi od Drugog svjetskog rata, već što u tome nije bio dovoljno uspješan (ko ne vjeruje, neka ukuca u Google „kusturica kostunica insajder”). Uz to, Nikolaidis je izveo veoma očigledne i teško osporive implikacije iz Kusturičinih riječi, objavljenih u listu Le Figaro, kojima ukazuje na rediteljev licemjerni antiglobalizam, te moralni relativizam spram dešavanja u bosanskom ratu. Sud je saslušao i jednu i drugu stranu, i  zaključio da su ironija i sarkazam Andreja Nikolaidisa bili ničim opravdani, te da su kao takvi izvršili toksični uticaj na centralni nervni sistem Emira Kusturice. A zašto je bilo uvredljivo za zdrav razum povjerovati Kusturici? Zato što sam siguran da crnogorski Vrhovni sud ima pristup YouTube-u.

Scena druga: san

Da, časni sude: sajt o kom govorim je www.youtube.com – znaju ga dobro ovi mladi. Za pun ugođaj, potrebni su vam pristojna internet veza, odgovarajući program i par najobičnijih zvučnika. U polje za pretraživanje – to vam je ovo ovdje – ukucajte „emir kusturica no smoking orchestra ko ne voli”, kliknite – ovdje, ne tu! – i pogledajte rezultate.

Evo, sačekaću.

Jeste, oči vas ne varaju: to je baš on, Kusturica, tužitelj i reditelj, osoba u dušu pogođena insinuacijama da je agresivni srpski nacionalista, licemjerni antiglobalista, osoba bez trunke sažaljenja prema žrtvama bosanske klanice. Ne, ne varaju vas ni uši: stihovi koje oštećeni pjeva glase upravo tako. Kažete, sramota vas je i da ih slušate, a kamoli da ih ponovite? Evo, ja ću, ionako sam majmun bezobzirni:

Ko ne voli Radovana, ne vidio Đurđevdana;

ko ne voli Dabić Rašu, popušio kitu našu.

Znam… Znam da vam je sad zbog svega pomalo neprijatno. Ma da, ko bi to ikad pomislio, onako fin momak, još i reditelj… Važi, onda vi napišite saopštenje.

Scena treća: izvještaj

Poštovani čitaoci,  reporter Vijesti se javlja sa uzbudljivog putovanja u paralelni univerzum, gdje je pred Vrhovnim sudom Crne Gore upravo održan pretres po tužbi Emira Kusturice, poznatog filmskog umjetnika. Tužitelj je zahtijevao odštetu od 100 hiljada eura, budući da  ga je komentator Andrej Nikolaidis u dušu pogodio svojim tekstom Dželatov šegrt, u kom, koristeći se ironijom i sarkazmom, insinuira da je Kusturica bio mezimče Miloševićevog režima, i da je osim toga brutalni srpski nacionalista, ravnodušan prema žrtvama bosanskog rata. Takođe, tužitelj se žalio da su mu povrijeđeni porodična i vrstna čast, budući da je Nikolaidis na krajnje tendenciozan način iskoristio javno iskazane simpatije koje Kusturica već duže vrijeme osjeća prema životinjama, naročito magarcima, te još napisao da će čovjek i umjetnik, ako zakopa dovoljno duboko po svom porijeklu (budući da po istom voli da kopa), prije ili kasnije naići na majmuna. Nikolaidis se pri ovom poslednjem pozvao na učenja izvjesnog Charlesa Darwina. Nekima je to možda došlo kao iznenađenje, ali sud je ovu tužbu glatko odbacio, budući da su članovi vijeća na sajtu YouTube pronašli mnogobrojne snimke tužitelja, kako đipa po nekoj bini, izgovarajući stihove koji veličaju ratnog zločinca Radovana Karadžića. Stav Vrhovnog suda Crne Gore prema procesima ove vrste najbolje je ilustrovao jedan od članova sudskog vijeća, koji je našao za shodno da ustane i prisutnima naglasi kako nema elementarne logike, o moralnom pravu da se i ne govori, tražiti zaštitu sopstvenog lika u medijima, a istovremeno javno pišati po sudbini desetina hiljada pobijenih i stotina hiljada raseljenih. S obzirom na ovako nedvosmislen stav sudskog vijeća, pretpostavlja se da je bilo izlišno pozivati svjedoka-eksperta, izvjesnog Vojislava Pejovića, koji je na uvid dostavio svoju diplomu doktora bioloških nauka, i potom izjavio kako zapravo nije bilo potrebe da Nikolaidis poseže za Darwinovim imenom. Moderna biologija, naime, jasno pokazuje da je razlika u genetskom materijalu između čovjeka i šimpanze ne veća od 5 odsto. Neki tvrde kako je svjedok još promrmljao da po tom kriterijumu ni od magaraca nismo previše daleko.

Vijesti, 12.09.2009.

Peščanik.net, 12.09.2009.

Leave a Reply