Sjećate li se osmih martova? Za vas je Osmi mart samo obični osmi ožujak? Zato što ste mladi? Ili samo želite zaboraviti bolju prošlost? S velikom, s ogromnom se nostalgijom prisjećam osmih martova svoje mladosti i zrelosti. Doduše, u vrijeme kad se ožujak zvao mart ja sam proslavu Dana žena smatrala ponižavanjem žena. Činilo mi se da bi svi dani trebali biti jednako muški i jednako ženski i da je za svaku ženu uvreda kad joj muškarci njenog života baš na Osmi mart poklanjaju cvijeće. Priznajem, bila sam hipersenzibilna glupa krava koja nije znala kakva je vremena čekaju. U ono strašno doba, kad Hrvati nisu imali pravo na svoje siječnje i veljače nego su bili prisiljeni govoriti januar i februar, Osmi mart je bio jedini dan u godini kad su se žene smjele pijane veseliti na ulici, čoporativno ulaziti u restorane ili bez muške pratnje sjediti za šankom. Šefovi su nam na hodnicima poduzeća u kojima smo radile gladili guzice ili bi svojim jezicima brojili naše plombe. To se tada zvalo obilježavanje Dana žena, seksualno zlostavljanje na radnom mjestu postalo je tema nakon smrti Jugoslavije. Tete u vrtićima ubijale su se od posla. Svako je dijete mamu moralo usrećiti poklonom koji je napravilo svojim rukama uz malu pomoć tete. Ne znaš tko je bio veseliji, naše pentave srećice koje su mrmljale, setan ti dan zena, ili mi, njihove mame. Gledam sličicu, otisak malog dlana. Na mom radnom stolu fotografija lijepe, mlade žene. Nekad je moja kći bila dijete? Drvena ručica moga sina u međuvremenu se pretvorila u lopatu, baca me u duboku bedaru. Ne, ovo nije jugosnostalgija, jednostavno mi je nepodnošljiva činjenica da je moj mali sin postao zreo muškarac. Odvratno.

Sinovi nikad ne bi smjeli odrasti, samo bismo tako, mi mame, zauvijek bile sretne. Obrisala sam suzu, krećem dalje. Nikad, u ono trulo doba, ne bih, poput ostalih žena, dan prije ulazila u pretrpane frizerske salone i tamo čekala satima. Zašto nije bilo naručivanja? Osmi mart je za mene bio Dan prljave kose, svima koji me nisu mogli izbjeći govorila sam da je muškarcima spominjanje Rose Luxemburg samo povod da u zahodu firme, u ime ženske slobode i ravnopravnosti, nekoj sirotici zadignu suknju i utjeraju đoku među noge. Uzalud. Žene oko mene bile su glupa bića koja su uživala u svom Danu i govorila mi kako je bolje imati jedan dan nego ni jedan dan. Kako su bile u pravu, te žene. Danas, kad smo svoji na svome, danas, kad mi Hrvatice i oni Hrvati znamo da ožujak više nikad neće biti mart, danas, kad se šefu koji za hrvatsku sisu uhvati djelatnicu sudi strože nego ratnom zločincu, ja sam tužna. Izgubila sam svaku nadu. Nikad nećemo postati ravnopravne. Ili hoćemo? A možda ipak možemo? Da je više hrabrosti i mašte? U Hrvatskoj se sve može promijeniti organiziranjem velike humanitarne akcije koja uvijek ljude dobre volje potakne na činjenje dobrih djela. Mnogi su ultrazvukovi tako kupljeni, bezbroj bolnica ofarbano, čak je i jedno veliko rodilište kobilu staru osamdeset godina zamijenilo novom. Ljude dobre volje teško je uznemiriti i prisiliti ih da plate pet kuna plus pedeve bez pomoći medija i nekog političara koji će svojim likom akciji dati dignitet. Predsjednik države i vlade bogom su dana bića za takve projekte zato što su pošteni, ozbiljni i demokratski izabrani. Skratit ću i reći vam kako ja zamišljam ovogodišnje obilježavanje Osmog ožujka, međunarodnog Dana žena. Nemojte se bojati, ova akcija isključuje bilo kakvo ukucavanje broja i plaćanje kuna plus pedeve. Možda ne znate, u centru Zagreba stoji raskošni javni vece, takozvani Bandićev zahod. Savršeno je čist, prostran, ima podno grijanje, sobu za previjanje beba, zahod za invalidne osobe i, naravno, zahode za muškarce i žene.

U odjelu za gospodu postoje kabine i pisoari. U najljepšem zagrebačkom javnom veceu, takozvanom Bandićevom zahodu, ima i Knjiga žalbi. Da ste je listale, na um bi vam pala ista ideja. Prelazim na ono bitno. U tom veceu ne pišaju samo Hrvatice, u njega ulaze i strankinje. Te su gospođe u Knjizi žalbi ispisale nekoliko ogorčenih prosvjeda zato što žene ulazak u vece moraju platiti 2 kune, slovima: dvije kune, a muškarci smiju pišati badave. Strankinje, i poneka domaća ženska, besplatno muško pišanje smatraju diskriminacijom za čije se ukidanje zalažu svim srcem. Kako žene koje ispisuju stranice u zahodskoj Knjizi žalbe nemaju nikakvu moć jer iza njih ne stoje ni mediji ni predsjednik države dobre volje, ni Hrvatski telekom, palo mi je na pamet da ja iskoristim svoju medijsku moć i lik gospodina gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i pokrenem svehrvatsku akciju Pišajmo ravnopravno. Predlažem da se Osmog ožujka, točno u podne, ispred Bandićevog zahoda na raskrižju Bakačeve i Cesarčeve ulice nađemo mi žene, mediji i gospodin Bandić.

Gospodin Bandić mi treba u ulozi uglednog, ozbiljnog i poštenog političara koji će svojim ukazanjem pred zahodom sve hrvatske medije privući u zahod i akciji dati važnost koju zaslužuje. Našla sam i sponzora. On će Osmoga ožujka, točno u podne, ženama koje dođu podržati ovu humanitarnu akciju pokloniti cvijet a muškarcima rolu toaletnog papira. Kad se podijele pokloni, gospodin Bandić bi u pratnji medija trebao stupiti u Bandićev zahod, prići gospođi za stolom, staviti dvije kune na tanjurić i tako postati prvi Hrvat u povijesti Bandićevog zahoda koji je platio pišanje, ući u dio za muškace, raskopčati hlače, izvući ga iz hlača, uperiti žuti mlaz u pisoar i njime zauvijek izbrisati sramni zakon po kojem u Hrvatskoj samo žene plaćaju pišanje. Taj će mlaz, ako ga bude, biti mali korak za Bandića, a veliki za žene. Dođite i vi, podržite humanitarnu akciju Pišajmo ravnopravno.

*Toga ću dana ja na istom mjestu u isto vrijeme promovirati svoju novu knjigu “Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“, što je samo još jedan dokaz da se iza svake humanitarne akcije krije nečiji prljavi interes.

Nacional. 03.03.2008.

Peščanik.net, 02.03.2008.

Leave a Reply