Foto: Zack Stern, Flickr
Foto: Zack Stern, Flickr

Reakcije na oslobađajuću presudu Žalbenog veća Haškog tribunala hrvatskim generalima bile su potpuno predvidive – u Srbiji bes i plač, u Hrvatskoj euforija. Imajući u vidu da je presuda doneta sa tri glasa prema dva, te reakcije su lako mogle biti sasvim suprotne, a opet tako iste. U oba slučaja – i onom stvarnom i onom hipotetičnom – one su potpuno emotivne, duboko ukorenjene u predubeđenjima bilo o krivici bilo o nevinosti optuženih, i ne zasnivaju se na sadržaju same presude već isključivo na njenom konačnom ishodu.

Ja ću u ovom tekstu pokušati da žalbenu presudu prokomentarišem koliko je to god moguće razumno, objektivno i bez strasti, imajući u vidu pre svega njenu sadržinu, kako sam to bio učinio u moja prethodna dva teksta o prvostepenoj presudi Gotovini. Sama presuda nije predugačka, i dostupna je na engleskom jeziku ovde, dok je sažetak odluke na bosanskom, hrvatskom ili srpskom dostupan ovde na nekih šest strana. Ova presuda mene ne zanima kao ogorčenog Srbina koji lamentira nad neminovnom selektivnošću međunarodne pravde i njenom propustu da kazni zločine protiv mog naroda – ja sam odavno razvio antitela na sve vrste nacionalizma, uključujući virozni podtip zasnovan na samoviktimizaciji, i presuda me lično ne pogađa. Ali ona me pogađa kao profesora prava, i nekoga ko je uvek mislio, i misli i dalje, da je Tribunal neophodan, iako nesavršen, instrument pravde za zločine na prostorima bivše Jugoslavije. U tom pogledu, presuda predstavlja potpuni debakl.

Šta je u njoj toliko pogrešno ako to nije sam rezultat? Problematičan je pre svega rezon većine sudija Žalbenog veća, njihovo neuvažavanje jednoglasne ocene činjeničnog stanja od strane Pretresnog veća, utiska koji je time stvoren, te konačno širih društvenih posledica takvog postupanja.

Sudije Ađius i Pokar su u svojim izdvojenim mišljenjima jasno ukazali na osnovnu grešku većine Žalbenog veća – neobaziranje na granice žalbenog preispitivanja prvostepene odluke. Da bi shvatili šta to zapravo znači, moramo posvetiti par trenutaka razlikama u dvema evropskim pravnim tradicijama u pogledu koncepcije krivičnog postupka. S jedne strane, u kontinentalnim evropskim pravnim sistemima, kakvi su i hrvatski i srpski, žalbeni postupak je po svojoj suštini isti kao i prvostepeni – drugostepene sudije gledaju ceo predmet, i vagaju sva pravna i činjenična pitanja o kojima je prethodno odlučivao prvostepeni sud. Suđenje se pred žalbenim sudom praktično ponavlja, barem u pogledu onih pitanja koja su među stranama u postupku i dalje sporna. S druge strane, u anglosaksonskim pravnim sistemima, poput npr. Velike Britanije ili SAD, u prvom stepenu činjenice utvrđuje laička porota. Svrha žalbenog postupka, koji se odigrava pred profesionalnim sudijama, nije u ponovnom suđenju, a posebno ne u potpunom preispitivanju utvrđenog činjeničnog stanja. Zadatak drugostepenog suda je pre svega da ispita da li je prvostepeni sud pravilno primenio pravo, dok odluku porote o činjenicama drugostepeni sud ne može olako dirati.

Tribunal je u svom Statutu i praksi usvojio anglosaksonsku koncepciju žalbenog postupka, mada činjenice u prvom stepenu ne utvrđuje laička porota već profesionalne sudije. Žalbeno veće se pre svega fokusira na sporna pravna pitanja u prvostepenoj odluci, dok odluke Pretresnog veća o činjeničnom stanju mora tretirati sa dužnim uvažavanjem, i može ih odbaciti tek ako na osnovu svih izvedenih dokaza u predmetu do nekog konkretnog činjeničnog nalaza nije moglo doći nijedno razumno sudsko veće. Drugim rečima, Žalbeno veće ne treba da činjenične nalaze Pretresnog veća zamenjuje svojim razumevanjem činjenica, osim ako za tim ne postoji preka potreba zbog nerazumnog postupanja Pretresnog veća. Ovakvim ustrojstvom žalbenog postupka osigurava se procesna ekonomija i to da svaki deo suda radi oni što najbolje zna – Pretresno veće utvrđuje činjenice tokom dokaznog postupka koji može da traje godinama (u slučaju Gotovine i Markača oko tri godine), dok Žalbeno veće obezbeđuje konzistentnu primenu međunarodnog krivičnog prava u svim postupcima pred Tribunalom, u postupku koji traje mnogo kraće, s drugostepenom presudom koja je takođe obično mnogo kraća od prvostepene (u slučaju Gotovine i Markača nekih pedesetak strana, naspram više od 1.300 strana prvostepene presude koja se mahom bavila utvrđivanjem činjeničnog stanja).

