Ovih dana hrvatski entertainment magazini (recimo, Hej! od 1. februara ove godine) izvještavaju o novoj televizijskoj seriji koja bi se uskoro trebala pojaviti na programima balkanskih, eksjugoslovenskih odnosno (kako se u posljednje vrijeme uvriježilo kazati) regionalnih televizija. Iza serije ponovo stoji producentska kuća AVA u čijem su okrilju nastale prve postjugoslovenske sapunice poput Ville Marije i Običnih ljudi. Nešto je, međutim, drukčije kad je riječ o najnovijem projektu ove producentske kompanije što se vidi već i iz naslova serije. Ona će se, naime, zvati Zaustavi vreme. Ekavica jasno sugerira da je mjesto radnje ovaj put Srbija. I ne samo to, seriju direktno producira AVA Beograd, podružnica zagrebačke producentske tvrtke; serija se snima u Beogradu, a u njoj glume neki od najpoznatijih srpskih glumaca poput Branislava Lečića, Slobodana Ćustića itd, a jedan od režisera je Darko Bajić (drugi je, usput budi rečeno, Roman Majetić, suvlasnik producentske firme).

U spomenutom magazine skiciran je i osnovni zaplet serije Zaustavi vreme: “Uglavnom “Zaustavi vreme” govori o ljudima u politici, a dva glavna junaka su Slobodan Ćustić i Branislav Lečić, koji glume dvojicu prijatelja. Priča od 100 epizoda počinje u trenutku kada njih dvojica (…) odluče iz vlastitih ideala pokrenuti političku stranku. (…) Serija se prije svega bavi životom ljudi u politici i njihovim moralnim dilemama te nije vezana ni uz jednu političku stranku ili politiku određene zemlje.” 

Ne sumnjam da će nekad brzo ova serija osvojiti srca široke publike i biti iznimno gledana (i) u sarajevskim sumracima, no kakve ona veze ima sa Sarajevskim nokturnom? A veza postoji, i to ne tek u kontekstu televizijsko-ekonomske obnove (ex)jugoslovenskog tržišta. Najatraktivnija tema sarajevskih medija u posljednjih nekoliko dana jest upravo osnivanje jedne političke stranke zarad ideala. U srijedu šestog februara preko cijele je naslovnice Oslobođenja osvanula fotografija Danisa Tanovića uz natpis ispisan velikim slovima: “Da, osnivam stranku!”

Prije šest godina, kako je poznato, Danis Tanović je za film Ničija zemlja osvojio Oskara za najbolji strani film. Preko noći, postao je najpopularniji Bosanac. U ono doba Tanović je živio u Parizu, a prvi njegov postoskarovski dolazak u Sarajevo započeo je velikim dočekom na trgu pred Narodnim pozorištem, dočekom sličnim onima kakvi se u Beogradu i Zagrebu priređuju sportskim šampionima. 

Tanovićeva harizma ostala je snažna i u godinama nakon Oskara. On se, iako živeći u Parizu, nije libio javno kritizirati neke nakaradne postupke i malverzacije vezane za bosansku Fondaciju za kinematografiju i ovdašnje Udruženje filmskih radnika. Njegov je angažman u tim situacijima bio principijelan, miljama daleko (i stvarno i simbolički) od utjecaja lokalnih mediokritetskih klika i koterija.

Prije nekoliko mjeseci, Tanović se sa porodicom vratio živjeti u Sarajevo. Postao je profesor na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. U javnosti nije prečesto istupao, makar je indikativno otvoreno pismo koje je (s pjesnikom Peđom Kojovićem) supotpisao, a u kojem – summa summarum – poziva građane Bosne i Hercegovine da se osvrnu oko sebe, dignu glavu i promijene nešto. Nije u pismu baš pisalo “Ako vam je dobro, onda ništa.“, ali smisao nije previše različit.

I, evo, s najavom osnivanja stranke Tanović, čini se, želi građanima ponuditi konkretan način da promijene nešto. U spomenutom intervjuu on ovako objašnjava motive svog političkog angažmana: “Ja sam se prije pet mjeseci vratio u Sarajevo sa namjerom da sa suprugom i djecom živim u Bosni i Hercegovini, ali sam se jako brzo uvjerio da normalan život ovdje nije moguć. (…) U ovakvoj situaciji imam dva izbora: ili fino s porodicom spakovati kofere i nostalgiju liječiti povremenim dolascima ovamo, ili pokušati nešto promijeniti. To svakako znači i promijeniti vlast, ali je nešto drugo još važnije: promijeniti masovno uvjerenje da se ne može ništa učiniti, da smo osuđeni na ovakav, iako građani Bosne i Hercegovine zaslužuju i mogu imati puno bolji život.“    

Prve reakcije u javnosti su listom pozitivne: od novinskih komentatora do uličnih prolaznika. U Bosni i Hercegovini u zadnjih pet-šest godina vlada ozbiljna politička letargija; na izbore izlazi jedva četrdesetak posto birača. Gnjev spram vladajućih stranaka i nepovjerenje u opoziciju skoro su podjednako rasprostranjeni.

Bilo bi sjajno kad bi nova stranka ostvarila makar i mali dio očekivanja koje je u dijelu javnosti pobudila. No ne treba biti advocatus diaboli da bi se naslutili neki od problema s kojim će se nužno susresti. Najprije, izborni zakon Bosne i Hercegovine, ovakav kakav je, po definiciji pogoduje strankama koje se primarno okupljaju na nacionalnoj osnovi. Također, prvi ispit s kojim će se nova stranka susresti bit će opštinski izbori u oktobru ove godine, a teško je vjerovati da će u tako kratkom vremenskom periodu biti osnovan dovoljan broj relevantnih opštinskih organizacija koje će na spomenutim izborima moći igrati ulogu veću od epizodne. Da i ne naglašavam činjenicu da umjetnička reputacija u politici ne igra gotovo nikakvu ulogu: dokazuje to peruansko iskustvo Marija Vargasa Ljose kao i beogradsko (rakovičko) iskustvo Borislava Pekića. A ako ćemo biti vrhunski zlobni, možemo se sjetiti i kako su 1990. godine na prvim bosanskohercegovačkim izborima prošli Kusturica i Bregović kao uzdanice Markovićevog Saveza reformskih snaga. 

Usprkos svemu, džentlmenski je boriti se za unaprijed izgubljenu stvar. Postratna dejtonska Bosna metaforski je savršeno opisana u završnoj sceni Tanovićeve Ničije zemlje gdje čovjek leži na mini koju je nemoguće deaktivirati, leži ni živ ni mrtav, a noć neumoljivo pada. Možda i ima smisla da scenarist i režiser tog filma pokuša u stvarnosti deaktivirati minu koja Bosnu već dvanaest-trinaest godina drži u statusu quo.

 
Sarajevski nokturno

Peščanik.net, 10.02.2008.