Pad naoružane estradne zvijezde

Dragan Vasiljković se dao u bjekstvo 30. marta ove godine, dan prije nego je Vrhovni sud Australije donio odluku da se osumnjičeni ratni zločinac isporuči hrvatskom pravosuđu za zločine počinjene u toj državi u toku 1990-ih godina. Prema pisanju The Australiana, istoga dana Vasiljkovićevi jataci u Australiji dali su se u organiziranje logistike za Vasiljkovićevo skrivanje i bjekstvo. I dok ga je Federalna policija (AFP) tražila na raznim adresama u Sydneyju i Perthu i pozivala na predaju, Vasiljković se, spremajući se za daljnji bijeg, krio na jahti vlasnika Petera Brucea, u malom obalnom mjestu Yamba, oko 700 km sjeverno od Sydneyja. Međutim, Vasiljkovićev bijeg se pretvorio u neplanirano čekanje nakon što je otkriveno da je barka, u kojoj je Kapetan trebao odjezditi, zahtijevala ozbiljnije popravke jer nije bila u plovnom stanju.

Bjekstvo u Salemu II

Runaway barka pod imenom Salem II je, dan nakon Vasiljkovićeva započetog bježanja od zakona, kupljena na eBayu za 40.000 AUD od strane gorespomenutog biznismena Petera Brucea, bivšeg muža Nade Lukich-Bruce, Vasiljkovićeve bliske prijateljice i kćerke jednog od njegovih nekadašnjih “knindži”. Tako je, umjesto dobrog vjetra u leđa, u toku svog 43-dnevnog bijega od zakona, Vasiljković najviše vremena proveo na suhom, kriveći leđa ispod palube Salema II, krpeći vremenom nagrizlu barku, a onda se navečer povlačio u Bruceovu jahtu. Za to se vrijeme Vasiljkovićev prijatelj i bivši odvjetnik Brad Slowgrove – kome je, zbog prijetnji jednom od sudija, a u vezi s Vasiljkovićevim slučajem, oduzeta dozvola za rad u profesiji – uputio u daleku Nizozemsku kako bi tamo pregovarao o mogućem Vasiljkovićevom izručenju u Haag, umjesto u Šibenik.

Podsjetimo, Vasiljković je već jednom obmanuo Haški tribunal, gdje se 2003. godine pojavio kao svjedok tužiteljstva u procesu protiv Slobodana Miloševića. Umjesto da iznese ranije potpisanu izjavu i dokaze koji su jasno teretili Miloševića, Vasiljković je, kada se našao u sudnici, svoje svjedočenje potpuno promijenio, napadajući tužitelje kako su krivotvorili njegovu ranije potpisanu izjavu, i sa strahopoštovanjem se obraćao Miloševiću s “gospodine predsjedniče”. Ovaj nagli obrt Vasiljkovićevog stava je uslijedio nakon prethodnog telefonskog razgovora sa svojim ratnim šefom Frenkijem Simatovićem. (Neki izvori sugeriraju da je upravo Vasiljkovićev nedavni telefonski razgovor s haškim zatočenikom Frenkijem Simatovićem otkrio njegovo skrovište u Australiji.) Stoga se može izvesti zaključak da je navodna Slowgroveova intervencija u Haagu, već u startu, bila osuđena na neuspjeh; međutim, vrlo je izvjesno da je Slowgroveov put u Nizozemsku bio drugačije naravi, tj. imao je za cilj odvratiti pažnju od Vasiljkovićevog diskretnog bijega iz Australije. U tome se skoro i uspjelo jer se u australskoj javnosti i policijskim krugovima već naveliko špekuliralo kako je Vasiljković napustio Australiju. Onda iznenada, u prošlu srijedu navečer, nakon 43 dana od Vasiljkovićevog “nestanka” i četiri i po godine nakon što je po prvi put The Australiano bjavio tekst o njegovom ratnom putu u bivšoj Jugoslaviji, četrdeset pripadnika AFP-a su opkolili Vasiljkovićevo skrovište, uhapsili ga, a potom i sproveli u zatvor Silverwater u Sydneyju.

