Informacijska dijeta: o referendumu o javnoj televiziji u Sloveniji

Koliko tekstova, slika, podataka, dobijemo u glavu svakoga dana? Istraživači smatraju da, figurativno rečeno, svakoga dana dobijemo u glavu po jednu knjigu i nebrojeno mnogo medijski proizvedenih slika. Niko se ne pita kako to na naše glave utiče: javne zdravstvene službe još uvek brinu i javljaju nam se kada otkriju da su naši rezultati loši, bilo da je reč o šećernoj bolesti, povišenom holesterolu, poremećenim bubrezima ili o drugim težim bolestima koje se pojave na obaveznim lekarskim pregledima. Lečenje ozbiljnih bolesti je obavezno, jer je državi važno da radne moći stanovništva očuva što duže, i da na njihovo održavanje troši što manje. Koliko će se još dugo tako ponašati, ostaje da otkrijemo. No istovremeno, nijedno poznato društvo još nije organizovalo preventivne mere i zaštitu mentalnih radnih moći stanovništva u situaciji kada mediji više nego ikada zakrečuju, sprečavaju i skraćuju život mentalnome sklopu građana. U igri je tipično licemerje vlasti: građane treba preventivno osposobljavati da bi što duže radili i što jeftinije umirali, odnosno da se ne bi trošilo mnogo na njihovo lečenje. U slučaju medijskoga zagađenja i trovanja, vlast zapravo računa na krajnje posledice bolesti: zaglupljivanje građana. U svim slučajevima kada vlast ima žive interese, zakoni bi trebalo da su ti koji štite građane od zloupotrebe: tako se građani mogu boriti protiv invazije i štetnosti medija samo zakonima, jer nema druge, zdravstvene ili bilo koje institucije brige i zaštite, koja bi ih štitila. Za razliku od zdravlja, u toj stvari odlučuje svest svakoga pojedinca, koji za sebe može kontrolisati uticaj i snagu udarca medija. Stoga bi se moglo reći da je svaki zakon o medijima od najveće važnosti za funkcionisanje društva, demokratiju i građansku svest.

Odlučivanje o javnoj televiziji je u medijskoj regulaciji daleko najvažnije, prosto zato što u slabijim vremenima (koja izvesno slede), garantuje informacije najsiromašnijim. U idealnoj zamisli, javna televizija bi morala biti protivteža komercijalnoj proizvodnji i distribuciji informacija, zastupnik javnih interesa: tako bi javna televizija morala zastupati pre svega ekološki ugrožene u Trbovlju i oko njega, i samo kao njihov javni zastupnik razmatrati nerazrešivi energetski čvor; ne bi bilo nikakvoga dvoumljenja u zastupanju Strojanovih, pred svima drugima; ne bi se igralo “dijaloga” između strana od kojih je jedna tlačitelj, a druga tlačeni; zastupanje zakona i ustava ne podnosi glupost, što znači da bi javna televizija morala sa ekrana ukloniti sve koji glupost sada ponosito zastupaju; zastupanje stranaka bi moralo biti naprosto nezamislivo, jer za to stranke imaju parlament, skupštinsku televiziju, i sve druge medije; zastupanje zakona i ustava isključuje svako savezništvo između vlasti i javne televizije: trenutna vlast bi morala plaćati javnu televiziju zato, da bi u svakome trenutku dobila ozbiljnu utemeljenu kritiku, ali i zabavnu neutemeljenu kritiku. Po svemu tome, javna televizija je jedan od najvažnijih korektiva vlasti, i zato je plaćena, čuvana i negovana. A da bi bila takva, mora imati najbolje kadrove, pomagače i saveznike. Takva javna televizija bi sama organizovala zaštitu od informativnih bolesti, i zasnivala se na preventivi: striktan izbor korisnih reklama, visoki kriterijumi ukusa, razuma, urbanosti, obrazovanja, i ne na kraju – duhovitosti.

