Grafit: Samo ti i ja
Foto: Slavica Miletić

Deset dana unazad svakoga dana stiže mi gotovo istovetna notifikacija s portala koji pratim: 50/54/51/52… osobe preminule od posledica Covida. Postoji nekoliko mogućih reakcija na to: 1) isključiti notifikaciju; 2) manično pretraživati i upoređivati druge srodne vesti; 3) zatresti glavom u neverici i 3a) plakati, 3b) preći na susednu, verovatno jednako potresnu vest; 3c) popiti nešto i nastaviti dalje s danom. Pitanje koje se pojavljuje kod svake osobe koja svakodnevno dobija informaciju o broju preminulih, pre ili kasnije, mora biti – šta da radim ili šta da se radi u ovakvim okolnostima? Kako da živim u situaciji u kojoj se toliko umire, u kojoj umiru članovi porodica, a drugi članovi porodica ostaju bez svojih najbližih? Kako da živim – još teže, kako da živim dobro – u vremenu kada je život postao tako neizvestan, tako svakodnevno blizu smrti, potrošiv, bagatelan?

Ovih dana se reč odgovornost čuje neobjašnjivo često. Oni koji odbijaju vakcinaciju, iz kojih god razloga, tvrde da sami odgovaraju za svoje telo i odluke. Brojni lekari mesecima pozivaju na odgovornost institucija da pokrenu odgovornost onih koji se još nisu vakcinisali i zaštite one koji su se pokazali odgovornima. Premijerka skida odgovornost s države za koju se kaže da je sve učinila i prebacuje odgovornost na one koji ne koriste oruđe koje je država obezbedila. Kao da se hoće reći – ako pojedinci nisu odgovorni, niko drugi to ne može biti umesto njih. A, vratimo li se na početak ovog paragrafa, upravo ti pojedinci veruju da su oni najodgovorniji, da ne prepuštaju svoju odgovornost nikome, da o njoj sami donose pravilne procene. Dakle, vrzino kolo.

Umesto o pitanju „ko je odgovoran?“ mogli bismo za trenutak razmisliti o sličnom, premda bitno drugačijem pitanju – „kako se biva odgovornim?“ Sama reč odgovornost u našem, ali i drugim jezicima, skriva „odgovor“. Odgovara se uvek nekome, neko od nas traži odgovor, nekom smo dužni da odgovorimo. U normalnim okolnostima, kada nismo sami na pustom ostrvu, odgovorni smo uglavnom drugom, a odgovaramo za ono što smo učinili ili namerili da učinimo. Kada nismo na pustom ostrvu, kad postoji društvo – skup drugih ljudi, grupa, kolektiva, institucija, koje postoje takoreći uprkos neoliberalnoj mantri – nalazimo se u složenoj mreži odgovornosti. Odvodimo dete u obdanište i prepuštamo ga drugima, očekujući odgovornost vaspitača; od škole očekujemo odgovorno uvođenje u sistem obrazovanja, rada i društvenih vrednosti; odlazimo kod lekara i prepuštamo mu da odgovorno proceni stanje našeg zdravlja. Neko je odgovoran za nas, za ono što ne umemo ili ne možemo sami. Ako ne dela u skladu s očekivanjima koja su društveno razvijena, odgovaraće zbog svoje neodgovornosti. Nismo svi vaspitači, nastavnici i lekari, ali smo možda vodoinstalateri, automehaničari i piloti. Odgovaramo ako, posle naše popravke, bušna cev poplavi nečiji stan (recimo neke nastavnice); ako na pregledanom automobilu zakaže zupčasti kaiš (neke doktorke); ili ako poletimo avionom pripiti i time potencijalno ugrozimo živote svih putnika (među njima možda i nekog vaspitača).

U normalnim okolnostima, kod pojedinaca se kontinuirano razvija svest o pojedinačnoj odgovornosti u poslu i vanprofesionalnim sferama života. Razloga za to su bar dva: život pojedinca je tako bolji i društvo funkcioniše usklađenije. Tako se takođe gradi poverenje: verujemo da nam se neće dogoditi ništa loše ako nekome poklonimo poverenje i pouzdamo se u njegovo ili njeno osećanje odgovornosti. Razvijanje svesti o pojedinačnoj odgovornosti u odnosu na razne kolektive u kojima se kreće, a potom i u odnosu na društvo u celini, nije, međutim, isključivi posao pojedinaca. Razvijanje svesti o tome šta je dobro niko ne može da razvija sam, osim ako ne živi na pustom ostrvu. U normalnim okolnostima, odgovornost i poverenje idu u paru, kao društveno građena svest da nećemo na svakom koraku biti iznevereni, izdani, da naše poverenje neće biti prokockano, a ono što znamo i umemo zloupotrebljeno. Kada bismo tako funkcionisali, svako od nas bi morao biti sve – i vaspitač (ako imamo dete predškolskog uzrasta), i lekar (sveopšte prakse), i automehaničar (ako vozimo auto) i pilot (ako letimo) i sudija i novinar.

