Odsutni tijelom

Prinos razgovoru o samoizgnanstvu književnika

Danas se navršava 20 godina od pogibije pesnika Milana Milišića u bombardovanju Dubrovnika 5. oktobra 1991.

Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine
Fernando Pessoa

Budući je jedina stvarna domovina pisca jezik – čudesna čipkasta tvorevina koja nastaje iz govora kao što Monetove katedrale niču s istog pročelja pod različitim kutom sunca – vjerojatno je razgovor o samoizgnanstvu pisca osnovan tek u slučaju napuštanja materinskog jezika u književnom djelu. No kako je upravo to tema zasebne sekcije ovogodišnjih Susreta nama ostaje da razmotrimo jedan popularniji vid ove pojave koji se iskazuje u fizičkom napuštanju ”svog svijeta”.

”U životu sam”, kaže Kruno Quien, ”imao vrlo malo samoće, a društva i društvenosti povrh glave. Stoga sam najdrskijim prostorom smatrao zahod, jer sam tu mogao biti sam. Zadržavao sam se dugo, sve dok ne bi počela kucanja, pa zatim udaranja šakom po vratima. Zamišljao sam da to nisu šake, nego kundaci. Izgovorio bih stihove Federika Garsie Lorke: ‘Karabinjeri crni pijani udarahu po vratima’, pa onda izašao, da me uhapse, da me zatvore u svakodnevicu, da me osude na svoju stvarnost, na svoje vrijeme, u kojem sam se uvijek osjećao uhapšenikom”.

Ako je Rimbaudov sindrom (neefikasnost literature, superiornost života nad literaturom) međaš našeg istraživanja, onda ovaj iskaz kao njegova parafraza dobro dođe da se zapitamo gdje odista počinje samoizgnanstvo. Ma s koje strane pogledamo, granicu je teško odrediti. Miljkovićevo ”raščišćavanje” ”sa onim što sam naškrabao za ovo nekoliko godina” (27.1.1961) i njegov odlazak u Zagreb ne možemo uzeti u obzir jer pjesnik ostaje u granicama države i prostoru jezika. Teško je pouzdano odgovoriti da li je ostajanje u Engleskoj i SAD odluka kojom Miloš Crnjanski i Rastko Petrović spasavaju život, izbjegavaju neugodnosti, iskazuju političku boju ili nesnalaženje. A što sa svim vidovima unutrašnjeg egzila, posebice sa onim literatama koje je vlast ”nagovorila” da se ne bave pisanjem (sa onim egzistencijalnim ulogom koji uzdiže čin pisanja iznad hobby-ja) kao što je na primjer Krleža. Iznenadit ćemo se, na koncu, koliko je u dragovoljnom egzilu onih koji sebi nisu razjasnili motive svog čina, koji to ne mogu ili ne žele elaborirati, ponajmanje pak onako radikalno kako je to učinio Pound.

Ne nastojeći na razdvajanju intelektualnih i emotivnih motiva pojedinog pisca, ostaje nam da ukupnost ovakve prakse sagledamo u nekoliko karakterističnih osvjetljenja.

1. Na mnoga pitanja o piscu koji ostavlja svoj jezik odgovor stoji u Danojlićevoj knjizi ”Muka s riječima”. Pisac izmiče prisili tekućeg jezika, ”kundaku” reduciranog iskazivanja; on bježi od kolektivne osude na zloupotrebu jezika kojoj se u svakodnevici teško suprotstaviti. Ako je njegovo participiranje u banalnosti, u političnosti jezika prisilna radnja, on mijenja okružje i svoj ”robovski odziv” tom nalogu. On bježi od toga da bude suprotstavljen da bi omogućio sebi da bude postavljen.

Vrijedi zabilježiti da pjesnici teže podnose ovu podvojenost od prozaika; mnogi su u egzilu prestali pisati poeziju ili isključivo poeziju. Dočim, upitan o ovom problemu po dolasku u SAD, T. Mann je ne krzmajući odgovorio: ”Njemačka beletristika je tamo gdje sam ja”.

2. ”Joyce nije mogao živjeti u Dublinu, ali ga se nije mogao ni osloboditi”, kaže Burgess (i sam jedan od samoizgnanika). ”Neka je Uliks knjiga o Irskoj, ipak je samo Trst mogao dati Joyceu podstrek – turbulentan i kosmopolitski – da ga počne pisati”.

