Vesna Pešić kaže da više ne bi ušla u neku stranku, sve i da je na kolenima mole. Iz toga bi se moglo zaključiti da su je pre par godina članovi Liberalno demokratske partije molili na kolenima da uđe u njihovu stranku, u vreme kada se ta stranka formirala a stranka Vesne Pešić gasila. Sumnjam da je tako bilo. Rekao bih da je današnji LDP-ov unutarstranački spor zapravo poslednji čin – preciznije: epilog – nekadašnjeg gašenja Građanskog saveza Srbije. Štaviše, metafora poslednjeg čina, odnosno epiloga ovde mi se čini naročito prikladnom, jer mi je i onda kao i danas izgledalo da je sudbina GSS-a ne samo poučna i paradigmatična za srpsku tranziciju, već i posebno dramatična. No, naučili smo i to, ovde treba biti oprezan sa metaforama i jačim stilskim figurama.

Krenimo redom: u želji da efektno poentira, u svom govoru u parlamentu predsednik LDP-a Čedomir Jovanović posegnuo je za hiperbolom kanibalizma. Nema ničeg spornog u onome što je Jovanović bio naumio da kaže. Malo ko se ne bi složio sa tvrdnjom predsednika LDP-a da ministar inostranih poslova Srbije svojim diplomatskim aktivnostima implicitno podržava i opravdava nedemokratske režime u pojedinim afričkim državama, budalasto podređujući naopako shvaćenim srpskim interesima opšteprihvaćena načela i vrednosti. Ali, hiperbola se ipak pokazala prejakom, pa su umesto na njeno preneseno značenje oni kojima je poruka bila upućena svu pažnju usmerili na upečatljivu sliku ljudožderstva, koja je tako sasvim zaklonila inače nespornu poruku (jer šta drugo čine nasilni nedemokratski režimi doli žderu ljudske živote).

To što srpski ministar spoljnih poslova ne razume retoričke figure, kao i to što je veći deo domaćeg javnog mnjenja u stanju da komunicira isključivo bukvalno malo koga može da iznenadi. Neočekivana je, međutim, bila reakcija LDP-ove poslanice Vesne Pešić. Ona je svakako razumela šta je Jovanović hteo da kaže, a ipak je osetila potrebu da se od njegove izjave ogradi. Da niko ne bi posumnjao da je tu reč samo o pokušaju da se ublaži šteta jednog nedovoljno promišljenog retoričkog gesta, Vesna Pešić je svoju ogradu dodatno ojačala ostavkom na mesto predsednice političkog saveta stranke.

Predsednik LDP-a požuriće, međutim, da objasni da je taj savet fiktivno telo. Odmah zatim dodaće i da će stranka ionako uskoro birati nove članove tog, po njegovom mišljenju, stranci očito nepotrebnog saveta. Vesna Pešić na to odgovara napuštanjem stranke, i izjavom o klečanju i moljenju. Kada pametne osobe – a Vesna Pešić i Čedomir Jovanović to nesumnjivo jesu – izgovaraju gluposti, onda se treba zapitati šta iza toga stoji, i da li se oni zasita spore oko onoga o čemu navodno razgovoraju.

Kao što rekoh, čitava scena liči mi na tranzicijski epilog drame GSS-a. Otuda ne čude ni njeni farsično prenaglašeni melodramski elementi. Prvobitni greh osnivanja Liberalno demokratske partije konačno je izašao na videlo: LDP ne bi mogao postojati da nije progutao GSS. Međutim, optužiti samo Jovanovića za rušenje GSS-a ne samo što bi bilo nefer, nego bi bilo i netačno. Ceo prvi ešalon GSS-a radio je na ukidanju vlastite stranke. Tu, dakle, mislim na Natašu Mićić, Ivana Andrića, Zorana Ostojića i konačno – Vesnu Pešić. Danas se iz spora Vesne Pešić i Čedomira Jovanovića jasno vidi pod kojim uslovima se GSS predao, to jest prodao. Nagodba je očito sadržala poslaničke mandate, visoke stranačke položaje te predsedničke titule, makar bila reč o predsedavanju fiktivnim organima stranke. (Dve uzgredne napomene: slično je uradio i Dragoljub Mićunović kada je Demokratski centar vratio pod okrilje Demokratske stranke; da može i drugačije, pokazao je Žarko Korać sačuvavši Socijaldemokratsku uniju. Razume se, o potonjem bi se moglo još razgovarati, ali ne ovde.)

LDP-u predstoje stranački izbori. Sva je prilika da je Čedomir Jovanović svima stavio do znanja da je LDP dao dovoljnu naknadu za simbolički kapital GSS-a, te da više nikome ništa ne duguje. Shvativši poruku, Vesna Pešić napušta stranku na način koji treba da prikrije kako je ona tu uopšte i dospela. Ali, zašto je sve to važno? Pa zato što nam jasno pokazuje da uprkos svim razlikama u ravni načela i vrednosti, što se tiče same tehnologije vlasti i upravljanja strankom, LDP isuviše liči na sve druge stranke u Srbiji. Primer za to – samo naizgled bezazlen – jeste i raspodela prošlogodišnjeg budžeta opštine Stari grad namenjenog za kulturu. Ta opština je Kulturnom centru Rex dala 500.000 dinara za dva programa u 2010. Kulturni centar Parobrod je od iste opštine dobio 11.000.000 dinara za prvih šest meseci rada u istoj godini. Kulturni centar Parobrod vode kadrovi LDP-a. Neka sad svako koga to ne mrzi pogleda šta je Rex radio prošle godine i na osnovu toga zamisli četrdeset i četiri puta veći učinak Parobroda, e kako bi stekao pravu sliku o opštinskoj raspodeli sredstava.

Dobro, reći će neko, pa zar smo išta drugo i očekivali. Ja jesam, i ako to govori o mojoj naivnosti, neka tako bude. Štaviše, ovako naivan, i dalje verujem da još postoji mogućnost da se LDP postavi na drugačije osnove, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da ne bude da je GSS pojeden za džabe.

Peščanik.net, 09.04.2011.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)