Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Asocijacija je bila neodoljiva, priznajem. Izazov malenog komentara najznačajnije ličnosti matičnog lista Politika bio je u tome što praktično u svakoj rečenici navlači i razvlači maglu odn. magle – ravno osećaju eponimske gospođice Smile za sneg i njenom poznavanju desetina termina, od kojih svaki opisuje specifično stanje te prirodne pojave. Pokušaću da vrste magle ispod pera velikog stručnjaka za dotične razvrstam, ne bih li koliko-toliko sistematizovala ovu hiper-senzibilnost koja je, ako povučem paralelu sa jednim od mojih omiljenih krimića u poslednje vreme,[1] namenjena otkrivanju istine, posebno u slučaju smrti deprivilegovanog i napaćenog inuitskog deteta.

Prva magla, dosta gusta: reakcije na društvenim mrežama nazvane su „histerija“. Na društvenim mrežama je svako i svašta, ako ništa drugo bar najreprezentativnije širok uzorak građanstva, za razliku od uskog kruga medijskoga sveta i profesionalaca povezanih sa njim. Raspon mišljenja o događaju pokriva sve, od čistog rasizma do opreznog čekanja na zvanične podatke. Svi izvesno nisu histerični, teško da bi i oni najgori, „suludi“, koji su posumnjali u nameštenu igru to bili: bliža dijagnoza je paranoja, ali nije posebno uverljiva, jer može biti posledica dugogodišnjih iskustava većeg broja građana.

Druga magla, niska i brzo ispari: obračunavanje sa NUNS-om. Specijalistkinja za maglu mnogo mrzi ovo udruženje, slučaj je jasan, no ostaje inovativna odrednica „politička mržnja“ koja „ovde“ nije nova pojava. Bila sam skoro sigurna da je problem društva u Srbiji pa i posvuda unaokolo, rasna, etnička i rodna mržnja; politička mi nije pala na pamet, verovatno zbog zablude o tome kako motiv-pokretač politike nikako ne sme (bar javno) biti mržnja.

Treća magla, smrdljiva, najčešće potamnelo crvena, industrijska: zastrašujući propust, zbog kojeg je autorka izvesno morala dati ostavku pa nije (pramičak magle), nazvan je prvo „nenamerna greška“, a onda „greška i pogrešno preneta izjava“. Većina grešaka je nenamerna, ovoj bismo glatko to mogli priznati i odrediti je kao grešku javašluka, neprofesionalnosti i beskonačne gluposti. Naravno da je vest bila unapred smišljena, umesto da bude pravovremeno proverena, to je glavni deo gorepomenutih osobina. Industrija koja napravi tako očajnu grešku, medijska odnosno novinarska, mora naprosto da izbaci sa posla sve uključene u grešku. Tu javno izvinjenje funkcioniše samo na spolja, a unutra se stvari moraju profesionalno rešavati.

Četvrta magla, žuta jutarnja ili večernja izmaglica: kao večna pojava, ova magla pokriva snishodljivost prema svakoj vlasti i naviku otkrivanja neprijatelja – recimo neprijatelja same Politike, koja je uzor ulizivanja u svim sezonama. Vrhunac hejterstva opskurnih je to što, zamislite, optužuju novinu da je „naumila da prevari naciju“: grozno, zaista. I to Politiku, koja je blagovremeno raskrila aferu „Vojko i Savle“ i zatim rasipala bisere istine u rubrici „Odjeci i reagovanja“, da posegnem u baš daleku prošlost.

Peta magla, siva, otrovna i najgušća, smog: optuženi su pre svega novinari, valjda oni koji nisu napravli grešku, i pozvani su da se otvoreno bore na političkoj sceni. Zašto, zaboga? Da li stranački povezani novinari imaju višu i jasniju obavezu da pišu odgovorno i istinito? Koja realnost to potvrđuje? Smogovska realnost autorke: jer ona nastupa otvoreno, i ne deli njihove „političke strahove i partikularne interese“. Politika je, dakle područje javnog interesa. Ali, ne lezi vraže, obeležena je političkom mržnjom (vidi drugu maglu).

Šesta magla, u glavi: oni koji su napravili grešku nisu krivi, nego oni koji su na grešku pokazali; List koji je objavio pogrešnu vest je simbol i tako reći organ istinoljubivosti i brige za javnu korist, kritičari su kukavice koje se ne usuđuju da se iskreno posvete javnoj koristi. A cenzura i diktatura „tobož“ drmaju Srbiju.

A sunce koje bi raspršilo ove magle je uistinu daleko.

Peščanik.net, 20.03.2015.

———–    

  1. Peter Heg, Osećaj gospođice Smile za sneg.

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)