– Neka bude što potresnija i sa što više mučnine – sugerisala je. – Znate li vi uopšte nešto o mučnini?

Rekao sam da ne znam naročito mnogo, ali da se sa tom stvari upoznajem, u ovoj ili onoj formi, iz dana u dan sve bolje i bolje, i da ću dati sve od sebe kako bi priča bila prema njenim standardima.

DŽ.D. Selindžer, Za Esme, s ljubavlju i mučninom

Prvo su to bili glasovi u telefonskoj slušalici (u mom iskustvu isključivo ženski) koji su mi nudili ”neverovatne proizvode po neverovatnim cenama”. Pokušavala sam da ih ljubazno odbijem i da, uz svo poštovanje za njihov rad i njihovo dostojanstvo, prekinem vezu, ali mi to nije uspevalo – samo bih se dodatno unervozila od njihove ljubazne upornosti. Ne znajući kako da sebe poštedim tih frustracija, posle nekoliko godina sam – isključila telefon. I dan-danas ga uključujem samo kad mi neko mobilnim telefonom najavi da će me pozvati. (Naravno, i to nekad nosi svoje izazove – šaljivi kolega nije odoleo pa se, pošto smo se dogovorili da uključim telefon, falsetom predstavio kao ”Telešop” i začuo autentični vapaj očajne žene: ”Jao, molim vas, nemojte, čekam važan poslovni poziv!”. Njemu je bilo smešno.)

Sa onima koji mi po ulicama nude prospekte, reklame, ankete posle kojih ću možda dobiti nagradu, nekako još i izlazim na kraj, mada mi je uvek neprijatno što ih odbijam jer pretpostavljam da im i honorar zavisi od učinka, u suprotnom bi valjda sve to ubacili u neki kontejner i otišli kući.

Jednom ipak nisam uspela da se izvučem svojim uobičajenim brzohodajućim ”ne, hvala” jer sam bila zarobljena u sopstvenom automobilu. Dok sam čekala na parkingu isped supermarketa prišla mi je devojka i počela da mi ”za samo sto dinara”, nudi čestitke sa sladunjavim motivima. Ne samo da nikada ne kupujem čestitke (sve što imam da čestitam radim usmeno) nego je i njen osećaj za tržište bio potpuno pogrešan – usred leta nema nijednog praznika za čestitanje. Ali, devojka nije želela da se pomeri dok ne obavimo transakciju iako sam rekla da nemam novčanik, što je bila istina u koju je mogla da poveruje budući da čekam ispred radnje. I mada nisam izgovorila ono što sam mislila (da je ”samo sto dinara” previše za neku bezveznu čestitku koju je ko zna gde pronašla) dobila sam ljutit prekor za sve one sa novčanikom. ”Pih, bre, kakvi ste to ljudi” rekla je iznervirano ”izlazite sa punim kolicima, a kao nemate para.” Uspela je da me postidi. Srećom, dodala je i nešto zbog čega sam se ipak malo relaksirala: ”Što li sam uopšte jutros i ustala, kad sam mogla lepo da ostanem kod kuće i da spavam!”

Za sledeći sličan susret sam bila delimično i pripremljena zahvaljujući jednom tekstu Ljubomira Živkova. Jedno od relativno novih ”zanimanja” koje omogućava ”samozapošljavanje” je profesija privatnih parking majstora. To su mladići koji vam mašu i pokazuju prazno parking mesto koje biste inače i sami videli, ali kad vam priđu dok izlazite iz kola – vi se nekako osetite obaveznim prema njima. ”Da li se ovo plaća?” pitala sam kada sam prvi put postala korisnik jedne ovakve usluge. ”Ne, ne” rekao je mladić ”samo ako vi hoćete”. Nije mi trebalo mnogo vremena i pameti da zamislim koliko je bezbedno da ga naljutim, a onda ostavim bespomoćan auto nasamo sa njim. ”Da li je ovo dovoljno?” ponudila sam pedeseticu i u sebi zahvalila Živkovu što me je informisao o tržišnim cenama sličnih usluga. (No, za razliku od njega, ja se nisam usudila da tražim kusur – moj davalac usluge je bio stariji i krupniji od njegovog, a ne zaboravimo ni da je auto ostajao u zalog.) Mladić je rukom pokazao da je zadovoljan iznosom, a ja sam zamalo propustila da SMS porukom isti iznos platim i onima koji su stvarni vlasnici parking mesta i koji mi za neplaćanje ne bi izbušili gumu ili izgrebali auto, ali čija bi me kazna takođe unesrećila.

A ovih dana smo dobili još jednu vrstu ”zaposlenih” koji nametljivo nude svoje usluge i čine da se osećate nelagodno što ih odbijate. Nelagodno, a bogami i nespokojno. Ne samo da vas zaskaču na ulici gde se ionako osećate nezaštićeno, i ne samo da vas zovu na kuću (što sugeriše da znaju gde stanujete) nego znaju i vaš broj mobilnog telefona. ”Izborni štab Aleksandra Vučića”, kako se predstavljaju, ima ažurirane spiskove. Nadajmo se da ih neće koristiti nizašta drugo kad prođu izbori.

Peščanik.net, 07.03.2014.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)