„Napadaju me zato što sam žena“, sa suzama u očima lamentirala je nekadašnja hrvatska premijerka, pokušavajući prikriti banalnost svoje politike, sve pod krinkom nemoćne djevojčice koju je eto netko drugi gurnuo u beskrupulozni svijet politike. No krinke su pale već kad je gospođa Kosor odlučila uzurpirati tuđi stan iz kojega je bez puno krzmanja izbacila vlasnike, dječake srpske nacionalnosti.
Slično je korištenje rodne pripadnosti na početku mandata koristila i sadašnja predsjednica države, predstavljajući se vrijednom i požrtvovanom majkom koja je svoje dijete dojila čak i na radnome mjestu, kao činovnica NATO saveza. Dakako ni njena krinka nije trajala dugo, nego se pokazalo da su joj karakter i svjetonazor upravo onakvi kakva je stranka iz koje dolazi i koju pred ove izbore otvoreno zastupa. To jest nacionalistički i ksenofoban, a u odnosu na izbjeglice potpuno dehumaniziran. Gospođi Kitarović, naime, ti su nesretni ljudi koji samo prolaze Hrvatskom isključivo prijetnja, i stoga je vrijeme, kaže, da i „Hrvatska izgradi ogradu ili neku fizičku prepreku“, jer ne vidi „kako se drukčije zaštititi od sve te sirotinje“. Tvrdi dalje kako problem nije u Mađarskoj, koja je u međuvremenu i svoje zelene granice osigurala opasnom žicom na kojoj sada masovno ginu jeleni i ostale životinje, nego da je problem „u nama“, u Hrvatskoj koja još uvijek prihvaća izbjeglice. Nasrće na hrvatsku vladu lažnom tvrdnjom kako se „sustav prihvata izbjeglica u Hrvatskoj raspao“, a u svrhu predizborne kampanje svoje partije nije se ustručavala s mađarske televizije ostrviti na službenu politiku vlastite zemlje i pokazati odvratan, orbanovski stav prema izbjeglicama.
A kada se konačno ukazala u izbjegličkom centru nije više bilo ni traga od nježne ženice i majke, nego se među grupama promrzlih nesretnika kretala kao pandur, postavljajući im isljednička pitanja, ne krijući nepovjerenje u namjere njihova dolaska i potom bezobzirno zaključila kako je riječ o migrantima koji bježe iz ekonomskih razloga, a ne o egzodusu zbog ratnih strahota. Lišena čak i minimuma suosjećanja s tim ljudima, kao zapeta puška na braniku interesa svoje nacionalističke stranke, gospođa Kitarović u nadasve osjetljivom političkom trenutku, uvjetovanom izbjegličkom krizom, ustrajno širi paniku i implementira neprijateljsku politiku prema izbjeglicama.
Sve na tragu politike zemalja Višegradske skupine čijem je samitu nedavno prisustvovala, i gdje su članice – Poljska, Češka, Slovačka i baltičke države – ustvrdile kako je jedini spas za Evropu bez izbjeglica dovođenje vojske na njene vanjske granice, pa tako i na mađarsko-hrvatsku granicu. Češki su vojnici uostalom već tamo, poljski tek što nisu. Hrvatska predsjednica tako otvoreno zagovara vojnu obranu hrvatskih granica, kao praktičnu primjenu ideje koju ona naziva svojom, a odnosi se na takozvanu vertikalu Jadran-Baltik-Crno more, i koja bi po njenim riječima trebala „biti prirodno okruženje za Hrvatsku u svakom pogledu“. I naravno, ne radi se tu samo o „bijegu od Balkana“, što je također jako poželjno, nego o bespogovornom provođenju američke politike, to jest stvaranju nepropusnog bloka prema Rusiji. Militantna prva dama vidi Hrvatsku kao predziđe toga proturuskog bloka, sastavljenog od bivših komunističkih zemalja koje bi, po nalogu Amerike, rado gradile novu željeznu zavjesu, kojom će se Rusiju držati udaljenu od Evrope. I usput čuvati njihove nacionalne suverenitete od prljavih izbjeglica s istoka.
Uglavnom, Kolinda Grabar Kitarović iskoristila je osjetljivo izbjegličko pitanje kako bi otvoreno, pred skore izbore, promovovirala svoju profašističku stranku i provocirala uvođenje izvanrednog stanja. Sada konačno ima razloga za zadovoljstvo jer, nakon čvrstog zatvaranja mađarske granice, Hrvatskoj doista prijeti izbjeglički kaos. Treba li, međutim, sumnjati da je do naglog mađarskog poteza, unatoč porukama iz Njemačke da izbjeglice ne treba zadržavati, došlo netom nakon trodnevnog druženja hrvatske predsjednice s mađarskim premijerom Orbanom? Prije će biti da ima dovoljno razloga za vjerovati u iskrenu suradnju između ovdašnjih nacionalista i toga malog diktatora koji vješto okuplja radikalno desne partije unutar EU, a što je vidljivo upravo iz Višegradske skupine. Utoliko je vrlo moguće da je mađarski premijer odlučio zatvoriti granicu upravo kako bi išao na ruku hrvatskoj nacionalističkoj opoziciji u proizvodnji kaosa, netom pred parlamentarne izbore.
Stoga se može reći kako je gospođa Kitarović napravila dobar diplomatski potez, doduše za svoju stranku, a na štetu vlastite države. Ali ona i njeni profašisti ionako vide Hrvatsku kao žicom opasanu vojnu utvrdu, kao dobro ustrojen afganistanski NATO-kamp kojega je svojevremeno u maskirnoj uniformi ushićeno posjećivala, logor u kojemu će podanici salutirati i raportirati, bez suvišnih pitanja. I u koji će biti strogo zabranjen pristup Židovima, pardon, izbjeglicama. Eto zašto je hrvatska predsjednica baš pouzdan dokaz da politička beskrupuloznost doista nema nikakve rodne oznake.
Mladina, 23.10.2015.
Peščanik.net, 24.10.2015.
IZBEGLICE, MIGRANTI
