“Oluja”!?

Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

“Hell is empty and all the devils are here.” – Shakespeare, „The Tempest“, Act 1, Scene 2.

Svake godine kolovoz Hrvatskoj donosi patriotski Troglav – obljetnicu “Oluje”, Sinjsku alku i Veliku Gospu; dani su to (i noći) u kojima se hrvatski nacionalni (dakako: katolički) identitet svagda iznova reafirmira, rehabilitira (i reciklira). Simboli ostavljaju realnost u pozadini, euforija olakšava čak i podnošenje ljetnih vrućina (jer, uostalom, od pregrijanosti i živi), no, srećom, sve se to zbiva usred ljeta i bit će – kao i većina sezonskih dogodovština – najesen tek uspomenom, kada se zbiljski egzistencijski problemi (opet jednom) neprijeporno nametnu kao bitni u svakodnevici.

Ovogodišnji je kolovoz označen “okruglim”! obljetnicama (“Oluje” i Alke), ali, iznad svega, percepcijom da se istovremeno radi i o prijeizbornoj kampanji. No, dok obljetnice pripadaju manifestacijsko-simboličkome postavu, prijeizborna kampanja apelira na posve konkretne, “prizemne” interese. Pritom se je, međutim, u većini političkih analiza potkrao elementarni previd: izbori su najvjerojatnije tek za pola godine (o Valentinovu, možda), a do tada praktički ništa od orkestrirano potaknutih emocija više neće djelovati. Naravno, politička vodstva imaju (gotovo) samo parlamentarne izbore pred očima, nastoje se dodatno pozicionirati na svojem području i zahvatiti koliko je moguće tuđega (biračkog) terena, no sve je to još daleka priprava.

Izborne naočale

Činjenica da političke stranke vide realnost kroz izborne naočale svakako je u pozadini nekih od zbivanja proteklih dana. Manje oprezni među političkim govornicima gdjegdje su, u padu koncentracije valjda, svojim otvorenim prokazivanjem vlastitih stranačkih taktika pomalo i ruinirali “veličanstvenu patriotsku svečanost svekolikoga hrvatskog naroda u kraljevskome gradu Kninu” – tako što bi, poput međunarodnoga tajnika HDZ-a Mire Kovača, bivšega direktora kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, prokomentirali (u “Direktu”) kako kninska slika “podsjeća na dane njezine kampanje”.

Neki se drugi, poput premijera Milanovića – e da bi izbjegli (pretežito prostačke) reakcije na svoje pojavljivanje kakvih su se naslušali proteklih godina u Kninu – neće libiti ni hohštaplerske organizacije “veličanstvenoga mimohoda Hrvatske vojske” u Zagrebu (uz velike troškove, maltretiranje tisuća zagrebačkih građana/ki, ali i diplomatsku sramotu zbog neuspjeha u zbrzanome pozivanju saveznika da se pridruže “svehrvatskome slavlju” – da se o neuspjelome pokušaju kaširanja stvarnoga stanja hrvatske oružane sile, od sramote s “posuđenim haubicama” na dalje, i ne govori).

Ipak, koliko se god političko vodstvo trsilo obilježiti kolovoške dane “ponosa i slave”, oni funkcioniraju u mnogome mimo napora političkih stranaka. “Oluja” je za veliku većinu hrvatskoga pučanstva jednostavno oznaka velike pobjede (i to nad Srbima). Sve su drugo naknadne – za bitnu činjenicu tek izvanjske – interpretacije. Doista se može s dobrim razlogom ustvrditi kako je Hrvatska oslobodila dio svojega zaposjednutoga teritorija (ali, dakako, samo ako se prihvaćaju granice što ih je “prihvaćajući referat druga Đilasa” odredio Politbiro Centralnoga komiteta KPJ nepoznatoga dana u ljeto 1945.).