Široka paleta zločina

Vasiljković će biti zadržan u zatvoru do njegovog konačnog izručenja pravosuđu Republike Hrvatske, što, zbog cijele legalističke procedure, može potrajati i više mjeseci. Bez pojašnjavanja pojedinosti, glasnogovornik Federalne policije (AFP) se zahvalio nizozemskim kolegama koji su dali ključne informacije koje su pomogle u Vasiljkovićevom hapšenju. (Znam da će se mnogi s pravom zapitati: kako to da kooperacija policija s dva različita kraja svijeta rezultira hapšenjem osumnjičenog u prostranoj Australiji, a, eto, još “niko ne zna” gdje se haški bjegunac general Ratko Mladić skriva i kako bi se isti mogao privesti pravdi?)

Dok se Vasiljkovićevi simpatizeri i jataci, uglavnom prominentni članovi srpske dijaspore u Australiji, utrkuju u svojim izjavama za medije i komentarima po raznoraznim internet forumima o plemenitosti, šarmantnosti i viteštvu Dragana Vasiljkovića, profil iz optužnice je puno bliži stvarnom liku i djelu ove kontroverzne osobe čije se ime vezuje za ratne zločine u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini.

Ovaj naturalizirani Australac, rođen 1954. godine u Beogradu, je s dijelom svoje familije imigrirao u Australiju 1967. godine. U Australiji je također živio i pod imenom Daniel Snedden, a tek će postati “neko” kao Kapetan Dragan u Kninu 1991. O njegovom životu u dalekoj Australiji i navodnim pustolovinama drugdje u svijetu su u Srbiji 1990-ih ispredane legende. Međutim, ono što se pouzdano zna jest da je Dragan Vasiljković u Melbourneu osuđivan zbog organizirane prostitucije, šverca i krađe, a njegova navodna zavidna vojna karijera specijalca se ustvari svodi na njegovu četverogodišnju karijeru rezerviste oružanih snaga Australije, mjesto dostupno svim australskim državljanima koji dobrovoljno potpišu svoj pristanak da se par puta godišnje odazovu na vojne vježbe u australskim zabitima. Sve ostale fantastične priče se kreću od potpunih neistina do poluistina. S takvim specijalnim CV-jem specijalac Vasiljković pojavljuje se u Srbiji 1990. godine. Pravi čovjek na pravom mjestu!

Naoružana estrada

Njegova metamorfoza od migranta marginalca, kriminalca i rezerviste do kninskog specijalca je, kao i karijere većine drugih lovaca u mutnom u to vrijeme, bila bazirana na čistoj ublehi, ali i potrebi Državne bezbednosti za takvim likovima. Naime, takve su osobe to vrijeme i okolnosti tražili: u vrijeme kada su prljave poslove za Miloševića odrađivale “paravojne formacije”, a ne, bar uvijek direktno, JNA – u okolnostima kojima se nije moglo sa sigurnošću predvidjeti domet “spontanih dešavanja naroda” i balvan pobuna. U to vrijeme vođe paravojnih formacija Arkan i Kapetan Dragan su u Srbiji imali neprikosnoveni status naoružanih “estradnih zvijezda”. Bilo je i drugih “turbo heroja”, ali ovoj dvojici nije bilo premca po popularnosti među širokim srpskim masama. I dok je Arkan, kao lokalni Srbin, bio bolje uvezan u kriminalni milje Srbije te znao ne samo kada i gdje pljačkati (usput i ubijati), već i kako opljačkano pretvoriti u konvertibilni keš, dotle se Kapetan Dragan, “egzotični Srbin iz dijaspore”, zadovoljavao naslađivanjem ničim stečene slave i švercovanjem zastarjele špijunske tehnologije za Državnu bezbednost. Redovno bi se, u rambo-outfitu, našao u fokusu beogradskih TV kamera, najčešće u debeloj pozadini oko Knina, simulirajući sa svojim “knindžama” branjenje “vekovnih srpskih ognjišta”.

