Iz razgovora sa sudijom Nakibom Kelmendi (1944-2011) o ubistvu njenog muža, advokata i borca za ljudska prava Bajrama Kelmendija i njihova dva sina, Kastriota (31 godina) i Kuštrima (16 godina). Razgovor vodila Antonela Riha.

Nakibe Kelmendi: To se dogodilo svega dva ili tri sata posle prvog bombardovanja Prištine. Bili smo svi na okupu u porodici, počelo je veliko lupanje na vratima, rekli su – otvori, policija. Nismo otvorili, zvali smo službu 92 i rekli smo – molim vas, neko nam ulazi u kuću, tražimo vašu pomoć. Ovi su već ušli unutra. Oni su rekli – tražili ste NATO, tražili ste republiku. Onda su nam naredili da legnemo potrbuške sa rukama iza glave meni i starijem sinu.

Jedan od tih specijalaca krenuo je na sprat gde su spavaće sobe, videla sam da Bajram ide niz stepenice, čim je došao do zadnjeg stepenika tu su ga udarila dvojica ovih specijalaca sa kundacima od puške i on se oborio. Pa su mu rekli – poljubi decu zadnji put. Iza Bajrama se spustio i mlađi sin Kuštrim, koji je imao svega 16 godina i 3 meseca. U 20 minuta do 2 izveli su ih od kuće.

Ujutru sam išla po policijskim stanicama da ih tražim, svuda sam ne primljena, nego odbijena sa nekim… to je najgore ponašanje što može biti prema jednoj osobi koja nije bila nepoznata tim policajcima. Onda sam išla u Okružni sud kod sudije Danice Marinković, jer je ona bila ambasador Beograda za montirane procese na Kosovu. Pa sam išla kod nje i rekla sam joj – da mi pomogneš da mi nađeš Bajrama i sinove žive ili mrtve. Pravila se da ne zna ništa, a Danica je bila u jakoj vezi sa Službom državne bezbednosti i sa Beogradom direktno, ona je radila direktno po direktivi Beograda. Onda sam išla gore kod tužioca, tamo sam videla sve kolege, i predsednika Okružnog suda Prištine i sudije i tužioce i advokate kolege koji su slavili za smrt Bajrama i njegova dva sina.

Nisu mi dali tela dok nisu izvršili obdukciju, ja ne znam zašto obdukciju kad se već to znalo, ali procedura je takva, do nedelje, znači od čevrtka, u 5 do 2 posle pola noći su oni ubijeni, u 5 do 2. Podvlačim jer imam o tome dokaza, u 5 do 2 oni su streljani, prvo su streljana deca, pa je zatim streljan Bajram. Hoću da kažem još to, da je na telu mog maloletnog sina ispaljeno 24 metaka, da je na telo Bajrama ispaljeno 32 metaka, da je na telu starijeg sina ispaljeno više od 20 metaka, tu nisam imala hrabrosti da brojim. Toliku mržnju su imali prema njima. Kad bi bila samo naredba za izvršenje tog zločina, verovatno dovoljan im je bio metak koji su dali Bajramu u glavu, između obrva. I dovoljno je bilo da su pucali u grudi mojih sinova, nego im nije to dovoljno bilo. Oni nisu bili samo izvršioci, nego su oni bili zločinci, jer su kroz to pucanje izrazili ogromnu mržnju prema njima.

Iz radio emisije, 22.03.2000.

Peščanik.net, 22.12.2016.

Srodni linkovi:

Zlatko Minić – Ravna linija

Nemanja Stjepanović – Prilog biografiji Danice Marinković

Dejan Ilić – Vrzino kolo devedesetih

Organizacije za ljudska prava – Apel protiv izbora Danice Marinković
za člana Odbora Agencije za borbu protiv korupcije

KOSOVO