Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Treba strepeti od rezultata izbora u nedelju u Kosjeriću i Zaječaru. Ne zato što su to izbori od presudnog značaja i što te dve bitke treba dobiti po svaku cenu, jer oni nisu ništa od toga. Već smo se složili, pobeda ili tesan poraz na tim izborima bili bi ogroman uspeh ravan čudu. A ako se ne desi, čekaju nas – nažalost – nove bitke. Dok jedna već uveliko traje, i nju nipošto ne bismo smeli da izgubimo – bitku dakle za visoko obrazovanje, i obrazovanje uopšte, kad smo već kod toga, u Srbiji.

Zašto je onda nedelja tako važna da nas zbog toga – ne preterujem – podilazi jeza. Zato što ćemo se tog dana pogledati u ogledalo i videti od čega smo satkani. Mislim na moralna vlakna, a ne na organsko tkivo. Jeste, metafora uzeta iz petparačkih žanrova, kada glavni junaci treba da pokažu da li su dorasli izazovima, koji se svi daju svesti na jedan jedini: da se spasi svet. To hoću da kažem, u nedelju se ne spasava ovaj naš – ne srpski, nego – svet u Srbiji. Ali u nedelju treba da pokažemo jesmo li uopšte u stanju da ga spasimo.

Tako se dogodilo, režim s Vučićem na čelu postao je naša mera. Njim treba izmeriti ko smo i kakvi smo. Može se to reći i ovako – u nedelju ćemo se pogledati u ogledalu: ogledalo je pred nas postavio tekući režim. Koliko vredi život u Srbiji, to pitanje čeka na odgovor u nedelju. Vredi jednu peglu, jedan frižider, možda čak i traktor? Više od toga, ili čak manje? To nas pita tekući režim, time nas iskušava. A mi ćemo reći šta o tome mislimo u nedelju.

Sad možemo opet ispočetka, pobeda ili poraz na izborima u nedelju u Kosjeriću i Zaječaru neće bitno uticati na dalji tok pobune u zemlji, ali će ipak pokazati čemu bismo sve mogli da se nadamo od te pobune: njenom potpunom uspehu ili dugotrajnom mrcvarenju s krajnje neizvesnim ishodom. I dok čekamo nedelju i rezultate izbora u nedelju uveče, možda bi trebalo da se pitamo kako smo uopšte stigli dotle da jedan kriminalni režim postavi meru naše ljudskosti.

A i ne moramo, odbijamo da sebi odgovorimo na to pitanje već dve i po decenije najmanje. Pa kad nismo do sad, ne moramo ni sada. Čitalac uostalom dobro zna da ja mislim da je sve počelo kada smo mi, takozvani Srbi, razbili Jugoslaviju i krenuli u rat za njene teritorije. Ne moramo se složiti oko toga, pokazali smo jasno u proteklih četvrt veka da nam to – a nije „to“, nego su ratovi i zločini iz devedesetih – uopšte nije važno. Neka bude tako.

Držimo se pobune i pitanja koliko košta – to jest, preciznije – koliko je jeftin život u Srbiji. To se meri u Kosjeriću i Zaječaru u nedelju. A meri se – da ponovimo – peglama, frižiderima, traktorima, nesigurnim zaposlenjem, sklanjanjem tužbi, odugovlačenjem sudskih procesa, nelegalnim opštinskim dozvolama, sumnjivim privilegijama… čime god… neka čitalac nastavi niz. A za uzvrat se traži samo bespogovorna poslušnost. I da se živi tuđi, a ne svoj život, jer ćemo ga, ako pristanemo na pogodbu, ako prodamo dušu – tako to treba reći, sasvim precizno – živeti mimo svoje volje, onako kako nam se kaže, a ne kako hoćemo i želimo.

