Hvala bogu pa je barem temperatura vazduha malo pala, kad već sve druge rastu. Rasla je temperatura na Kosovu, rasla je i na fudbalskim stadionima, rasla je čak i u malo poznatom beogradskom naselju na čijem bi ulazu komotno moglo da, umesto Zemun polje, piše – Zemun kolje (Rome po ulicama i socijalnim stanovima).

Da, visoka temperatura je naša svakodnevica. Jednog dana smo pred bankrotom, sledećeg slavodobitno uzlećemo prvim avionom kao da započinjemo eru avijacije, narednog se raspravlja da li je država kapitulirala na Kosovu ili na stadionu, sutradan počinju bolne, prebolne reforme. A onda se naksutra (kako je Tadić voleo da zove dan u kojem će odlučiti da li da abdicira i raspiše izbore), pod hitno smenjuje gradonačelnik ne bi li Beograd spasili od totalne propasti (što je bilo ili lažna pretnja ili lažno obećanje, budući da je Beograd siroče već mesecima, a spasilačke ekipe nema ni na vidiku).

Mi, građani, još i dobro podnosimo tu visoku temperaturu koju nam političari nabijaju. Ali su joj podlegli čelni ljudi u vlasti.

Prvi je počeo da bunca premijer.

Kada mu je dozlogrdilo javno prozivanje da su huligani jači od države, premijer je zagrmeo da Srbija neće više da bude divlji zapad. Neće više da bude divlji zapad?! Pa taj čovek je već šest godina ministar policije! Kako on voli da se izrazi – znači – Srbija je bila divlji zapad u njegovom mandatu. Čak i ako bi pokušao da se opravda time da u prethodnoj vladi sa Demokratskom strankom nije bio vlastan da radi svoj posao – gde je bio poslednjih godinu i po dana?! Ko ga je tada sprečavao da nešto preduzme? I hoće li sada biti kažnjen što nije? (Pitanje je retoričko jer i on i mi znamo da je ovde potrebno da prođe deset godina pa da se kumulativno dejstvo zamerki pretvori u izborni poraz.)

Visoka temperatura oborila je i vicepremijera. Toliko se izgubio da više ne zna ni koji je dan. Odlučio je da gostuje u Utisku nedelje – u utorak. Nije ga pokolebala ni činjenica da se Utisak nedelje nikada ne emituje bilo kog drugog dana osim nedeljom (ako ga iz nekog razloga ne bude, kao što ga sada nije bilo zbog prenosa teniskog meča, čekala bi se sledeća nedelja). Šta se sada desilo? Kako se zove to što će Utisak nedelje biti u utorak? Presedan? Premijera? Vicepremijera? Šta je sledeće – pomeramo kalendar za jedan dan unapred?!

Tako je to kad imamo moćne ljude i nemoćnu državu. Oni koji državu vode, kad su nemoćni – oni nas zatrpaju velikim rečima i malim delima, a kad su moćni oni nam određuju čak i koji je dan u nedelji.

Peščanik.net, 11.11.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)