Možda prepoznajemo takvu javnu televiziju u zakonu o kojem odlučujemo? Ne baš sasvim, ali bar uzima u obzir grozote informacijskog okuženja koje smo doživeli sa starim zakonom – tačnije rečeno, sa arbitrarnim i prezrivim manipulisanjem sa svakim pojmom zakona. Stari zakon je omogućio da gledamo najsumorniju jednopartijsku televiziju dosada, najturobnije ponižavanje slovenskog identiteta, najočajnije ponižavanje slovenskoga duha, najstrašniju pohvalu zatvorenosti, kulturnog autizma, sleposti za razlike i neprekidnu paradu nadutosti i samozadovoljstva. Ako postoje minimalne mogućnosti da se nešto od postignutih “vrednosti” zameni, onda novi zakon već ima smisao. Od te tačke, pa do građanskoga pojma javne televizije sa ugrađenim mehanizmima zaštite od informacijskog okuženja je još mnogo hoda kroz pustinje, prašume i močvare, sa naizvesnim ishodom. No bar bi postojao tekst zakona na koga se građanin bez sramote može pozvati kada se desi prva zlobna greška.

A onda se može misliti kako građanina zaštititi od loše upotrebe medija, kako misliti o pravilima zdrave dijete uživanja medija i informacija uopšte, o okuženju, preventivnim merama, popravnim merama, ukratko o svemu što bi svest građana, već suviše dugo vremena bez ikakve javne zaštite, očuvalo u zdravome stanju. Načelno nemam ništa protiv toga što ću u novinama tražiti pametne, produbljene komentare i analize, a na televiziji dobijati uglavnom prežvakane i presovane vesti: no svakako bih želela da oni koji vesti dobijaju samo u tom obliku ne podlegnu bolesti uma, smanjenome rasuđivanju, koje će ih na kraju dovesti do toga da više ne vide donosioca bolesti. Jer, za razliku od novina, javna televizija, možda još samo zato što je mlađa, još uvek može da zadrži pažnju publike kada poučava. To je jedinstven fenomen, koji nijedan drugi medij više ne može da održi: kako televizija bude starila, gubiće se i ovaj poslednji mehanizam zavođenja novošću.

Mogla bih zamisliti idealnu informacijsku dijetu na osnovu kratke sigurnosti razumnijega zakona: potpuno odsustvo ostrašćenih, neurotičnih i politikantskih voditelja koji zamašćuju kanale građanskog uma; skoro potpuno odsustvo zabavnih programa – javna televizija ne zabavlja, već budi; porast satiričnih, provokativnih, luckastih (i ludih), otvoreno eksperimentalnih programa – jer građanski um mora vežbati; uravnotežen odnos pogleda drugih, recimo manjina, nauke i umetnika, posebno manje poznatih; de-medijatizacija svega što je medijatizovano; potpuno ukidanje programa koji vređaju dostojanstvo građana – svih i bilo kojega posebno. A kako bi tek bilo kada bi progovorili ljudi kojima nisu potrebni mahanje laktovima i male beležnice da bi uspostavili dijalog, takvi čija svaka rečenica ne bi bila ukrašena sa “ne?”, takvi koji ne bi strašili sa još tri minuta emisije, a zatim upotrebili dva za sopstvene retoričke nespretnosti?

Dijete, priznajem, mogu biti dosadne, i mogu izazvati neutaživu želju za đubretom: biće ga uvek dovoljno, za one koji su spremni da plate, na svim komercijalnim medijskim izvorima. Nema nikakvih ograničenja da se umovi građana i dalje goje i guše u kužnoj masti po sopstvenoj volji: no da li je zaista nemoguće zamisliti bolju odluku ako već postoji zdrava informacijska dijeta, koja košta manje od svih drugih?