U normalnim okolnostima, takođe, postoji i odgovornost tela koja nadilaze ove ili one pojedince. Obično su to tela koja imaju moć odlučivanja o našim životima nad kojima nemamo direktnog uticaja, bar ne svakog dana u godini. Oslonićemo se na odluke premijera ili ministarstava i verovaćemo u njihovu odgovornost čak i oko najškakljivijih pitanja, čak i kada im se iz ličnih uverenja protivimo, ako u različitim okolnostima dobijamo dokaze da društvo funkcioniše i da je odgovornost koja im je data po dolasku na vlast opravdana. Ukoliko s tih pozicija dobijamo oprečne informacije; ukoliko se mediji koriste da bi se informacije fabrikovale u cilju stalnog uvećavanja te oprečnosti; ukoliko se našim poverenjem stalno manipuliše; ukoliko se među građanima seju strah i nesigurnost; ukoliko nam se stalno šalje poruka da neko sve radi za nas i umesto nas, čime se promoviše i podstiče naša lična neodgovornost; ukoliko se potom, nekad i u istoj rečenici, kaže, odgovornost nije na nama, krivi ste vi – šta tada ostaje od poverenja, od saradnje, konačno, od odgovornosti?

Odgovornost je lična, ali je uvek i društvena i uvek se pothranjuje – ili guši – političkim sredstvima, s pozicija odakle se ima moć uređivanja pojedinačnih života.

Pre nekoliko dana se među ciframa 50/54/51/52… našla mlada žena iz Knjaževca, koja je u četvrtom mesecu blizanačke trudnoće preminula u Univerzitetskom kliničkom centru u Nišu. Ko je odgovoran za ugasnuće tri života, jednog dvadesetogodišnjeg i dva nerođena, a željena? Da li je ta žena imala čvrsta uverenja, ili je bila okružena ljudima čvrstih uverenja, koja su je povela u smrt? Da li je njenu trudnoću vodio neko ko ju je savetovao da se ne vakciniše, iako je ona na to bila spremna? Da li je taj lekar pratio mišljenja „struke“ koja se rukovodi alternativnim medicinskim tumačenjima virusologije? Da li su za to odgovorni „alternativci“ u medijima koji podstiču sukobe struke u ime slobode novinarstva? Da li je za to odgovoran najpozvaniji stručnjak u ovim pitanjima, ministar zdravlja, koji je nišlijskim kafedžijama pre nekoliko nedelja govorio da sami na svoju ruku uspostave sistem propusnica? Ili pak razni politički i drugi inokosni koji su propusnice odmah nazvali ausvajsima, da zazvuče fašistički, u našoj opšteantifašističkoj borbi ovih dana? Ili i ovde važi „krivi smo mi“, ko god više „mi“ bili? Najzad, da li je za to odgovorna premijerka koja je skinula odgovornost s države, preuzevši je na sebe?

Ne zna se. Sve češće deluje kao da u stvari mi i živimo na pustom ostrvu. Drski, zaglupljeni, ostrašćeni, uznemireni, siromašni, zbunjeni, uplašeni, neorganizovani, u svojim malim nišama koje se krnje svakodnevno, jer 50/54/51/52… Da bismo bili odgovorni, moramo imati poverenje, moramo se osećati delom društva, moramo znati da neko radi za nas, da nije ceo svet protiv nas, protiv mene. Da bismo bili odgovorni, da bismo odgovarali drugima, moramo moći da verujemo da život nije jeftin do u bescenje. Život je ovde, međutim, već decenijama najlakše proćerdati, na frontovima, u pelenama u fabrikama, u zagađenim gradovima. Ako život ne vredi ništa, otkud očekivanje lične odgovornosti?

Peščanik.net, 16.10.2021.

KORONA

The following two tabs change content below.
Adriana Zaharijević (1978, Beograd) je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sve ostale nivoe studija završila je na Fakultetu političkih nauka, spajajući političku filozofiju sa feminističkom teorijom i društvenom istorijom. Od 2003. je članica Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Objavljuje na srpskom i engleskom jeziku, a tekstovi su joj prevedeni i na brojne evropske jezike. Autorka je knjiga Postajanje ženom (RŽF 2010), Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje građanina (Karpos 2014, 2019) i Život tela. Politička filozofija Džudit Batler (Akademska knjiga 2020), za koju je dobila nagradu „Anđelka Milić“. Ponosna je mama, sestra i ćerka.

Latest posts by Adriana Zaharijević (see all)