Sjećate li se Pave Dadića? Za većinu onih koji čitaju ovaj tekst, odgovor je, pretpostavljam, negativan. Strastveni čitaoci novina, fudbalski fanatici i oni kojima je bliska poetika “Dorinog dnevnika” Đermana Senjanovića, sjetit će se, međutim, ovog nekadašnjeg nogometaša zeničkog Čelika koji je onomad dogurao i do bh. fudbalske reprezentacije. Igrao je Pavo Dadić na utakmici BiH – Hrvatska, a urbana legenda kaže da je u tim uvršten na insistiranje Alije Izetbegovića, e da bi Tuđman vidio da u bh. reprezenataciji ima i Hrvata. Dokazivanje multietničnosti preko fudbalske reprezentacije je, naravno, potpuno pogrešno.
Da sastav nacionalnog fudbalskog tima ima bilo kakvu relaciju sa statističkim odnosom različitih demografskih skupina u stanovništvu jedne zemlje, u Švicarskoj ne bi nikad prošao referendum o zabrani minareta, a Francuska bi bila dominantno crnačka zemlja. Ćiro Blažević je to odlično znao i sastavljao je našu reprezentaciju od najboljih igrača koji su mu bili na raspologanju, ne obazirući se na pojedine (zapadno)hercegovačke zlobnike koji su bh. repku prozvali – bošnjačkom. Da, primjerice, Ćorluka ili Lovren nisu izabrali sportsko državljanstvo Hrvatske, oni bi imali zagarantovano mjesto u bh. timu, ali besmisleno je u reprezentaciju birati nekog iole slabijeg igrača samo da bi se zadovoljila “etnička kvota”.
Ovih dana u našim se medijima ponovo aktualizira fraza “brojanje krvnih zrnaca”, a u kontekstu izjave lidera Saveza za bolju budućnost BiH i vlasnika Avaza Fahrudina Radončića o Duški Jurišić kao nepodobnoj za mjesto urednice na televizijskom javnog servisu, a zarad njene pripadnosti “manjem narodu”. Notirano je već da su reakcije na ovu sramotnu izjavu bile relativno malobrojne, no to nije zasmetalo Avazovim autorima da ekspresno naprave klasičnu zamjenu teza i počnu pisati o hajci na Fahrudina Radončića?! U tim reakcijama iz Avaza se pokušala dokazati ispravnost Radončićeve teze da u susjednim državama pozicije slične Jurišićkinoj nikad ne pripadaju ličnostima iz (u toj sredini) “manjeg naroda” odnosno da je Radončić samo ukazao na nešto ionako očito. Stvar, međutim, nije tako jednostavna.
Naslov teksta koji upravo čitate je, recimo, direktna aluzija na vjerovatno najčuveniju rečenicu iz programa HTV-a: Odabrao Đelo Hadžiselimović. U hrvatskim se medijima i javnosti generalno često i pretjerano kritikuje HTV, no jedan od rijetkih ljudi koji je kritika posve pošteđen je spomenuti Đelo Hadžiselimović, urednik stranog dokumentarnog programa. Zbog kvaliteta svog rada ovaj je povučeni čovjek skoro pa postao celebrity, a rečenica Odabrao Đelo Hadžiselimović postala je dio popularne kulture: tiska se kao slogan na majicama kratkih rukava, rabi se u alternativnoj muzici i slično. Avazovski protuargument vjerovatno bi bio da nije ista stvar informativno-politički i strani dokumentarni program, no ja ovdje pokušavam pokazati nešto mnogo važnije.
Zazorno je zapravo zaključivati nešto o etničkoj pripadnosti ljudi samo po njihovim imenima i prezimenima. Ipak, ono što je u Radončićevoj izjavi ostalo, čini mi se, neprimijećeno jeste neadekvatnost poređenja sa Beogradom i Zagrebom. Beograd i Zagreb nisu glavni gradovi država sa tri konstitutivna naroda, Beograd i Zagreb ne gaje svjesno imidž “evropskih Jerusalema” i “multietničkih rajeva”, odnosno ne pokušavaju se u svijetu predstaviti kao takvi, međutim, usprkos tome, prisustvo manjinskih imena i prezimena (u njihovom slučaju – onih orijentalnog porijekla) u javnosti tamo je zapravo možda i veće od onih manjinskih (ovdje – sa neorijentalnim porijeklom) u Sarajevu. Uostalom, bacite malo pogled na televizijske programe, novinske impresume, izlistajte u glavi javne ličnosti iz ovih gradova, pa sami zaključite. I ne samo to, nego su i reakcije javnosti na slične ispade tamo mnogo snažnije i šire. Kad je, recimo, prošle godine Velimir Ilić kazao da je sramota da je Rasim Ljajić potpisao poziv za obilježavanje godišnjice Drugog srpskog ustanka, džaba mu je bilo vađenje da nije aludirao na etničku ili religijsku pripadnost Ljajićevu, nego na činjenicu da je ministar, a ne ni predsjednik ni premijer, svejedno je pokusao poparu. Da i ne govorim o slučaju Lejle Šehović.
Sarajevo se od multikulturnog grada koji sebe nije doživljavao takvim preobrazilo u etnički skoro posve monolitan grad istovremeno želeći pred vanjskim svijetom ostaviti dojam tzv. multikulture. Izjave poput Radončićeve pokazuju kako je obračun sa ostacima ostataka tzv. multikulture već počeo. Dodatni dokazi za to mogu se pronaći u tematu novog (sjajnog!) broja časopisa Svjetlo riječi. Ivan Cvitković u njemu, između ostalog, veli kako se boji da će se Hrvati u Sarajevu naći u situaciji kršćana u Jerusalemu. Miljenko Jergović pak navodi da se Sarajevu piše sudbina Soluna ili Izmira. On se poziva na argumente arhitekture, a meni je pala na pamet književna paralela. Bio sam u Solunu prije osam godina na nekoj književnoj konferenciji, a naši su nam domaćini ponosno kazali kako je prvi Kafkin prevod na neki strani jezik objavljen u jednom solunskom časopisu. Objašanjavajući otkud to, jedan je ondašnji pjesnik kazao: Nekad je ovdje bilo Jevreja. Nije nemoguće da u nekoj ne tako dalekoj budućnosti, piscima koji bi došli na konferenciju u Sarajevo, neko saopći kako je prvi Pirandellov prevod na neki strani jezik objavljen u jednom sarajevskom časopisu, a da iznenađenje pokuša preduprijediti rečenicom: Nekad je ovdje bilo katolika.
Oslobođenje, 09.02.2010.
Peščanik.net, 09.02.2010.
