Ljiljana Nestorović je iznela zanimljivu tezu, da je Biljana Plavšić jedina koja je do sada priznala krivicu za ratne zločine u jugoslovenskom ratu budući da je žena bila spremnija da se suoči sa realnošću, i premda sama misli da to ne treba da utiče na smanjenje Plavšićkine odgovornosti niti smanjenje kazne, što je svakako hrabra izjava u Beogradu, Ljiljana Nestorović podstiče žene da i o tome razmišljaju. Kako da to učine ako je izjava Biljane Plavšić praktično nepoznata u javnosti.

Da li su beogradski i srpski mediji zgrabili ovu jedinstvenu i fascinantnu temu koja uistinu pokreće pitanje odgovornosti, skida tabue i radi posao za lenje, obazrive i uplašene? Naravno da nisu. Težinu je dobilo jedino razmatranje hoće li Plavšićka svedočiti protiv Miloševića ili ne. Uznošenje u visoke pravne i etičke sfere, poniranje u koncepte legalizma i zakonskih dometa, međunarodno pravo u svim finesama, ukratko pokrenuto je sve što se uopšte može postaviti kao problem sem osnovnog pitanja: šta je osuđeni radio da bi bio kažnjen? Ovaj savršeni nesklad u obradi tema zaslužuje tačnije ime. Reč je o perverziji.

Građani su naprosto opljačkani i lišeni prava da o informacijama presuđuju na osnovu koliko-toliko prihvatljive i objektivne predstave o stvarima koje se događaju. Autocenzura većine ljudi u medijima i oko njih dobila je uistinu kancerozne oblike čije posledice na javni razum i građansku svest mogu do sadašnje situacije pa nadalje imati samo katastrofalne posledice.

Situacija nije mnogo daleko od one krajem 80-ih kada su slična cenzura, lokalna trka za vlast i neprimerena veličina medijske mreže u bivšoj Jugoslaviji doveli do medijskog rata, direktne pripreme za pravi.

Možda danas novinari ne pripremaju građane za rat ali sasvim izvesno vaspitavaju javnu glupost koja je uvek spremna za rat. Nije reč samo o tome da se trivijalizuju ozbiljni razgovori niti o tome da se uporno favorizuju stvaraoci ličnosti za koje se zna da će u lakrdiju ili bljutavost pretvoriti svaku temu već o tome da se ne samo izbegavaju nego i medijski stigmatizuju ličnosti koje izvesno imaju drugačiji pristup.

U normalnijim okolnostima mediji bi užurbano tražili ono što se na zapadu zove kontroverzna ličnost, nekoga ko ne misli kao većina, nekoga ko se izdvaja, a u najboljem slučaju provocira većinu. U srpskim medijima zvezde su oni koji uporno glade većinu niz dlaku a ne libe se ni ljubljenja u krvlju umazanu njušku zveri, koja je postala imaginarno srpsko kućno ljubimče, počinioca ili branioca principa da ubistvo drugoga ima smisla i opravdanja.

U doba rata Biljana Plavšić je u nacionalističkoj štampi slavljena kao junačka devica. Njeni poljupci zastavi, zločincima, rukama naoružanih popova i slični sakralno-erotički prizori bili su masovno beleženi i poetski opisivani. No ni opoziciona štampa nije vređala Biljanu Plavšić, njen fizički izgled ili navike. Najgore što se o njoj reklo bilo je da je nepopustljiva, gvozdena, čelična itd.

Za protivnike odnosno protivnice većinskog mišljenja danas nekadašnji protivnici su se našli na zajedničkom terenu vređanja sa seksualnim znakom o čemu je Ljiljana Nestorović jasno govorila.

Preuzimajući bedan trik jednog od svojih korespondentnih pajtaša i verovatno najveći noviji književni domašaj alkoholiziranog ambasadora, novinari “Vremena”, a naročito glavni urednik, preuzeli su uvredu ”guzate babe” kao figuru, iako su vitlali njome nad glavama retkih i, gle čuda, pretežno žena koje misle da o odgovornosti treba odgovornije govoriti. Figura nije bila upotrebljena ni za Mirjanu Marković, ni za ženske figurine iz njene partije, ni za Bubu Morinu, ni za proročice, pa bogme ni za Isidoru Bijelicu dok je još bila na drugoj strani od urednika “Vremena”, a nekmoli, recimo, za Biljanu Plavšić. Svaka čast tadašnjem uzdržavanju i pažnji prema stilu.

No šta je sa današnjim veselim raspuštanjem, ili su možda nastupi Sonje Biserko i Nataše Kandić izazvali burnije junačke emocije nego nastupi pomenutih žena. Ili su se možda okolnosti toliko promenile i tako teško podnosimo pogrešan ton u savršenoj harmoniji i sreći današnjice, ili je gospodi ozbiljno popustila pamet. Ostavljam svakome da nađe svoje rešenje.

Jedno je izvesno: Ljiljana Nestorović je otvorila Pandorinu kutiju, a bilo je i krajnje vreme. Seksualni nasrtaji, verbalni u javnosti – telesni u tajnosti, moraju postati tema razgovora ukoliko tema postane i odgovornost za rat i zločine. Jedino nisam sigurna da je u kutiji na dnu, kao u mitu, ostalo išta od nade.

Peščanik.net, 21.12.2002.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)