Vasiljković se bio pravo uživio u rolu Kapetana Dragana te maksimalno zabavljao sebe i svoju publiku svojim egzibicijama, npr., pjevajući, uz logorsku vatru, na broken Serbian, Šošanu, slikavajući se kako, sa sigurne strane kaveza, grize jabuku s medvjedom, gostujući u mnogim TV emisijama, a pojavljujući se i kao glavni junak stripa Knindže… Sve ovo možda još i ukazuje na infantilnost čovjeka dubokih kompleksa koji kombinira junake dječačkih imaginacija kao što su Kapetan Miki iz Zlatne serije i crtani film-serijal Nindža kornjače s pravim ratovanjem. Međutim, optužnica za zločine, a i izjave niza svjedoka, govore da je Vasiljkovićevo “zabavljanje” bilo puno ozbiljnije i uključilo veći broj stvarnih zlodjela: strijeljanja, mučenja i silovanja zarobljenih osoba. Ti zločini se prostiru od Knina na istoku Hrvatske do Zvornika na istoku Bosne. Također, pored golfa, kojeg je poslije rata pokušao “prodati” Srbima kao nacionalni sport, Vasiljković se zabavljao i gađanjem iz vatrenog oružja – i to u žive mete, zarobljene Bošnjake iz Podrinja i Hrvate iz Slavonije, u Arkanovom zloglasnom kampu u Erdutu. Veliki broj ovih zločina nisu uključeni u zvaničnu optužnicu protiv Vasiljkovića i na pravosuđu BiH je da dopuni hrvatsku optužnicu listom Vasiljkovićevih zločina počinjenih u BiH i protiv bh. građana.

Zločinci među nama

Za Australiju, Vasiljkovićevo izručenje Republici Hrvatskoj će svakako biti važan praktični potez u opovrgavanju teze o Australiji kao “raju za ratne zločince”, tema o kojoj je Mark Aarons pisao u svojoj knjizi War Criminals Welcome (Ratni zločinci dobrodošli), a u kojoj je, uz niz specifičnih slučajeva, opisao i slučaj Vasiljković. Pored malobrojne nekolicine živih osoba osumnjičenih za ratne zločine u toku Drugog svjetskog rata, najveći broj osoba koje su upletene u ratne zločine, koje žive u Australiji, su upravo porijeklom iz bivše Jugoslavije. U nekoliko navrata žrtve su se čak našle oči u oči sa zločincima. Tako je Jasna, porijeklom iz Ključa, nedugo po dolasku u Australiju 2001. godine, bukvalno ostala bez daha, kada je ispred škole svoje djece, u naselju St Albans u Melbourneu, ugledala nekadašnjeg sugrađanina Miladina koji je zajedno s dvojicom drugih naoružanih ljudi, u ljeto 1992. godine, od njene kuće odveo njenog oca i brata. Ni jedan ni drugi nikad nisu pronađeni. Miladin je prezirno pogledao Jasnu, mirno pokupio svoju djecu ispred škole, kao da s Ključem i Jasninom tragedijom nikad nije imao blage veze. Kada se Jasna pribrala, prvo što je uradila bilo je da premjesti svoju djecu u drugu školu, a nekoliko dana kasnije obratila se i australskoj policiji. Policajci su je pažljivo saslušali, ali su joj na kraju rekli da ta informacija nije dovoljan dokaz za hapšenje dotičnog Miladina. Za nadati se da će se nakon Vasiljkovićevog hapšenja ove i slične izjave aktualizirati i ratni zločinci, svih boja i imena, početi ganjati po Australiji i privesti pravdi, bilo kada i bilo gdje.

BH Dani, 21.05.2010.

Peščanik.net, 21.05.2010.