Rekao sam bio da su izbori u Kosjeriću i Zaječaru borba golorukog naroda protiv nadmoćnog režima, borba za goli a ipak dostojanstveni život. Pogrešio sam. Narod nije goloruk, on je bosonog, u meri u kojoj „bosonog“ upućuje na njegovo materijalno stanje. Velika je i raširena istina, iako se pravimo da je ne znamo, da pobune ne podižu siromašni i obespravljeni, čak i kada su to pobune za njihovu emancipaciju.

Pobuna zahteva resurse kojima „bosonogi“ (može i sankiloti ili proleteri, ako je nekome tako draže ili finije; samo što oba naziva promašuju suštinu i zavode, zbog istorijskih referenci, na krivi trag) ne raspolažu. Studenti su dobar primer za to, dakle da su za pobunu potrebni resursi. Jer, što su ljudi siromašniji, lakše ih je uceniti i njima manipulisati, iznuditi od njih šta god da je nasilniku – u našem slučaju, tekućem režimu s Vučićem na čelu – potrebno.

Kada se to pravilo spusti na nivo konkretnog pojedinca i pokaže se, recimo, da taj koji je pristao na pogodbu i prodao dušu nečasnom – htedoh da napišem nečastivom, ali kasnije ćemo o crkvi – uopšte nije siromah, naprotiv, da ima više nego što je potrebno za pristojan život, šta god to bilo, treba samo pažljivije pogledati njegovo okruženje, jer je za takvu pogodbu dovoljno i da vam siromaštvo visi kao pretnja nad glavom, pošto su mnogi oko vas već u očajno lošem materijalnom položaju. Jeste, pretnja siromaštva širi se kao zaraza.

To što su pegle, frižideri, pa i traktori, cena za koju se prodaje pravo na dostojanstven život u Kosjeriću i Zaječaru, a verovatno i u čitavoj Srbiji, jasno pokazuje razmere siromaštva u kome živimo. Može se pričati o zlatnom dobu do mile volje, ali kada ponudite peglu za glas na izborima, jasno stavljate do znanja da ste svesni u kojoj meri ste upropastili, materijalno i duhovno, ljude u Srbiji. Uključujući tu i njihovu crkvu.

To što režim trenutno radi u Kosjeriću i Zaječaru čista je korupcija – recimo to tako, sasvim patetično – narodne duše. Da sam crkva, a nisam, to bi me pogodilo, jer bih se smatrao odgovornim za tu dušu. A šta radi crkva? Stara se o duši? Na, naprotiv, beži od siromaštva i hrli u zagrljaj nečastivom, za koga putuje po svetu i besomučno laže o pokušaju – jer to je na stvari u tekućoj pobuni – da se ta duša, narodna, kolektivna, jer crkva ume samo tako, kolektivno da misli, spasi. Tako je jak strah u Srbiji od siromaštva, čak i u samom njegovom tobože duhovnom središtu, crkvi dakle.

Evo šta je problem: da biste se izvukli iz kruga ucena, manipulacija, prodaje duše, morate se iščupati iz siromaštva. Ali samo to siromaštvo vas drži u tim – recimo i to tako, patetično dakle – paklenim krugovima. Imamo u nedelju klasičan epski zaplet – mislim na epsku fantastiku – sile svetla protiv sila mraka, dobro protiv zla, i to u onom svom najčistijem petparačkom vidu, goloj materijalnosti: pegle, frižideri, traktori… Ko je gledao ili čitao izvanredni serijal o dnevnim i noćnim stražama Sergeja Lukjanjenka ili gledao filmove Timura Bekmambetova snimljene po tim romanima, tačno zna o čemu govorim. U tim pričama, glavni junaci se tiganjima i šerpama, usred kuhinje, bore protiv demona.

Baš onako kako će se u nedelju demoni i nečastivi/nečasni peglama i frižiderima boriti protiv interesa i dostojanstva žitelja Kosjerića i Zaječara.

Peščanik.net, 05.06.2025.

Srodni linkovi:

Nemanja Nenadić – Tajna „mere upozorenja“

AUDIO – Izborno bezumlje


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun) bio je urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)