Razgovor vodio Miloš Ćirić

 
Otkazivanje gej konferencije

Diskriminacija u Srbiji je endemska i sistemska, primera ima mnogo, naše društvo je preplavljeno primerima diskriminacije. U vreme održavanja konferencije za novinare Koalicije protiv diskriminacije na kojoj je predstavljen izveštaj o diskriminaciji u Srbiji u 2008. godini, dogodila se neshvatljiva odluka rukovodstva Sava Centra koje je jednoj od članica Koalicije protiv diskriminacije (Gej strejt alijansi) otkazalo zakup prostora za održavanje konferencije za štampu. Alijansa je imala nameru da u četvrtak 26. februara iznese rezultate istraživanja u vezi sa diskriminacijom osoba koje su manjinske seksualne orijentacije.

Obrazloženje ove neshvatljive odluke je ništa drugo do karakter organizacije Gej strejt alijansa, dakle radi se o diskriminaciji na osnovu seksualnog opredeljenja, inače zabranjenoj Ustavom Srbije.

Lepo vaspitanje i moralno rasuđivanje zdravog čoveka dovoljno je da ne dovede do ovakvih ekscesa, ali na ovom primeru vidimo to u Srbiji izgleda u praksi. Slučajeva diskriminacije ima mnogo – pre par nedelja dogodilo se ubistvo transseksualne osobe koja je ubijena zbog svog ličnog svojstva. Kada se radi o Romima, ne treba ni podsećati na kardinalne slučajeve diskriminacije – veliki broj Roma u Srbiji danas živi kao pravno nevidljivo lice, njima se ne dozvoljava upis u matične knjige rođenih, ugrožena su im Ustavom zagarantovana prava – ne mogu da se upišu u škole, nemaju pravo na socijalno staranje, ne mogu da glasaju i tako dalje.

U Srbiji danas nema manjinske grupe lica koje je imuna na diskriminaciju. Možete ići od jednog do drugog slučaja i pitati se kako je moguće da se u jednoj demokratskoj zemlji u 21. veku dogodi ovako nešto kao što je zabrana konferencije za štampu jedne gej organizacije.


Miladinov slučaj

Državna tajna je najviša oznaka u hijerarhiji oznaka tajnosti informacija, dokumenata ili odluka koje donose državni organi. U razvijenim demokratijama mali je broj dokumentata koji nose oznaku državne tajne. Španija, na primer, ima svega četiri dokumenta sa oznakom državne tajne, a Slovenija ih nema uopšte. Međutim, u državama čiji organi neke odluke ili informacije klasifikuju kao državnu tajnu postoji praksa da se takve odluke uvek vezuju za zaštitu nekog strateškog, vrhunskog interesa države – pre svega u oblasti državne bezbednosti. Trivijalne i banalne informacije se ni u jednoj razvijenoj demokratskoj državi ne označavaju državnom tajnom.

Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, Zakon o zaštiti podaka o ličnosti i Zakon o klasifikaciji dokumenata neophodni su za funkcionisanje dobro utemeljenog demokratskog sistema. U međusobnom odnosu ovih zakona, građani kao korisnici informacija i država kao autor ili posednik informacija pronalaze zadovoljenje svojih često suprotstavljenih interesa.

Praksa skoro svih organa javne vlasti u čijim pravnim sistemima postoji Zakon o klasifikaciji informacija je da ga često koriste, ali ne za označavanje dokumenata kao državne tajne, već pre svega za označavanje informacija kao internih ili poverljivih. To ne znači da dokumenti, informacije ili odluke organa vlasti mogu zauvek uživati bilo koji stepen tajnosti. U demokratskim sistemima uvek je prisutna potreba odmeravanja interesa javnosti da informacije sazna i suprotnog interesa vlasti da informacije drže u tajnosti.

Srbija je jedna od poslednjih zemalja u Evropi koja nema Zakon o klasifikaciji informacija. Razlozi za ovaj pravni deficit su brojni – jedan od njih je indolentnost vlasti koja je vidljiva i u drugim oblastima. Trenutno postoji veliki broj modela raznih zakona koji su podobni za usvajanje u skupštini, ali se na njihovo donošenje i dalje čeka godinama. Indolentnost u pogledu usvajanja tako važnih zakonskih tekstova refleksija je političke indolentnosti prema procesima pridruživanja Evropskoj uniji.