Informacijske marionete (ginjoli)

Francuski ginjoli, „Informacijske marionete“ su se konačno pojavile u slovenačkoj javnosti, jer je u jednoj epizodi parodirana Evrovizija: prikazano je nadmetanje za najbolji ksenofobični govor u Evropi, i zadnja glasajuća Slovenija je dodelila francuskome predsedniku Sarkoziju pobedničke poene… Francuski govoreći radoznalci možda su konačno pogledali internetsku stranu na kojoj se može videti svakodnevni prilog večernjim vestima na francuskome Kanalu+, i još nedeljna revija ginjola nedeljom. Pojava Slovenije nije samo slučajna, reč je o „prepoznatljivosti“ ksenofobičnoga govora. Trenutak je dobar da se razmišlja o domaćim ginjolima.

Ideja nije nova: gumene lutke, kojima se lako manipuliše za televizijski medij, pojavile su se u britanskoj seriji Spitting Images („pljunuta slika – slike koje pljuju“), izrazito satirički orijentisanoj u doba tačerizma i Ronalda Regana, tadašnjeg američkoga predsednika. Ostala je legendarna epizoda u kojoj se Reagan budi, i umesto dugmeta na kome piše „Nurse“ (dadilja), pritiska dugme na kome piše „Nuke“ (nuklearna bomba)… Britanska kraljevska kuća je bila među stalnim temama britanske serije, ali glavna junakinja serije je bila Margaret Tačer i uz nju njen predsednik vlade, Džon Mejdžor.

Francuska serija je započela samo dve godine docnije, i traje sve do danas, u režiji Tieri Barta, i u različitim terminima. Satiričkih serija na francuskoj televiziji nije malo – ali ginjoli su uspeli da ostanu najpopularniji. Reč je izvesno o tradiciji: ginjola ima posvuda, ima čak i stalna scena za ginjole u pariskome parku Liksamburg. Od igre za decu, u kojoj je glavni izvor smeha međusobno udaranje lutaka po glavi, pa do igre u kojoj se ismejava sve, a naročito domaći i svetski političari, nije neki veliki korak: potreba za ismejavanjem je odraslim građanima potrebna za ozbiljno raščišćavanje misli, u vremenima u kojima se politici čini da je otkrila globalno uspešan recept – negovanje gluposti. Dokle god misle da smo kao deca, udaranje po glavi možda jedino pomaže.

Ginjoli – informacijske marionete su organizovani kao večernje TV vesti. Njihov glavni junak je PPDA– Patrik Poavr d’Arvor, poznati novinar sa veoma dugom karijerom, ispresecanom skandalima: montirao je konferenciju za štampu, dodavši svoja pitanja, kao neposredni intervju sa Fidelom Kastrom, 1991. Docnije je osuđen i na 15 meseci zatvora zbog finansijske prevare. U ginjolima se pojavljuje kao PPD, što je razumljiva bezobrazna šala na francuskom. PPD vodi emisiju na svoj uobičajeni uvijeni način, ali zapravo preuzima poziciju autora emisije, dodajući ironiju i sarkazam. Stalni junaci emisije su francuski predsednici vlada i političari. Jedan od stalnih junaka, koji prevazilazi stranačke promene, je lik Silvestera Stalonea. Američki glumac je za vreme socijalističke vlade dobio Legiju časti od slavnoga ministra kulture Žaka Langa. To je bio dovoljan razlog da ga ginjoli „preuzmu“. On se pojavljuje kao general, koji objašnjava rat u Iraku i Avganistanu sa stanovišta Amerike, kao poslovni čovek – predstavnik multinacionalki, kao kardinal, predstavnik crkvene korporacije „svih crkava“, i često se njegov lik umnožava na sceni. Silvester više ne predstavlja samo Ameriku, već kapitalizam uopšte, koji sa svetom postupa onako kako je glumac postupao u svojim filmovima – rambovski. Ponekad se pojavljuje i lik Osame bin Ladena, zbog čega su ginjole posebno napadali u „uravnoteženoj“ štampi.

