Od kada se rade istraživanja o evropskoj orijentaciji građana koje sprovodi Kancelarija za pridruživanje Evropskoj uniji, nikada nije bilo tako mnogo onih koji se protive ulasku Srbije u EU i toliko malo onih koji su za. Pad podrške građana evropskim integracijama logična je posledica politike koju je Srbija vodila posle ubistva Zorana Đinđića. Pad je dobio svoje ubrzanje tokom dve Koštuničine vlade, a ovih dana je zabeležio novi, istorijski patos. Reč je o kontinuitetu koji nikoga nije posebno uznemirio.

Prema istraživanju sprovedenom u decembru 2011. godine, više od trećine građana (33 odsto) bi na referendumu o ulasku Srbije u EU verovatno ili sigurno glasalo protiv takvog predloga. Samo godinu dana ranije u okviru sličnog istraživanja, protiv je bilo 18 odsto, a danas bi tek 51 odsto ispitanih na referendumu o pristupanju Srbije EU glasalo za, što je najniži procenat podrške od 2002. godine.

Istraživanje jasno pokazuje da u društvu vlada dezorijentisanost i neobaveštenost o razlozima katastrofalnog učinka dosadašnjeg procesa evropskih integracija. Među građanima su u velikoj meri prisutni stavovi koji impliciraju da je za neuspeh evropskih integracija Srbije (koji je, btw, posledica nesposobnosti srpskih državnih vlasti) u stvari kriv neko drugi, u najvećoj meri – sama Evropska unija. Takav rezultat opet nikoga ne iznenađuje, jer smo navikli da vlast preko medija koje kontroliše u javnost šalje poruke koje su najčešće u funkciji njenog obmanjivanja, odnosno prebacivanja odgovornosti za svoje neuspehe na nekog drugog, uz zahtev da joj se pruži dalja podrška na izborima. Iz brojnih metafora predsednika Tadića u kojima se proces evropskih integracija poredi sa polaganjem ispita, građani su uspešno shvatili da nas profesor očigledno mrzi i da mi, ni krivi ni dužni, tu ništa ne možemo, sem da i mi mrzimo njega.

Tako se na primer na pitanje “Šta mislite da u najvećoj meri usporava/otežava ulazak naše zemlje u EU”, 34 odsto ispitanih odlučilo za odgovor: “Politika stalnog uslovljavanja i ucena koje EU primenjuje prema našoj zemlji” (primećujete ovu zanimljivu formulaciju odgovora koji nudi upitnik Kancelarije za evropske integracije?). S druge strane, svega 18 odsto misli da je glavna prepreka evropskim integracijama naše zemlje nesposobnost državnog rukovodstva. Oprobana dvostruka igra srpskih vlasti još jednom je dala rezultate. Kod kuće nas državni vrh uverava da čini sve što je u njegovoj moći, ali da EU nastavlja sa politikom ucena i pritisaka; napolju se evropski partneri ubeđuju da mi istrajavamo u reformama, uz zahtev da za taj rudarski teški posao budemo finansijski nagrađeni. U velikoj meri, građani su poverovali u priču za domaću upotrebu, dok istovremeno sama EU prihvata da nas podržava obezbeđujući velike sume novca za različite projekte, čije rezultate vlast pripisuje sebi na osnovu čega traži dalju podršku birača, i tako se krug zatvara.

Domaća vlast EU tretira i često otvoreno predstavlja kao fond koji je iz nekog razloga dužan da nam isplaćuje ogromne sume novca kako bismo se odobrovoljili u reformama i ispunili uslove za članstvo. Međutim, glas o finansijskoj krizi u EU stigao je i do Srbije i takođe uticao na pad podrške članstvu Srbije u EU. Jer, ako nemaju pare, šta će nam? To da novca nema kao ranije možemo zaključiti i bez bližeg upoznavanja sa prirodom krize u kojoj se našla EU, što najčešće i ne činimo. S druge strane, nikada od srpskih zvaničnika nismo čuli na koji se način postavljaju prema problemu krize u EU: nas se “njihova kriza” ne tiče, tiču nas se samo njihove pare. Uz sve to, građani Srbije nisu preterano optimistični kada je budućnost Unije u pitanju, pa svega 17 odsto misli da će EU “prevazići sadašnje probleme, da će se dalje širiti i da je pred njom dobra budućnost” (još jedna zanimljiva formulacija).

Imajući sve to u vidu, ne iznenađuje podatak koji nam istraživanje Kancelarije za evropske integracije nudi o stavu u vezi sa udelom koji određene države imaju u finanijskoj pomoći koju pružaju Srbiji. Preko 40 odsto građana misli da je Rusija najveći donator Srbije. Ovakav stav, potpuno suprotan realnosti, takođe pokazuje koliko smo kao društvo neobavešteni, ali i koliko je kampanja vrha države u promociji fiktivne povezanosti naše zemlje sa Rusijom uspela. U realnosti stvari opet stoje dosta drugačije.

