Hajde da na početku izađemo u susret očekivanjima i brzo završimo sa tim. Aleksandar Vučić je jeftini prevarant kome na ruku ide očajna situacija u Srbiji. On dakle ne obmanjuje uspešno građane zato što su mu prsti vešti i brzi: u tom smislu svaki šibicar je bolji od njega jer je, ako ništa drugo, više vežbao. Njegove opsene su delotvorne jer je, s jedne strane, društvo temeljno razoreno, pa je svaki, pa i najjadniji privid dobrodošao, dok su, s druge strane, opozicione stranke nesposobne da mu se suprotstave, delom i zato što su i same učestvovale u razaranju. O tome će se na ovom mestu još pisati i govoriti. Zato sada o nečem sasvim drugačijem.

U petak, 21. decembra, u velikoj sali Narodnog pozorišta u Somboru, pred više od trista gledalaca svirala je grupa Line Out. Tim koncertom ova grupa je obeležila petnaest godina postojanja. Fraza iz prethodne rečenice nalaže i pridev „uspešnog“. Pridev je ipak izostao, i to ne zato što mislim da nema razloga da se muzički rad mladih Somboraca vidi kao uspešan, već zato što mi se čini da reč „uspešan“ danas za mnoge podrazumeva sve ono što je sticajem (geografskih) okolnosti zaobišlo Line Out: javno priznanje, popularnost, novac. No, uprkos tome, ovih sedam mladih ljudi ostvareno je na jedan suštinski način – oni su izvrsni muzičari koji prave odličnu muziku. Izbor iz pesama koje su nastajale u protekloj deceniji i po, od kojih su prvih desetak godina obeležile instrumentalne kompozicije, pred punim gledalištem izveli su Jovana Đurović (glas), Milan Đurđević (bas gitara), Boris Golub (gitara), Zoltan Kiš (gitara), Dragoslav Mitrović (saksofon), Miloš Čekić (midi klavijatura) i Vladimir Koprivica (bubnjevi).

Line Out do sada ima dva objavljena albuma – „Masterpiece“ i „Cynicism“. Njihova muzika je, kako se kaže u prikazima, kombinacija trip-hopa, reggea, funk-rocka. Sami članovi opisali bi to kao električnu crossover muziku, u čijoj su osnovi dub i distorzična gitara sa primesama jazza. Primetni su uticaji grupa poput Morcheeba, Massive Attack, i stvaralaca poput Trickyija, što svedoči i o muzičkom ukusu i o muzičkom obrazovanju članova grupe. Takav ukus i obrazovanje zahtevaju i ozbiljne sviračke i pevačke sposobnosti da bi se pretočili u autorske pesme. Sam koncert bio je režiran kao hronološki presek rada grupe. Prvi deo koncerta činili su instrumentali u kojima je kvartet Đurđević, Koprivica, Kiš, Mitrović demonstrirao umeće. Potom su na scenu zajedno sa horom izašli i ostali članovi grupe. Posle nešto mirnijeg početka, tri numere koje su tada izvedene bile su prvi vrhunac koncerta. Sledeći je usledio pošto je na scenu izašao dečji hor. Dve nove pesme, koje su izvedene pred kraj upečatljivo su zaokružile utisak o izvanrednosti. Sve vreme zvuk je bio besprekoran. No, od opisa pravaca kojima bi Line Out mogao pripadati ili samog koncerta, za događaj od 21. 12. mislim da je nešto drugo važnije.

Upravo je pozorište bilo pravo mesto za ono što se te večeri dogodilo. Jer, na sceni se nije samo izvodila muzika. Pred gledaocima u somborskom pozorištu zaista se odvijala jedna izuzetna predstava, možda čak i drama. Tome jesu doprinela i dva hora koja su zdušno pratila i podržala grupu. (Bez obzira na to što je jedan hor bio sastavljen od odraslih a drugi od dece predškolskog uzrasta, članovi oba hora jednako su uživali i igrali se na sceni zajedno sa članovima grupe.) Stvar je zapravo u tome što je u tih par sati sedmoro mladih ljudi branilo vlastiti smisao postojanja.

Line Out imao je dakle dva sata da svojim sugrađanima, među kojima su bile i porodice članova grupe, opravda petnaest godina života. U tom životu falila je i materijalna podrška, i ozbiljnije javno priznanje. Štaviše, radili su se drugi poslovi kako bi se finansirao jedini posao u čiji se smisao veruje. Pod takvim okolnostima, mladi Somborci moraju neprekidno i pred drugima i pred sobom da brane svoju posvećenost jednoj muzičkoj ideji. To deluje kao gotovo nemoguć posao. No, kakav je zadatak sebi postavio, tako ga je Line Out i ispunio – čvrsto, precizno, nadahnuto. U tih dva sata, grupa je uspela da svoje sugrađane izmesti iz svakodnevice i uvede ih u sopstveni muzički svet. Taj drugi, u tom trenutku za sve nas u pozorištu jedini stvarni svet, pokazao nam se kao lep i ispunjen. Ni od muzike, ni od života više od toga ne može se dobiti. U tom smislu bio je simboličan i kraj koncerta. Zavesa se spustila, svetla u sali su se upalila, zaposleni u pozorištu počeli su da upućuju gledaoce prema izlazima, ali publika nije htela da ode. Desetak minuta ljudi su tražili da se zavesa opet podigne i da se muzičari vrate na scenu, kako bi još neko vreme proveli u svetu Line Outa i zajedno ponovo otpevali – „My Sunshine“.

Istrajnost i posvećenost, o tome se radilo te večeri u somborskom Narodnom pozorištu. Ta istrajnost i posvećenost učinili su da se par stotina ljudi oseća pristojno i povlašćeno. Zahvaljujući toj istrajnosti i posvećenosti Line Out pravi muziku koja nadilazi skučenost konteksta u kome nastaje, i koji tako lako obeležavaju lakrdijaši poput, recimo, Vučića. Da li će i neka druga publika dobiti priliku da uživa u svetu Line Outa, nije pitanje na koje treba da odgovore članovi grupe: oni su svoje uradili. O tome neka misle „pozorišni“ radnici i publika.

Line Out – FADE

Peščanik.net, 24.12.2012.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)