Naravno, glavni su ipak francuski predsednici i političari. Svaki od njih je imao svoje zlatne trenutke među ginjolima. Predsednik Širak je u kostimu sličnom Supermenovom paradirao po sceni kao „Super-lažljivac“, a često se pojavljuje i danas, da da neki neobavezni komentar. No teško bi bilo zamisliti bolje žrtve nego što je predsednik Sarkozi, koji je već bio bio predmet ismejavanja u dugim godinama svog političkog uspona. Uz njega je naravno neizbežna Karla Bruni, čiji stil pevanja ostaje stalna vrednost jedino u ginjolskoj interpretaciji. Druga velika skupina koju ginjoli bespoštedno ismevaju su sportisti, posebno fudbaleri, njihovi treneri i moćnici koji vole da se bave fudbalom – predsednici klubova i slično. Stvarnost ponekad prevazilazi satiričnu drskost, recimo u slučaju kada je Zidan sasvim „ginjolskim“ udarcem glave na svetskom prvenstvu okončao svoju karijeru i dobar period francuskoga fudbala. Što gore to bolje, tako da danas uvek ima šta da se kaže o sportu na ginjolskome dnevniku. Još jedna grupa koju ginjoli često ismevaju, koristeći ih za sumanute intervjue, jesu dva francuska rappera poznata po glupim, nasilnim i ženomrzačkim tekstovima.

Ekipa ginjola obično izdaje video, odnosno docnije DVD – godišnji pregled: teško mogu zamisliti idealniji novogodišnji poklon. Model su rekreirali u Grčkoj, gde nije tako dugo trajao, a postoji još u Portugalu, Španiji i Kamerunu. Zamislite grupu koja, baš kao i novinari, mora u jednome danu da izabere, klasifikuje i predstavi glavne vesti, s tim što ova grupa mora još da ih „uvrne“. No umesto montaže i čitanja, ova grupa mora da pripremi, uredi, izvežba i odglumi, sa sjajnim glasovnim imitatorima, sa često novim lutkama… Olakšanje je što je posvuda toliko neodgovornih i glupih izjava, toliko ludih događaja i toliko samosvesne nadutosti, da je doduše izbor težak, ali se zato može i samo citirati kroz usta karikirane lutke, pa je dovoljno.

Glavna kritika ginjola u Francuskoj je da su suvše naklonjeni levici. Kada se samo pogleda kako su prikazivali političare levice, postaje jasno da to naprosto nije tačno, i da su pripadnici levih opcija podjednako prisutne žrtve. No iza te kritike krije se mnogo ozbiljniji problem, a pitanje bi moralo biti drugačije postavljeno: zašto nijedna desnica na svetu nema smisla za humor? Zašto desne šale ne pale, zašto nema samoironije, zašto zaista duhoviti, dakle i pametni desničari nisu reprezentativni u svojoj unutarnjoj selekciji? Na ta pitanja najbolje da odgovore desnice i simpatizeri. Do tada, na lokalnome planu: ima li nekakve nade da će se neko u Sloveniji setiti da su dobri lekovi u krizi upravo satira, ironija, smeh? Ne irelevantni i laki, već smeh koji nekoga pogađa – recimo one koje dosta dobro uočavamo kao glavne prouzročitelje krize? Neki od njih, a o parlamentarnome cirkusu uglavnom desne provenijencije da i ne govorim, već uveliko imaju prepoznatljiv stil, kao stvoren za ginjolsku varijantu, kako verbalno tako i vizualno. Posao bi bio relativno lak. Znam da takvu stvar, nažalost, ne može da reši zakon o medijima. Ali bih bila slobodna da opšte raspoloženje građana tumačim kao fantomski referendum o tome da nam je smeh potreban, posebno onaj koji neće baš ništa olakšati, već izoštritit naš bes i otpor. Jer kolikogod ovakav smeh potpomaže misao i razjašnjava nedoumice, njegov efekat na telo nije podsticanje nasilja protiv ismejavanih, već naprotiv – prihvatamo ih kao ljude, ali ne na mestima na kojima su sada.

Peščanik.net, 12.12.2010.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)