Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Od juče, sa početkom srednjoevropskog radnog vremena, Lazanski ambasador Miroslav, uposlen je kod Ivice ministra Dačića. Stara, tmurna zgrada MIP-a primiće na završnu glazuru ekselenciju Lazu, pre nego što odavde ponese visoke pozdrave i preda akreditive Putinu.

Evo moje skromne čestitke, bejasmo petnaestak godina istovremeno u redakciji Politike. Red je, rekoh, da se pohvalim svojim poštovanim čitaocima da poznajem Lazu lično i nimalo mu ne zavidim na položaju koji je stekao sudnjom mukom, po cenu probijanja kroz najzagađenija mesta srpskog vladajućeg zverinjaka. Ali je na vreme razumeo da površni estradni šarm, komična mačo mimikrija, ratoborna mitomanija i prijanjanje uz telo režima mogu da ga odvedu dalje nego što je želeo.

No ipak, i takav Lazanski nadilazi tabloidni prosek, jer je bio njihova istinska zvezda, pa će njegova veteranska fizionomija sa dečačkom mimikom i te kako nedostajati roze gledalištu željnom izmaštanih ratnih senzacija i pretencioznog sveznanja. Ili nostalgičnog podsećanja da je jednu od bivših Jugoslavija mogao da spase samo vojni puč. Više puta ga je Marić podbadao da bar još jednom ožali neizvedeni udar.

Politika, iz koje je otišao u mirovinu pre nekoliko godina, pomno je pratila njegov diplomatski uspon. Njegovi subotnji tekstovi redovno su najavljivani na prvoj strani. Ali, vrhunske oproštajne počasti Lazanski je doživeo neposredno pred javljanje na dužnost kod Ivice Dačića.

Najpre mu je ustupljeno široko mesto za oproštajni komentar, ili kolumnu. Taj se tekst protezao od prve pa do neke strane unutar novina. Bio je to rad uzbuđenog, prilično egocentričnog autora, punog iskrene ljubavi prema sebi, koji je na tolikom prostoru ipak bio dužan da ostavi bolji, konzistentniji, duhovitiji, lucidniji tekst za kraj. Bilo je tu pobrojavanja listova u kojima je radio, broj maršala, diktatora i generala koji su ga primili na razgovor, strašna mesta na kojima je postojao i bivao prvi ili poslednji.

Dva dana kasnije objavljen je i oproštajni intervju sa ekselencijom. Početak na prvoj, naravno, i čitava strana unutra. Apologija delu koje nije podložno merenju, priča o jednoj neuporedivoj karijeri. Da li će se vratiti? Ko zna, možda. Ali ovo je ipak oproštaj, kraj jedne epohe, prelazak na viši nivo igre. To je sve, nema više.

Ostaje samo još oproštajni tango. Za tango je, kako u jednom času nadahnuća za lucidnu muzičku parabolu reče predsednik SNS-a, potrebno najmanje dvoje.

Brzo mu je pomogla Sofija Mandić, napisavši da za tango nije potrebno najmanje dvoje. Nego isključivo dvoje. Mada bi tu stvar mogla da izvedu i dvojica.

Ipak je za ambsadora Lazanskog oproštajni valcer savršeni karijerni ples.

I za valcer je potreban par, bilo kakav. Najmanje i isključivo.

Lazo, čuvaj nam Putina! Spasibo za družbu.

&

Slika u večernjem dnevniku koju nisam u stanju da gledam, niti da izbegnem: plavokosa, sređena, našminkama, bogato odevena žena pod crvenim šlemom.

Ona je manekenka svih mogućih koridora, centralna figura na putu, neizbežni ukras, delegirana od vladara, da ne objasni šta se brže odvija: izgradnja ili raspadanje novih puteva.

Oni koji je vole, pronose glasove da na put dolazi neposredno iz salona. Oni koji je ne vole znaju da i salon putuje sa njom.

Ministarka Zorana Mihajlović je na radnom mestu. U pozadini scene nekoliko trudbenika koji se kreću usporeno, pokušavajući da zabodu pijuk ili ašov u meku zemlju, ili rasteraju kamenje, bar dok je visoka, udešena, nedostižna gošća ispred njih. Bar za tih nekoliko minuta. Da je gledaju da je se ne nagledaju. U daljini bager, malo dalje još jedan. „Došla sam da podstaknem danonoćni rad“ – kaže Zorana. Kad se ugase reflektori oko nje, ostaje mrak.

Ne voli je Ana, ne podnosi Đuka, a mrzi Šešelj. Mrka i Velja misle da ona o putevima nema pojma.

Svejedno. Plava žena pod šlemom na srpskim putevima nadrealan je prizor pred saznanjem da ovde puteva jedva i da ima.

Teram svoju olupinu od fabije, a ona poskakuje kao srndać, naviknuta da ne promaši nijednu rupu. Gde nema rupa nema ni puta. Po tome znam da sam u Srbiji.

&

Dugo se ministar Stefanović opirao, nije bio voljan da ide na sastanak sa opozicijom. Molio je šefa da izabere nekog drugog. Vesića, na primer, on je bar bio svačiji.

Ali, gospodar nije želeo ni da čuje. Ideš iz dva razloga na FPN, rekao je. Tamo je sastanak. Prvi je da slušaš šta ovi govore i da ne obećavaš ništa. Daj im da jedu i piju i to je sve.

Čekajte, a drugi razlog? – pitao je Nebojša iz Beograda.

Ah, da. Pa da konačno vidiš kako izgleda fakultet!

Peščanik.net, 02.08.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)