Deficit u našem pravnom sistemu, kao u slučaju Kovačević, može skupo da nas košta. Našli smo se u situaciji koja je mogla biti izbegnuta da je postojala zakonska regulativa. Radna grupa u okviru ministarstva pravde koja radi na predlogu Zakona o klasifikaciji informacija zaključiće svoj rad za nekoliko nedelja. Nakon toga, biće organizovane bar dve javne rasprave na kojima će biti pozvana stručna javnost, predstavnici medija i civilnog sektora od kojih se očekuje da daju svoj doprinos. Da je ovaj zakon već usvojen, danas ne bismo bili u situaciji da raspravljamo o tajnosti vladinih odluka u slučaju Kovačević.

Kada je reč o tajnosti informacija istakao bih dva važna zaključka. Prvo, usporena reforma u ovoj oblasti zakonodavnog sistema nas skupo košta i po ko zna koji put smo potvrdili status puža sporaća koji na cilj stigne poslednji. Ne postoji opravdanje za deficit našeg zakonodavstva u oblastima koje su u evropskim zemljama davno regulisane. Slična regulativa postoji i u Rusiji ili Kini. Radi se o uniformnim pravilima i teško je shvatiti zašto je Srbija na začelju.

Pravila za klasifikaciju informacije ili odluke kao državne tajne kod nas trenutno postoje u brojnim civilnim i vojnim podzakonskim aktima. To su arhaična pravila, po kojima i cenovnik u vojnoj kantini može biti proglašen vojnom tajnom.

Sa stanovišta Zakona o slobodnom pristupu informacijama organ javne vlasti ne može bilo koju informaciju proglasiti državnom tajnom. Kriterijumi na osnovu kojih javni organ informaciju može učiniti tajnom sadržani su u Zakonu. Organ je, dakle, zakonski sprečen da informaciju arbitrarno izuzme od uvida javnosti.

Po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, informacija se može označiti tajnom samo ako interes javnosti da je sazna ne preteže nad nekim suprotnim interesom, koji se najčešće ogleda u potrebi zaštite nacionalne bezbednosti, odnosa sa drugim državama i tako dalje.

Zakon, dakle, ne dozvoljava da interes javnosti bude stavljen pod tepih samo zato što je neki organ javne vlasti arbitrarno klasifikovao informaciju ili odluku kao državnu  tajnu. Po sadašnjem pravnom sistemu to je protivzakonito ponašanje, a ako do njega dođe – postoji put pravne zaštite interesa javnosti da sazna konkretnu informaciju ili odluku na koju je državni organ stavio oznaku tajnosti.

Ono što me u slučaju Miladina Kovačevića posebno zabrinjava je nedostatak analitičke moći ili moći rasuđivanja, pre svega srpskih medija. Potpuno je neshvatljivo da je slučaj Kovačević izazvao takvu medijsku histeriju, a da istovremeno nijednog trenutka nije bilo suočavanja sa pravom koje garantuje pristup tim istim informacijama oko kojih je histerija i nastala.

Mediji instistiraju na tome da je informacija o slučaju Kovačević neopravdano označena kao državna tajna, zatim se insistira na tome da nemamo zakonske akte koji bi regulisali klasifikaciju tajnih informacija, što je sve tačno. Međutim, mediji su propustili ključnu stvar – nisu iskoristili zakonsku mogućnost i uputili zahtev nadležnom državnom organu, u ovom slučaju vladi, u kojem bi se tražio uvid u dokumenat u kojem je navodno obećano milion dolara i na koji je stavljena oznaka državne tajne.

Podnošenjem takvog zahteva vladi u pogon bi bio pušten jedan pravno uređeni postupak u kome bi mediji zauzeli svoju zakonsku ulogu kontrolora rada državnih organa, psa čuvara interesa javnosti i u kojoj bi se osećali vrlo komforno. Mediji imaju pravom zagarantovan pristup svim javnim informacijama, čak i onima koje su označene nekim stepenom tajnosti. Zakon pretpostavlja da mediji imaju interes da saznaju informacije od javnog značaja. Nijedan od medija nije iskoristio ovu zakonsku pretpostavku.

Ako bi u ovom slučaju vlada želela da izuzme neku informaciju od saznanja javnosti, ona bi morala da obrazloži svoju tu odluku. U obrazloženju bi moralo da bude objašnjeno na osnovu kojeg suprotnog interesa se uskraćuje pravo javnosti da sazna informaciju. Ti interesi su precizno navedeni u Zakonu o slobodnom pristupu informacijama – informacija je tajna zato što bi njeno otkrivanje moglo da dovede do teških posledica po nacionalnu bezbednost ili spoljnu politiku države, privatnost Miladina Kovačevića ili nešto treće. Ukoliko strana koja traži uvid u odluku ili informaciju bude odbijena od strane državnog organa, na raspolaganju su joj još dve insance. Po zakonu o slodobnom pristupu informacijama predviđena je mogućnost da se građanin obrati Povereniku za informacije od javnog značaja koji ima zakonsko ovlašćenje da meritorno odlučuje po žalbi potražioca informacije, odnosno da zahteva od organa vlasti da informaciju preda javnosti na uvid. Ukoliko potražilac informacije ne bude zadovoljan odlukom Poverenika, može se žaliti Vrhovnom sudu kao krajnjoj instanci.