Može se, također, s pravom, reći kako je Hrvatska do “Oluje” bila socijalno, prometno i ekonomijski paralizirana svojevrsnom kanceroznom tvorbom koja je obuhvaćala gotovo trećinu njezina teritorija, koje je time bilo izvan njezina političko-pravnoga sustava (i društvenoga tkiva). Čini se također neprijepornim da je “Oluja” srušila tzv. Republiku Srpsku Krajinu, režim koji je prema svojim bitnim značajkama u ovome dijelu svijeta usporediv samo s “NDH”. Skraćeno formulirano: “RSK” je bila republikom otprilike toliko koliko je “NDH” bila neovisna politička zajednica, da se o ostalim sličnostima i ne govori (obje su nastale i u svemu bile održavane izvanjskom vojnom – i drugom – intervencijom, obje su bile bez ikakve političke legitimacije – ako se izuzmu podrške vodstava lokalnih većinskih vjerskih zajednica, obje su – podjednako dugo – preživljavale bez ikakvih elemenata vladavine prava, u sukobu nacionalističkih fantazama i vojne realnosti obje nisu znale gdje su im zapravo granice, itd.).

Dvije strane novčića

No, ovi, koliko-toliko racionalni, argumenti nisu (kao i obično) igrali odlučujuću ulogu u vrednovanju “Oluje”. Pokazala je to matica slavljenik(c)a ovih dana – uza sve pokušaje političkoga manipuliranja, pa i uvođenja hrvatske inačice “political correctness”, prije svega u iskazima Predsjednice Republike koja je opetovano navodila žrtve s obje strane i (uglavnom uzaludno) insistirala na tomu da svečanosti nisu uperene ni protiv koga. Premijer je, za razliku od nje, tek na ulasku u kampanju, pa je svesrdno nastojao naglasiti svoj novokomponirani – tuđmanovski(!?) – patriotizam.

Nije u zbrci pomogao ni (kultivirano) naivni Gotovina tvrdnjom: “Oluja je kraj rata, tu su nastali temelji moderne, demokratske Hrvatske, na tim temeljima smo izgradili demokraciju u kojoj svi imaju jednaka prava i jednake obaveze prema svojoj državi” (kao da je “Oluja” imala funkciju demokratskih izbora, ili, po sebi, nosi neki trans-sistematski demokratski naboj). Jer, etno-nacionalno interpretiranje suverenosti (o kojemu je bilo riječi u prošlome tekstu iz ove serije) “veličanstvenu pobjedu” smatra veličanstvenom baš zato što je izvojevana protiv Srba; jedan od patentiranih govornika ove – intelektualno suhonjave – pozicije (i nove EPH-ove ergele), Tihomir Dujmović, ovih će to dana posve uvjerljivo pokazati u povodu najnovijih sporova sa Slovenijom, skandirajući: “Slovenijo, ime ti je Srbija!”

Nacionalistički privid svenazočnosti (i nepresušnosti) srpskih neprijateljskih planova znakovit je za politički i socijalno nesigurne nacionaliste. Ta nesigurnost dovodi, primjerice, do toga da (u “tportalu”) “istaknuti politolog” (svojevremeno univerzitetski nasilnik koji je pokušavao fizički izbaciti s nastave kolege srpskoga podrijetla) traži da Hrvatska odredi uvjete pod kojima će Srbija biti primljena u EU, a među njima je i “javno odricanje od Memoranduma 2”. Da bi objasnilo o čemu je riječ, uredništvo upućuje na “„B.H. magazin Europa”, iz travnja 2011. Tamo se pak može naći: “Prema našim saznanjima ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu”. Drukčije rečeno, Hrvatska bi ne samo trebala preći preko ranijih obećanja troje premijera da se kod pristupnih pregovora neće ponašati spram Srbije kao Slovenija spram Hrvatske, nego bi od susjedne države trebala tražiti i “javno odricanje” od (tajnoga) inoficijelnog dokumenta za koji se ne zna postoji li, jer ga nitko (osim “uskoga kruga srpske elite”) nije vidio (ali mnogi novinari i analitičari ga već dugo zdušno tumače).

