Pjevaj, vojsko: od Wardaka pa do Kabula, od JNA pa do NATO-a

Kad je na kraju pao i sam balkanski Pijemont, kad je služenje obaveznog vojnog roka – onoga što se u jugoslavenskoj ekonomiji nazivalo “vraćanjem duga domovini” – ukinuto i u pretorijanskoj Srbiji, moglo je izgledati da smo konačno završili dugačku, predugačku balkansku mužjačku priču, onu koja bi započinjala lozinkom: “A gdje si ti bio u vojsci?”

Već raspadom Jugoslavije te su, nekad epske priče s albanskih i bugarskih granica, postajale vicevi o Bobiju i Rudiju: umjesto rasplakane uže rodbine na željezničkoj stanici, mlade su mužjake ispraćale mame pred liftom, a oni su se iz vojske vraćali već u dva, na ručak, pričajući kasnije zadivljenim klincima u kvartu kako su u vojsci bili puna tri mjeseca, pizdi materinoj iza leđa, tamo na posljednjoj stanici “četrnaestice”. A veterani vojnih pošta iz dubokog jugoslavenskog ofsajda zabrinuto su gledali u neizvjesnu budućnost svojih državica, u kojima klinci više ne znaju ni kalašnjikov rastaviti, ni baciti se na atomski udar slijeva.

Onda su izmislili i ono, kako se zove, civilno služenje vojnog roka – stasiti su mladići u punoj snazi umjesto bestrzajnih topova vukli invalidska kolica u staračkim domovima – da bi na kraju knjigovođe naših sloboda izračunale da su, nakon punih hiljadu i pol godina slavne ratničke povijesti, muškarci konačno vratili dug domovini.

Pa ipak, daleko od naših očiju, dalje od posljednje stanice “četrnaestice”, dalje i od najudaljenije planinske karaule, stasaju novi naraštaji Jugoslavena sa svojom epskom vojničkom pričom.

– A sjećaš se Điđija iz Han Pijeska? – sjetit će se u neko doba naš veteran, koji je vojsku služio davne 2012. godine.

– Ih, kako se ne bih sjećao Điđija! Kad je ostao bez cigareta, pa zamotao domaći duhan. I krenuo letjeti s krova kasarne.

– Jest, jest! Pa kad ga je poručnik Spasojević u bolnici pitao gdje je nabavio afganistansku travu, a on rekao: Ubro iza magacina, druže poručniče!

– Poručnik Spasojević? Tanasije? – uključit će se u vojničku priču treći za šankom. – Taj je poslije bio kod nas, komandant Treće tenkovske.

– Čekaj, gdje si ti služio?

– Vojna pošta tri-nula-nula-sedam, Kandahar.

Tako će od sutra izgledati vojničke priče sa jugoslavenskih šankova, kićene bajke iz smrdljivih spavaonica afganistanskih kasarni, gdje se upravo ovih dana, sedamdeset godina nakon povijesnog Titova postrojavanja u znamenitom bosanskom mjestu Rudo, ponovno osniva Prva proleterska.

“Točna je informacija da je u sklopu suradnje unutar zemalja članica A5, Američko-Jadranske povelje (Sjedinjene Države, Albanija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina) tijekom nekoliko prijašnjih bilateralnih i multilateralnih sastanaka razmatrana mogućnost upućivanja zajedničkih regionalnih timova u sklopu operacije ISAF”, potvrdili su u hrvatskom Ministarstvu obrane. “Republika Hrvatska preuzet će vodeću ulogu u osnivanju Škole vojne policije u Afganistanu, te smo u tom smislu predložili i uključivanje zemalja A-5, ali i drugih iz regije. Do sada su, uz nas, spremnost za sudjelovanjem iskazale Republika Slovenija, te Bosna i Hercegovina, a očekuje se da će se uključiti i ostale zemlje članice A5, Albanija, Crna Gora i Makedonija.”