Ovu temu paralelnog zavičaja, istoga u različitom, Burgess dalje uspješno podgrađuje ističući da je Trst bio Dublin upravo u onoj mjeri koja je dostajala Joyceovoj imaginaciji. Štujući uvjerljivost njegove argumentacije i posve apartno mjesto koje je Joyceu pripala na literarnom spisku samoizgnanika, teško bi se ovakav sticaj okolnosti moglo promovirati u normu; Matoš je mogao napisati svog ”Trubača sa Seine” u Parizu ali je Gogolj ”Mrtve duše” napisao u Rimu. ”Moji univerziteti” Gorkog i ”Idiot” Dostojevskog nastali su također u Italiji; kako autentični vonj gubernija izvesti iz toskanskog zraka?

3. ”Paralelni zavičaj” sinkron je s temom dvojnika koju tako opojno varira Papini. U ”Ne želim više biti ono što jesam” čitamo: ”Nemam nikakve namjere da se uništim, da ne živim. Ja želim biti, ali biti nešto drugo; želim još živjeti, ali živjeti drugi život. Nemam, dakle, nikakve želje da ne budem, ali imam očajničku i silovitu želju da budem na drugi način, da budem drugi”. Autor odlazi da bi oslobodio prostor svome liku. On odlazi jer vjeruje u svoj čin, ostavljajući onoga sebe koji ne vjeruje, da ga jednom ponovo ugleda u ustajalom bazenu punom otpalih listova.

4. Sirenski zov kulturnih žarišta prividno je najlakše apsolvirati u našoj temi: recite Berlin ili Pariz, Prag ili Njujork i sve je rečeno. Da li?

Richard Ellmann je otkrio da je i Nabokov bio među nebrojenim umjetnicima sa kojima je Joyce podijelio svoj pariski egzil. Nabokov je najavio predavanje o Puškinu, i Joyce, znajući dobro situaciju u literarnom Parizu, i ispravno zaključujući da nitko neće doći na to predavanje, odlučio je sam otići kako bi osigurao mladom Rusu barem jednog slušaoca. I eto borgesovskog sažetka sudbine literata u samoizgnanstvu: Puškin, kojemu nikad nisu htjeli dati vizu, posreduje susret Rusa i Irca u potpuno dezintegriranom Parizu!

Bez razrađenog plana i poslovnog špurijusa samoizgnanici su skoro u potpunosti posjednuti željom da odu a samo malim dijelom zapitani o tome kamo idu. Put samoizgnanika vodi u nekakav Pariz kao što put onoga koji želi popiti piće vodi u kavanu.

Ne treba, naravno, gubiti iz vida ni privlačnost određene kulture (kao što je francuska) ili civilizacijske paradigme, kao što je Mediteran. Pa opet, čitajući Durella ili Gravesa, Burgessa ili Greenea učvršćujem dojam da je njima bilo važnije raskinuti s anglosaksonskim determinantama života – daleko važnije nego ponuda kulturnih i klimatskih pogodnosti juga Francuske ili Mallorcae. Beckett i Turgenjev na različite načine pokazuju istu indiferentnost prema okružju u kojem pišu.

5. Politički aspekt samoizgnanstva literata danas je gotovo posve zastrt aktualnošću progonstva i disidentstva. Štoviše, čini se da samoizgnanici, koji se u principu uzdržavaju od toga da optužuju tekuću politiku za svoju sudbinu, bacaju sjenu na prognanike i općenito na borce za bolji svijet. Spočitava im se sve – od eskapizma i egoizma do implicitne podrške režimu ili tiraniji. ”Čemu služi poezija ako ne oslobađa ljude i narode!” kliče sankilotski Milosz. U Hercenovom salonu u Londonu ”dizajnirana” je, počev od 1855, ne samo nova ruska literatura nego uveliko i petrogradska zbivanja u februaru 1917-te. Sartre je odbacio svu emigrantsku književnost u skladu sa svojim lijevim opredjeljenjem. No suditi pisce po njihovim političkim ispravama miriše odveć na huliganski pristup literaturi. Danilo Kiš, još jučer optuživan da perfidno piše zato da bi srušio sistem, danas se već mora pravdati pred onima što mu zamjeraju ”mudru šutnju”.