I kada su poraženi, srpski susjedi snuju nove spletke (barem za one koji se osjećaju nesigurnima u svojoj nacionalističkoj poziciji), ali i za njih se u svečarskim prigodama radi naprosto o pobjedi Hrvatske nad Srbijom, ipak ne tako davne 1995. Obje to strane posve dobro razumiju i obje – s različitim motivima, naravno – nastoje tu po jedu/poraz zakriti nacionalističkim ideologemima koji se, stalno iznova, izriču kao moralizatorske packe “drugoj strani” (ali, po potrebi, i kao materijal za nove sukobe). Na ovoj točki započinje aktualna hrvatsko-srpska (ili srpsko-hrvatska) igra s dvije strane novčića, aversom i reversom, koje, jasno je, ne vide jedna drugu. U Srbiji su “šokirani time što Hrvatska slavi događaj koji je uzrokovao masovni progon Srba”, u Hrvatskoj su pak zaprepašteni time što se u Srbiji žaluje u povodu hrvatskoga trijumfa (do te mjere da se je, uz sve javne funkcionare, i Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava – u svojoj nogometno-fudbalerskoj fazi – našao ponukanim prosvjedovati protiv činjenice da je FK “Partizanu” iz UEFA-e odobreno obilježavanje dana “Oluje” komemoriranjem žrtava).

Proslave i provokacije

Nije ovo što se zbiva između Hrvatske i Srbije ni po čemu specifično; pobjeda je jedne strane svagda i poraz one druge, jedni, stoga, slave, drugi žaluju, u nemogućnosti da uopće uspostave odnos – baš kao dvije strane istoga novčića (možda je u ovome kontekstu bolje ne spominjati medalje). Etno-nacionalni naboj ne dopušta da se i druga strana uzme u obzir, jer bi tako relativirao vlastitu (etno)moralnu poziciju. Može se to vidjeti na svim stranama, ne samo u (jedno)nacionalnim okvirima; jednostavno rečeno – oni koji bi, npr., 5. kolovoza govorili o žrtvama nisu to pripravni činiti i 9. svibnja i, obratno, naravno. Svima je ponajprije do vlastite moralne (točnije: moralizatorske) pozicije.

O tomu je ovih dana (u “Jutarnjem listu”) pokušao razumno pisati i Luka Mišetić. Na počeku se je teksta – odista iznenađujuće s obzirom na njegov javni opus – činilo da bi mogao doseći pravu razinu problema, onu na kojoj se postavlja pitanje o (načelno nemogućoj) objektivnosti nacionalistički inspiriranih proslava/komemoracija povijesnih pobjeda/poraza. No, kompleksnost materije (i jednostavnost autorova motiva) odveli su ga na drugu stranu, u zaključak: “Nadajmo se da će jednoga dana Vučić i Pupovac uvidjeti da je održavanje ‘dana žalosti’ na dan oslobođenja Hrvatske jednako provokativno kao da Hrvatska održi ‘dan žalosti’ za žrtve Križnog puta 8. svibnja, na Dan pobjede u Europi”. Po strani od manjih omaški (Dan pobjede u Evropi je 9., a ne 8. svibanj – autor se je, vjerojatno, spleo zbog izvanjskoga, površnog promatranja domaćih zgoda vezanih uz obljetnicu oslobođenja Zagreba 1945.) – Mišetić demonstrira krupno nerazumijevanje problema. Jer, stvar je u tomu da nema mjesta “provokaciji” ako se u samosvjesnoj, pluralistički ustrojenoj naciji omogući i pluralizam povijesnih interpretacija. Dijelom to (i) u Hrvatskoj već postoji – za svaku “partizansku” obljetnicu organiziraju se komemoracije žrtvama (koje u medijima dobivaju jedva nešto manje mjesta od onih pobjedničkih proslava). No, čak i oni koji bi da budu objektivni vide u tomu provokaciju; stoga (i) Hrvatska ostaje – još zadugo, izgleda – zarobljenicom mistifikacije aversa i reversa.