U našem zakonu međutim postoji jedna anomalija, koja se odnosi na uskraćivanje prava na žalbu na odluke najviših oragana državne vlasti. Ta odredba je nepoznata u uporedno-pravnom iskustvu evropskog zakonodavstva. Dakle, ukoliko najviši organ vlasti (predsednik, skupština, vlada) odbije zahtev za otkrivanjem informacije, ne postoji mogućnost obraćanja Povereniku, već je zainteresovana strana odmah upućena na Vrhovni sud.

Ovaj izrazito pogrešan put rasuđivanja zakonodavca govori o pristupu koji je karakterističan za tzv. sovjetsku teoriju prava, u kojoj se smatralo da najviši organi vlasti ne mogu biti vezani pravom – zato što su oni zakonodavac, pa kao ne možete sami sebi da naređujete.

Sa stanovišta pravne države i vladavine prava pravo važi jednako za sve. Pravna norma se ne može dovoditi u pitanje samo zato što je njen adresat najviši organ države. Nema opravdanja za to da su odluke koje najviše interesuju javnost u posedu najviših organa državne vlasti.

Oni koji su usvajali ovo anahrono rešenje smatrali su da su najviši državni organi privilegovani. Centar za unapređenje pravnih studija je odlučno ustao protiv te odluke i naša građanska inicijativa iza koje stoji 35.000 potpisa građana ima za cilj promenu ove odredbe.

Ova anomalija se u slučaju Miladina Kovačevića pokazuje kao veoma bitna, jer da je neko od medija ili građana zahtevao informaciju u vezi sa slučajem Kovačević i bio odbijen od strane vlade, on ne bi mogao da se žali Povereniku, već jedino Vrhovnom sudu. S druge strane, nije mi jasno zašto nijedan medij nije ni pokušao da krene ovim putem. Spoljno-politički odnosi mogu biti klasifikovani kao državna tajna, ali da bi mogli da ocenimo da li u konkretnom slučaju postoji opravdanje za to, prvo bismo morali da dođemo do saznanja šta vlada pokušava da zaštiti.

Obrazloženje vlade da je ovaj dokument tajna nije u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama. Zakon, naime, poznaje mogućnost ograničenja pristupa javnosti određenom dokumentu, ali su ti slučajevi taksativno nabrojani i vlada bi morala da se pomuči da slučaj Kovačević proglasi jednim od njih. Javnost bi na osnovu zakona i zahteva medija ili građana od vlade mogla da dobije obrazloženje o tome. Ponavljam, nije mi jasno zašto niko od vlade nije tražio obelodanjivanje sporne odluke.

Pitanje krivične odgovornosti onoga ko je tajne informacije otkrio javnosti postavlja se tek u slučaju da Vrhovni sud donese odluku da je proglašavanje informacije tajnom bilo opravdano. Ali evropski standardi predviđaju da kada informacija o radu organa javne vlasti, koja je prethodno označena nekim stepenom tajnosti, dospe u javnost, bez obzira na način na koji je javnost došla do te informacije – ona postaje javno dobro i njeno dalje prenošenje ne može biti protivzakonita radnja. Vlada Srbije nikada nije potrvdila da je informacija koja se o slučaju Kovačević pojavila u medijima tačna, ali ju je ipak označila kao tajnu.

Mediji imaju pravo da ospore odluku vlade da je informacija o Kovačeviću državna tajna zbog  ustavom zagarantovanog prava javnosti da zna gde se i kako troši novac iz budžeta. U ustavu piše da su informacije koje se nalaze u posedu organa javne vlasti dostupne javnosti.

Zakon o slobodnom  pristupu informacijama usvojen je pod geslom – informacija o radu državnih organa je kiseonik demokratije. Bez toga zaista nema efikasne kontrole vlasti, niti demokratije.

 
Saša Gajin je predavač na Pravnom fakultetu Union, istraživač u Institutu za uporedno pravo u Beogradu, saradnik Centra za unapređenje pravnih studija i jedan od autora modela Zakona o klasifikaciji informacija.

Peščanik.net, 25.02.2009.