Srbija je od 2001. godine do danas dobila preko 3,6 milijardi evra bespovratne pomoći od Evropske unije. Ukoliko tome dodamo i nekomercijalne kredite, ta suma se povećava na oko 7 milijardi evra. Na primer, preko 1,2 milijarde evra je uloženo u energetiku Srbije, posebno u Elektroprivredu i to je jedini razlog što za prethodnih jedanaest godina nismo imali nijedan dan restrikcija struje. Najveći pojedinačni donator Srbije u prethodnoj deceniji bila je Nemačka, sa oko milijardu evra bespovratne pomoći, slede Italija i Švedska sa preko 270, odnosno 200 miliona evra.

Od vanevropskih država najveći donator su Sjedinjene američke države, sa preko 640 miliona evra, dok smo od bratske Rusije dobili 0 evra. Izgleda da ne razumemo da se pod finansijskom pomoći ne podrazumevaju ruski kamioni nepoznatog sadržaja za kosovske Srbe, utisak koji ostaje posle poseta Sergeja Šojgua, Konuzinovo srbovanje, a ni činjenica da smo Rusima prodali sopstveni energetski sistem po bagatelnoj ceni.

Uz ovo istraživanje, gotovo istovremeno, iz Brisela je stigla vest o usvajanju nacrta rezolucije kojom Evropski parlament podržava dodeljivanje statusa kandidata Srbiji u martu 2012. Domaći mediji i državni zvaničnici su pobedonosno preneli vest, implicirajući da se EU izgleda dozvala pameti i da ovom rezolucijom priznaje svoju grešku iz decembra prošle godine kada nam je uskratila status kandidata. Stvari, međutim, stoje malo drugačije. U nacrtu rezolucije stoji da se Savetu EU preporučuje da Srbiji što pre dodeli status kandidata i sa njom otvori pregovore o pristupanju, ALI „pod pretpostavkom da srpske vlasti ispune uslove utvrđene na zasedanju lidera EU u decembru 2011“. Ti uslovi su: postizanje rešenja u vezi sa regionalnim forumima i predstavljanjem Kosova, implementacija postignutih dogovora sa Prištinom, uklanjanje barikada i pokazivanje spremnosti o bar delimičnom ukidanju paralelnih institucija na severu Kosova. Domaći mediji su tačno izbrojali, do martovskog zasedanja Saveta EU i odluke o kandidaturi Srbije, ostalo je još sedam nedelja u kojima bi Srbija trebalo da ispuni postavljene uslove.

Uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo u rešavanju problema u vezi sa Kosovom, nije neophodno biti naročito bistar pa pretpostaviti ishod kada je reč o ispunjavanju ovih uslova. Građani takođe shvataju koji je trenutno glavni uslov evropskih integracija Srbije. Na pitanje iz istraživanja koje glasi “Dosta se govori o uslovima koje EU postavlja Srbiji da bi ona mogla da postane kandidat za članstvo u Uniji. Možete li navesti neki od tih uslova?” – 70 odsto odabralo je kratko formulisani odgovor “Kosovo”. Šta se tačno pod tim “Kosovo” misli, nije poznato; valjda se podrazumeva višeznačnost odrednice u koju svako može da učita ono što želi.

Odgovornost za ovako jadno stanje evropskih integracija Srbije i netačnu sliku o EU svakako snosi Vlada Srbije i predsednik države, koji su svih ovih godina javnosti slali protivrečne, konfuzne, ali i lažne informacije o odnosima EU prema Srbiji. Odgovornost takođe, iako ne u istoj meri, dele i sve druge političke stranke, mediji i pojedinci koji su u opštoj zaveri ćutanja dopustili ili učestvovali u tome da se stavovi o EU do te mere zatruju i da se raspoloženje građana prema Uniji sroza u neslućene dubine.

Predsednik države je nedavno iz manastira Visoki Dečani najavio ulazak Srbije u članstvo Evropske unije za 2018. godinu. Nije poznato kojom računicom je Boris Tadić došao do ovog zaključka, ako se na umu imaju svi aktuelni problemi, ali i iskustva ostalih država koje su primljene u članstvo. Poređenja radi, Hrvatska je o pristupanju Uniji pregovarala 8 godina, a Srbija još uvek čeka status kandidata iza koga tek treba da usledi otvaranje pregovora.

Kao i mnogo puta do sada, javno mnjenje koje je sama stvorila Demokratska stranka će početi da koristi i da se na njega poziva, sve u cilju što boljeg pozicioniranja pred izbore, u borbi za ostanak na vlasti. Doći će do skretanja pažnje i prebacivanja sopstvene odgovornosti na nepravednu EU, još nepravedniju međunarodnu zajednicu kojom diriguje Amerika, svetsku ekonomsku krizu, Editu Tahiri. Za to vreme, u julu 2013. godine Hrvatska će postati 28. država članica i diplomirati Evropsku uniju, da se poslužim ingenioznom metaforom predsednika Tadića, a Srbija će se, kako stvari stoje, i dalje znojiti da nekako položi prijemni ispit na fakultetu koji sve manje želi da studira.

 
Peščanik.net, 19.01.2012.