Čini se dalekosežno komfornom pozicija onih koji, poput Mišetića, mogu jednostavno pospremiti problem ukazom na sudsku odluku: “Žalbeno vijeće većinom je glasova utvrdilo da hrvatska vojska nije protjerala Srbe iz tih četiriju gradova”. I ne znajući, možda, autor se priklanja – u Hrvatskoj rijetkim – zastupnicima postmodernoga koncepta arhipelaga znanja u oceanu informacija, koji stubokom mijenja donedavno naizgled posve solidna uvjerenja. Primjerice, Opća skupština Međunarodne astronomske unije, donijela je 24. kolovoza 2006., glasovima većine delegata, odluku da se Plutonu ukine status planeta i svrsta ga se u kategoriju “patuljastih planeta”. Odlučivanje i prethodna rasprava u svemu su ličili suvremenoj političkoj (poglavito parlamentarnoj) praksi, a mnogim laicima takav se je postupak učinio skandalozno neznanstvenim. No, za razliku od Plutona, iseljavanje/protjeravanje brojnih stanovnik(c)a Hrvatske nakon “Oluje” izaziva kontroverzije koje nijedno sudište ne može tako jednostavno razriješiti (uz put, isto ono sudište koje je, prije oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, općenito u Hrvatskoj smatrano fundamentalno neprijateljski nastrojenim).

Protjerivanje i povratak

U tom je kontekstu kardinal Bozanić, na svoj, tako često nedomišljen način, na misi u Kninu izrekao ono što mnogi u Hrvatskoj smatraju neupitno jasnim: “Kako je moguće da danas netko optužuje Hrvatsku za protjerivanje, nazvano etničkim čišćenjem, kada su upravo Hrvati i pripadnici nesrpskog stanovništva s tog okupiranog područja bili ujesen 91. protjerani, a mnogi su među njima bili i pogubljeni?”. Odgovor je, međutim, posve jednostavan; nakon ubijanja i protjerivanja što su ih, prije svega 1991., izvršili JNA i lokalni teritorijalci, velika se je većina etnički hrvatskoga pučanstva vratila u ranija prebivališta. S onim srpskoga podrijetla stvari stoje drukčije.

Činjenica je da je hrvatska pobjeda dovela (u najmanju ruku) do žurnoga iseljavanja srpskoga pučanstva s područja koje je zaposjela hrvatska vojska. U razdoblju kraćem od 48 sati 125-150.000 Srba (i Srpkinja – koje ni srpsko-nacionalistička promičba uglavnom ne spominje) napustilo je područje na kojemu su, u većini slučajeva, njihovi predšasnici naraštajima živjeli. Pritom se je, značajnim dijelom, radilo o seoskome pučanstvu, za koje je poznato da rijetko napušta prebivališta bez neposrednoga nasilja (ili prijetnje nasiljem). Po strani od dramatičnosti kolovoza 1995., suhe brojke jasno pokazuju širi problem: postotak stanovništva srpske nacionalnosti u Hrvatskoj smanjio se je između popisa iz 1991. i onoga iz 2001. za više od tri puta, tj. za više od 400000 osoba (uračuna li se i značajan dio od preko 100000 Jugoslavena koliko ih je bilo u Hrvatskoj 1991., a koji su praktički nestali s Jugoslavijom). Takve se demografijske promjene nigdje ne događaju socijalnom spontanošću.

A kada su se već dogodile, vlastita će (nacionalna) moralna pozicija biti olakšana interpretacijom kakvu, paradigmatički, pruža Vladimir Šeks: “Dio je otišao dobrovoljno i to onaj koji se bojao odgovornosti za ono što je činio u ratu, a drugi su otišli pod pritiskom srpskih vođa”. Tako je sve jednostavno razloženo – slično formulacijama (još-ne-komunističkih) vlasti Čehoslovačke u povodu protjerivanja njemačkoga pučanstva 1945. (ali i jugoslavenskih vlasti u isto vrijeme i u istome povodu). Svagda iznova ovakve su se formulacije pokazivale cinizmom moćnika, no to ne smeta njihovu ponavljanju u aktualnim hrvatskim prigodama. Dapače, pritom se još i lokalnim tiranima iz “RSK” pridaje – s hrvatske strane(!?) – epitet “vođa” hrvatskih građana srpske etničke nacionalnosti.