Ukratko, osnovni problem sa žalbenom presudom Gotovini i Markaču je to što je ovaj institucionalni mehanizam podele rada između Žalbenog i Pretresnog veća zakazao time što je Žalbeno veće bez adekvatnog opravdanja odbacilo skoro sve bitne činjenične nalaze Pretresnog veća. Ceo slučaj se na kraju sveo na jedno činjenično pitanje: nalaz Pretresnog veća da je artiljerijsko granatiranje Knina i tri druga srpska grada od strane hrvatske vojske tokom Oluje bilo neselektivno, tj. da nije bilo usmereno isključivo na vojne ciljeve, kako međunarodno pravo nalaže. Pretresno veće je svoju ocenu zasnovalo na analizi mesta udara pojedinih granata, pri čemu se rukovodilo pretpostavkom da se granate koje su pale dalje od 200 metara od nekog legitimnog vojnog cilja mogu smatrati dokazom neselektivnog napada.

Sudije Žalbenog veća bile su jednoglasne u oceni da za ovaj rigidni standard od 200 metara nije bilo dovoljno dokaza u predmetu, te da taj standard Pretresno veće nije adekvatno obrazložilo. Ali od tog jednoglasnog nalaza pristupi većine i manjine u Žalbenom veću se dijametralno razdvajaju. Većina ne objašnjava da li se greška Pretresnog veća sastoji u pogrešnoj primeni prava ili u pogrešnom utvrđivanju činjenica. U prvom slučaju, Žalbeno veće bi moralo da samo artikuliše i primeni adekvatni pravni standard na utvrđene činjenice, i utvrdi da li je napad na Knin bio neselektivan ili ne. U drugom slučaju, Žalbeno veće bi moralo da tretira činjenične nalaze Pretresnog veća u njihovoj celini sa dužnim uvažavanjem, i da ih odbaci jedino ako do nalaza da je granatiranje Knina bilo neselektivno nije moglo doći nijedno razumno Pretresno veće.

Većina Žalbenog veća nije uradila ni jedno ni drugo. Ona je zapravo tretirala grešku Pretresnog veća u pogledu standarda od 200 metara kao fatalni udarac koji je razorio celu prvostepenu presudu. Umesto da sa činjeničnim nalazima Pretresnog veća postupa sa dužnim uvažavanjem, većina Žalbenog veća je pristupila predmetu kao da u njemu sudi iznova, gledajući svaki pojedini dokaz ili činjenični nalaz u kliničkoj izolaciji. Većina je tako utvrdila da skoro svi drugi dokazi o granatiranju Knina u svojoj suštini zavise od primene standarda od 200 metara, mada samo Pretresno veće tom standardu nije dalo takav ključni značaj, i shodno tome odbacila sve glavne nalaze Pretresnog veća (vidi u tom pogledu posebno para. 64-67 presude).

Tako je, po mišljenju većine Žalbenog veća, greška Pretresnog veća u pogledu standarda od 200 metara učinila nemogućim da se van svake razumne sumnje utvrdi da li je granatiranje Knina i drugih srpskih gradova bilo neselektivno ili ne. Drugim rečima, većina je smatrala da ne postoji nijedan drugi standard kojim bi zamenila pogrešni standard od 200 metara, to jest da je svaka pojedina granata jednako mogla biti usmerena na vojne ili na civilne ciljeve. Posledica ovog agnosticizma bila je odluka da nijedno razumno veće ne bi moglo da pouzdano utvrdi da je Knin bio neselektivno granatiran, uprkos tome što je, kako je sudija Ađius primetio u svoj izdvojenom mišljenju, bilo nesporno da je na Knin tokom jednog i po dana palo više od 900 projektila dok iz samog grada nije bilo znakova otpora.