*   *    *

Na pitanje što je ono što piscu – samoizgnaniku daje snage da se otisne i da ustraje možda je ponajteže odgovoriti. Može li se to naglašeno autsajderstvo kao čvrst etički stav? Može li osjećaj zgađenosti nad poznatim nadjačavati nedaće života u tuđini? Ako se kod Židova može detektirati biblijska neukorijenjenost, pomanjkanje kontakta s prostorom, kod Iraca prkos i katolička ustrajnost, a kod Rusa unutarnji rasap kojemu je dijaspora tek izvanjski lik, što ćemo sa onima koji nisu ni Židovi ni Rusi ni Irci, ni uvjereni internacionalisti, ni otpadnici od katolicizma – a jesu pisci?

Među hipotetičkim odgovorima odabirem onaj koji literarne samoizgnanike vidi kao redovnike teksta, kao monahe literature. I sad mi se čini da se kod gotovo svih njih književni tekst našao na mjestu Boga. Povlače se onamo gdje će biti nasamo s njim. Sva množina razloga koji su vodili trajnom ili privremenom samoizgnanstvu neznačajna je bez čina njihove ”li-teodacije”, njihova pričešća književnim tekstom. Žrtvovali su voljno sve što je njihova vjera tražila; rozarij ispisanih riječi pokazao se jači od bilo čega ”svjetovnog”. Uključujući domovinu.

Ako u njih uočavamo kao konstantu stanovit internacionalizam držim da je to upravo ona vrsta nedeklarativnog internacionalizma kojega samo istinska vjera može dati. Kao što je vjernicima komunizma bilo svejedno gdje se fizički nalaze, budući da je njihov jedini cilj bila služba svetoj stvari komunizma, tako se i sve literarne izgnanike može predočiti u nekakvom imaginarnom hotelu  ”Lux” gdje rade jedan posao i govoreći sve jezike govore samo jedan. (Bez ovog suzvuka fatalnog kako bismo razlikovali samoizgnanstvo od turizma?) No iz njihovog ”Luxa” svjetlost, srećom, ipak sija na sve strane, trajno i dragocjeno.

Književne novine, Beograd, 1. novembra 1988, broj 763, str. 14.

IN MEMORIAM

Život u prenesenom značenju

Književniku Milanu Milišiću poginulom na današnji dan 1991. prilikom bombardiranja Dubrovnika.

Život čovjeka koji se žrtvovao najčešće je bio žrtvovan u ime ove ili one besmrtne ideje. Ideja koja hoće biti vječna, koju žele imati za besmrtnu, traži vjeru u posmrtni život čovjeka prije svega zato da bi joj čovjek služio još i nakon smrti: svojim imenom dabogme, jer tijelom svojim ne može više.

Mrtvog Milana Milišića nisu pokopali mrtvi, pokopali su ga živi. Oni koje smrt tek čeka. Samo smrt, ne vječni život. Kao i za njim, tako će i za nama ostati spisi ili bilo što već. Ali onaj život koji smo živjeli s Milanom završen je. Odsada ćemo živjeti drukčije. Kao što smo i počeli živjeti drukčije onda kada smo se sreli s njim. I kao što će bez te drugosti život koji još imamo pred sobom biti onakav kakav će biti.

Za moju generaciju koja je u kulturna zbivanja počela ulaziti krajem osamdesetih svojstveno je da nije više nastupala na osnovi utopijsko ocijenjenog raskoraka između ideala i realnosti. Prepoznala je da postojeće u svojoj zbilji nije ništa drugo do proglašena načela u svojoj zbiljskoj egzistenciji. Postojeće nije nikakva izdaja svoga historijskog izvora. Takvom presudom stupili smo na posve neizvjesno tlo. Manjkalo nam je iskustvo neposrednog sudionika u odrastanju svijeta u koji smo bili bačeni. To iskustvo u Dubrovniku je imao Milan Milišić.

S Milanom Milišićem sreo sam se kao čovjekom koji je na ljude gledao nekako s visoka, posmješljivim, premda poštedljivim pogledom. U mladosti je, vele, bio bezobziran. Kad sam ga zadnji put vidio, u njemu nikakvog prezira više nije bilo. Bio je ponižen i uvrijeđen. S križa nije sišao.

Mario Kopić, Slobodna Dalmacija, ponedjeljak, 5. listopada 1992., str.16

Peščanik.net, 05.10.2011.

Srodni link: Peščanik – 17 godina od opsade Dubrovnika, razgovor sa Jelenom Trpković, suprugom Milana Milišića