Realnost – neovisno o većinskim sudskim odlukama (koje su, tko zna zašto, toliko često mijenjane) i radosnome, svečarskom ideologiziranju – nije tako teško domašiti. U kolovozu 1995. na djelu je bila sukladnost interesa hrvatskoga i srpskoga vodstva. Prvi su htjeli što više teritorija sa što manje srpskoga stanovništva (“Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je sretan put! A oni iz svijeta koji nam i danas predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta: oko za oko, zub za zub!”, Franjo Tuđman na postajama “Vlaka slobode” u Kninu i Karlovcu, 26. kolovoza 1995.). Druga je strana željela izbjeglice kako bi oštetila međunarodni image Hrvatske kao žrtve (Peter Galbraith na N1: “Jasno je da Hrvatska nije učinila dovoljno da zaštiti civilno stanovništvo i dopustila je palež srpske imovine u Krajini. Bila je to tragedija za Hrvatsku jer je umanjila ono što je trebala biti veličanstvena pobjeda”), ali i zbog – tada još aktualnih – uvjerenja da je “svježom krvlju” moguće promijeniti etničke odnose na Kosovu.

Zato su uglavnom tolike desetine tisuća hrvatskih državljana napustile Hrvatsku (u velikome dijelu, bez povratka), a značajan je dio zemlje ostao posve prazan (i spaljen). Od preostalih, mahom stara(i)ca mnogi su ubijeni, to se sada čak i službeno, pa i među radikalnim nacionalistima, mora priznati. U danima same akcije, kolovoza 1995., politička i novinarska krema (od Tuđmana do Budiše, od Kustića do Gojanice) natjecala se je u epitetima “neviđenoj humanosti ratovanja”(!?). No, s vremenom je hrvatski mainstream prihvatio nalaze što su ih (mukotrpno) dostavljale organizacije civilnoga društva (koje su se tada, uz put, nalazile pod znatno jačim pritiskom od onoga što ga trpe oni koji ih danas oponašaju u kazalištu, a nisu imale nikakvu policijsku zaštitu, dapače).

Kada je postalo jasno da se neke činjenice ne može nijekati, hrvatska je državna (pa i radikalno nacionalistička) naracija prešla na pričuvne pozicije: “I kod nas je bilo zločina ali nisu bili sustavni”, Haaško je sudište prihvatilo ovo stajalište, te su se, kako (na portalu “Dnevno”) tvrdi Pero Kovačević, “pravni ekspert”: “Obrane generala i tužiteljstvo usuglasile za 44 ubojstva“. Naravno, ubijenih je bilo znatno više (što se i na lokalnim grobljima može žalosno lako provjeriti), naravno da se svako od “dogovorenih” imena nalazi na popisima koje su, mnogo ranije, pripravile organizacije civilnoga društva (čak i ako to sada neke od njih – HHO primjerice – nastoje zabašuriti), no za većinu u Hrvatskoj “priča je zaključena”; neki, ciničniji, poput Zorana Milanovića hladnokrvno će o izbjeglicama (ili, ipak, prognanicima) reći tek: “vrata su im otvorena“ (nakon dvadeset i više godina…). Jer, haaške presude objektivno znače da Hrvatska nije “samo” pobijedila, nego joj je međunarodno-pravno priznato i to da je pobijedila u skladu s (trenutno prihvaćenim) pravilima.