Većina je potom standardu od 200 metara pridala ključni značaj i u svojoj oceni postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata hrvatskog rukovodstva da etnički očisti Srbe iz Hrvatske. Po njenom mišljenju, Pretresno veće je smatralo protivpravno granatiranje ključnim elementom zajedničkog zločinačkog poduhvata. Pošto sada više nije bilo moguće pouzdano utvrditi da li je granatiranje zaista bilo protivpravno, takođe više nije bilo moguće utvrditi da je zajednički zločinački poduhvat zapravo postojao. Imputirajući Pretresnom veću mišljenje koje ono ni u jednom trenutku nije bilo usvojilo u svojoj presudi, tj. da zajednički zločinački poduhvat ne bi postojao bez protivpravnog granatiranja Knina i drugih srpskih gradova, Žalbeno veće je tako ponovo odbacilo sve druge dokaze koje je Pretresno veće navelo u pogledu postojanja samog poduhvata, ceneći svaki od njih u izolaciji a ne u celini: transkripte sastanaka hrvatskog rukovodstva na Brionima, dokaze o brojnim pojedinačnim zločinima protiv srpskog stanovništva na terenu, Tuđmanov otvoreni govor mržnje, te uvođenje diskriminatornih mera radi sprečavanja povratka srpskog stanovništva u Hrvatsku.

Sa nestankom zajedničkog zločinačkog poduhvata, osude optuženih su morale biti poništene. U jednom duboko ironičnom trenutku, većina Žalbenog veća je potom odbila da optužene osudi po alternativnim oblicima krivične odgovornosti, poput saučesništva, s ozbirom da ti oblici odgovornosti nisu bili predmet prvostepenog postupka, našavši da bi time Žalbeno veće optuženima zapravo ponovo sudilo i prekoračilo granice žalbenog preispitivanja prvostepene presude – mada je u ostatku svoje odluke Žalbeno veće upravo to i učinilo.

Ukratko, većina Žalbenog veća je jednostavno zamenila činjenično stanje koje je prethodno utvrdilo Pretresno veće svojom sopstvenom ocenom dokaza. To nije problematično samo po sebi – mada je uvek krajnje problematično kada sud dokaze gleda izolovano jedne od drugih, umesto u njihovoj ukupnosti. Da se Gotovini i Markaču sudilo u Hrvatskoj ili u Srbiji, žalbeni sud bi upravo gledao sve dokaze i sudio im iznova. Problem je u tome što je Žalbeno veće činjenice utvrđivalo iznova, ali sa potpuno pasivnog stanovišta da nije u stanju da otkloni bilo koje navodne defekte u dokaznom postupku pred Pretresnim većem. Kad bi, na primer, u postupku pred nekim hrvatskim ili srpskim sudom žalbeni sud stvarno našao da je na osnovu prvostepenog postupka nemoguće utvrditi da li je granatiranje Knina bilo neselektivno ili ne, on bi mogao ponovo otvoriti dokazni postupak te pozvati dodatne svedoke ili veštake relevantne struke. Ovde, s druge strane, većina Žalbenog veća je ne samo prekoračila granice preispitivanja prvostepene odluke utvrđene sudskom praksom Tribunala, odbacivši činjenične nalaze Pretresnog veća koji su u skladu sa celokupnim dokaznim materijalom bili sasvim razumni (poput neselektivnosti granatiranja Knina ili postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata), već je i na tome jednostavno stala.

Toliko o pravu. Ono što stvari čini gorim je nedostatak praktične mudrosti u rezonu većine Žalbenog veća. Ona je ne samo odbacila činjenične nalaze Pretresnog veća olako, izrazivši svoju ocenu činjenica u par paragrafa o pitanjima o kojima se prvostepena presuda bavi na stotinama strana, već je to učinila bez obaziranja na posledice. Možda stvarno nije bilo pojedinačne krivice Gotovine i Markača, koji su možda bili nevini ljudi. Možda je njih trebalo osloboditi krivice, bilo zbog toga što u zajedničkom zločinačkom poduhvatu nisu učestvovali ili zato što mu nisu bitno doprineli, ili ih je možda trebalo osuditi po nekom alternativnom obliku odgovornosti sa manjom kaznom. Ko nije sedeo u sudnici tokom više godina trajanja dokaznog postupka o ovim pitanjima ne može imati utemeljeno mišljenje – a ko ga ipak ima je žrtva sopstvenih predubeđenja. Ali čak i da su Gotovina i Markač bili nevini, zar je zaista bilo neophodno da Žalbeno veće odbaci obrazložene činjenične nalaze Pretresnog veća po toliko ključnih pitanja, a posebno u pogledu postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata?