Jedinstvena patriotska fronta

Novi (ili, bolje, obnovljeni) hrvatski patriotizam (čak i kada se smiri njegova histerična inačica koja je bila u pogonu proteklih dana) karakterizira (kao i sve druge) ponajprije nehaj spram (neugodnih) činjenica (“Mi smo narod koji slavi pobjede, a ne poraze”, rekla je u Kninu Kolinda Grabar Kitarović – što ju neće spriječiti da za nekoliko mjeseci pohodi opet Vukovar). Patriotska tendencija mobiliziranja emocija niječe svaku logiku – ovih dana opet popularan, izvorno Tuđmanov, uzvik to bjelodano pokazuje: “Neka nam živi jedina i vječna najdraža domovina Hrvatska!”. Nije posve jasno kako bi to domovina – svoj svojoj neprispodobivosti unatoč – mogla biti istovremeno jedina i najdraža; pomalo to podsjeća na stari (protu)socijalistički vic u kojemu je Adamu rečeno: “Evo ti Eve, pa biraj!”.

Nasuprot svim (ne samo profesionalno političkim) nastojanjima, zborno pjevanje, već po svojoj naravi, ne može dugo trajati – potaknut oficijalnim talambasanjem, nacionalistički je radikalizam odmah zaoštrio retoriku. Thomsonov je pozdrav: “Za dom!“ mnoštvo je u Kninu pripravno dočekalo odgovorom: “Spremni!”. Riječki su nacionalistički radikali, napadajući one koji su pokušali alternativno (Mišetić bi rekao: “provokativno”) obilježiti obljetnicu “Oluje”, repetirali omiljenu poskočicu: “Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi četnika iz Knina” (što je, indikativno, varijacija na temu zadanu pjevanjem srpskih koljača u Vukovaru 1991.). Svi su vukovarski veterani koji su – nasuprot stavu raznih stožera, uvjerenih da su jedini ovlašteni za ispravno postupanje s ratnom tradicijom – sudjelovali u mimohodu u Zagrebu “dobili telefonske pozive s prijetnjama i s ucjenama da ne sudjeluju, da su jugofili”, rekao je ministar Matić. Itd. Oni, međutim, koji su sve skupa službenim putem, tj. državno postrojenim paradama i okupljanjima zagrijali (čak: potpalili) nemaju sada pravo skandalizirati se nad radikalima, jer, kako stara kineska poslovica kaže: Tko hoće mačku, mora uzeti i rep.

Činjenica da se patriotska jedinstvena fronta počinje raspadati i prije no što je pravo konstruirana (pa makar i za pokazivanje na svečanosti) jasno pokazuje da je njezin koncept već unutrašnje, po sebi, neodrživ. No, i njezino nestabilno egzistiranje može donijeti mnogo nevolja. Nikako samo (etničkim, ili svjetonazorskim) manjinama, ili susjedima. Nije riječ niti “samo” o svjetonazorskoj zabrani suočavanja s prošlošću. U osnovi, riječ je o sustavnome eskapizmu, o kultiviranome zaboravu realnosti – koje je za svako društvo pogubno. Ostane li se u eskapističkome mistificiranju nepremostive razlike aversa i reversa, odista se i dalje (pretežito veselo) prebiva u vremenu u kojemu je “pakao prazan, a đavli su ovdje” (ili, barem, đavolčići).

Banka, 07.08.2015.

Peščanik.net, 08.08.2015.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Tri laži

Vesna Pešić – Kasno je za zvona

Viktor Ivančić – Dajte mi još

Marko Milanović – Šta je pogrešno u presudi Gotovini?

Dejan Ilić – Krokodilske suze

Fond za humanitarno pravo – Povodom 20 godina od „Oluje“

Viktor Ivančić – OLUJA

Nemanja Stjepanović – Dvadeseta godišnjica od operacije Oluja

Marinko Čulić – Demilitarizirati godišnjice Oluje

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Parada

Viktor Ivančić – Work show

Predrag Lucić – Masovni mimohod Zorana Milanovića

TEMA – SLUČAJ GOTOVINA