Po tom pitanju je rezon većine ne samo posebno problematičan, već ima i najteže posledice. Ni u Hrvatskoj ni u Srbiji optuženi generali nisu zapravo bili važni kao pojedinci. I jednom i drugom društvu je zapravo bilo najvažnije kako će Tribunal okarakterisati sistemsku prirodu zločina (ili ne), i tu su posledice žalbene odluke najdramatičnije. Od jednoglasne odluke Pretresnog veća da su najviši pripadnici hrvatskog rukovodstva, uključujući Franju Tuđmana, sklopili zajednički zločinački poduhvat radi etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, došli smo do podeljene odluke Žalbenog veća, donete sa tri glasa prema dva, da po dokazima u predmetu nijedan razumni sud nije mogao utvrditi da je takav poduhvat postojao. Ne samo da je ovakav ishod teško objasniti, već će on samo očvrsnuti sukobljene nacionalističke narative u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatskoj, žalbena presuda predstavlja konačni dokaz da je njihov rat sa Srbima bio ne samo odbrambeni i pravedan, već i čist i neukaljan. Da, bilo je zločina protiv Srba, ali njih su činili neki loši pojedinci, donekle razumljivo motivisani osvetom, a ne hrvatsko rukovodstvo i državni aparat. Srbi nisu etnički očišćeni, već su iz Hrvatske otišli dobrovoljno, na nagovor sopstvenih vođa koji su time želeli da Hrvati izgledaju loše u očima sveta. U Srbiji, presuda potvrđuje narativ večne žrtve, da je Tribunal politički sud te da on i međunarodna zajednica nikad nisu marili za zločine protiv Srba. Kredibilitet Tribunala je ne u ruševinama, već na samoj nuli. Kako sam bio primetio u svom prethodnom članku, ako je smisleno poređenje uopšte moguće, hrvatski, pobednički nacionalizam još je otrovniji i teže izlečiv od gubitničke srpske verzije. Srbima, čiji su lideri objektivno bilo najveći zločinci ratova devedesetih, ti ratovi na koncu nisu doneli ništa drugo do poraza i bede. Hrvatima, s druge strane, Domovinski rat i njegovi razni prirepci predstavljaju kamen temeljac stvaranja njihove moderne države, do te mere da mu se stalno moraju klanjati i oni na liberalnoj strani političkog spektra, poput predsednika Josipovića, koji je svoje klanjanje po oslobađanju generala već obavio.

Učvršćivanje ovih narativa znači da posebno u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, neće biti apetita za bilo koje dalje korake ka suštinskom pomirenju i utvrđivanju koliko-toliko zajedničke, i po mogućstvu objektivne, istine. Svaka strana će nastaviti da živi u svom mehuru, svojoj sopstvenoj, maloj, alternativnoj stvarnosti. Inicijative građanskog društva ka stvaranju regionalne komisije za istinu i pomirenje (REKOM), čiji je uspeh uvek bio neizvestan, sada će najverovatnije posustati bez obzira na njihovu suštinsku vrednost. Glasovi koji se izdvajaju iz dva zvanična narativa će i dalje biti marginalizovani, i to sve više.

Konačno, u isto vreme je i fascinantno i duboko uznemiravajuće primetiti kako su uloge likujućih Hrvata i uplakanih Srba mogle tako lako biti zamenjene, da je samo jedan sudija Žalbenog veća bio promenio svoje mišljenje. Mada će hrvatski nacionalisti uvek reći kako je većina većina i da je to kraj priče, Srbi će jednako moći da kažu kako je pet od osam međunarodnih sudija (uključujući troje sudija Pretresnog veća i dvoje Žalbenog veća) gledalo isti predmet i glasalo za osudu. Celoj stvari trebati dodati nezapamćenu žestinu neslaganja sudija Žalbenog veća. Ja lično ne mogu da se setim drugog slučaja u praksi Tribunala u kome su sudije u manjini tako grubo i otvoreno tvrdile da su sudije u većini pogrešno tumačile, ignorisale i odbacivale nalaze Pretresnog veća (sudija Ađius), nazivale rezonovanje većine „grotesknim“ (sudija Pokar), insinuirale da je za takvo rezonovanje većina imala vanpravne motive (izdvojeno mišljenje sudije Pokara, para. 30), ili presudu opisivale kao „suprotnu svakom shvatanju pravde“ (Pokar, para. 39). Dozvoliti da se konačna odluka u ovako osetljivom predmetu donese sa tri glasa prema dva i to na ovakav način predstavlja kolektivni neuspeh Tribunala kao institucije i profesionalni neuspeh svih onih koji su u to bili uključeni, nezavisno od njihovih dobrih namera.

Autor je profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Notingemu.

Peščanik.net, 19.11.2012.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Tri laži

Vesna Pešić – Kasno je za zvona

Viktor Ivančić – Dajte mi još

Dejan Ilić – Krokodilske suze

Fond za humanitarno pravo – Povodom 20 godina od „Oluje“

Viktor Ivančić – Oluja

Nemanja Stjepanović – Dvadeseta godišnjica od operacije Oluja

Marinko Čulić – Demilitarizirati godišnjice Oluje

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Parada

Viktor Ivančić – Work show

Predrag Lucić – Masovni mimohod Zorana Milanovića

OLUJA
SLUČAJ GOTOVINA