Srbija će se u partizane, kako je već red kad Hrvati pišu povijest, uključiti na kraju, kad već budemo pred Volgogradom, poskidat će četnici šubare i kokarde, pa se u nekoj vukojebini surog Hindukuša na afganistansko-tadžikistanskoj granici spustiti s trorogim titovkama na glavi i priključiti Prvoj proleterskoj udarnoj brigadi. Neće, eto, biti Bosna, nego recimo Badkhshan, neće u njemu biti malo Rudo, nego Ragh, i neće u malome Raghu biti Josip Broz Tito, nego američki general David Howell Petraeus, vrhovni komandant ISAF-a, NATO-ove misije u Afganistanu.

Postrojit će maršal Petraeus slavnu First Proletarian Assault Brigade, visoko će vijoriti crvene zastave dok obroncima Hindukuša bude odjekivala horska zakletva iz hiljadu i dvjesto grla:

“Ja, vojnik taj i taj, svečano se obavezujem da ću braniti nezavisnost, ustavni poredak i interese Sjedinjenih Američkih Država, te nepovredivost i celokupnost NATO pakta, i da ću čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo svih njegovih naroda i narodnosti. Uvek ću savesno i disciplinovano izvršavati obaveze i dužnosti vojnika Atlantskog saveza, i biti spreman da se borim za njegove strateške ciljeve, ne žaleći da u toj borbi dam i svoj život!”

Mnoga će hrvatska, srpska, bosanska ili makedonska majka pustiti suzu, očevi će se praviti da im je nešto upalo u oko, mlađa će braća kopati nos, a regruti se spontano uhvatiti u kandaharsko kolo pa zapjevati “U ime svih nas iz devedeset i neke, za zakletvu NATO-u spevo sam stih”. Pa onda “NATO-pakt se širi na sve strane, sad slobodno po svijetu ginemo, al’ velike pamtit ćemo dane – paktu NATO, mi ti se kunemo!”.

Pokazivat će sutra veterani na šankovima svoje tetovaže, “Kabul 25. 5. 2013.” ili jednostavno “JNATO”, krenut će opet vojničke priče, kako su u Iraku stekli druga do groba, i kroničnu upalu zgloba, suvenir na stražarske dane na liniji Duranda, pričat će o dobrom zastavniku Van der Vodsenu što im je iz Panjwaya nabavljao travu, i o majoru Hartwicku, što je jedanput za kaznu cijelu diviziju poslao da skuplja pikavce po Bagdadu, i o Goci Bataljonki, paštunskoj ljepotici Ghazali što je radila u kantini baze u Peshawaru.

Svatko će u kasarni imati ona obavezna tri Slovenca što se uvijek sa strane domunđavaju na svom nerazumljivom jeziku, i ona tri talibanca što su na zidu komande inženjerije u Nahr-e Saraju napisali “Kandahar Republika”, svaki će se hvaliti da je jebo ženu dežurnom oficiru, i baš svaki će se kleti da je upravo on taj mangup iz vojničke legende što je onomad ljutom generalu Howellu pred nosom na jutarnjem postrojavanju iz razglasa pustio Thompsona.

Ispraćat će opet uža rodbina i prijatelji zbunjene, ošišane klince u vojsku, čut će se s radija “Dragom nećaku Natku odlazak na odsluženje vojnog roka u Karshi-Khanabad u Uzbekistanu čestita ponosni stric Marin, s pjesmom ‘Still in Saigon’ Charlie Daniels Banda”, brojat će Natko godinu dana kasnije “sitno” u kafani “Drumski raj” u Rijadu, krenut će opet nedjeljom prije podne emisija o vojničkom životu, “May I speak, sir”, vidjet ćemo hrvatske i srpske regrute kako zajedno grade nasipe na Eufratu, a najveće jugoslavenske estradne zvijezde odlazit će u centralnoazijske zabiti da razgale naše momke u NATO-ovim operacijama pjesmom “Od Wardaka pa do Kabula, od Dhi Qara pa do Jowzjana, kao niska sjajnog đerdana, svetlim suncem obasjana, ponosnog Afganistana – Operacijo, Operacijo!”

Tamo, na afganistanskim visoravnima, doći će kraju slavna tisućljetna povijest hrvatske vojske, što je cijela stala u dvadeset godina. Hiljadu godina krvarili su i ginuli Hrvati za rimske pape i ugarske kraljeve, za turske sultane i austrijske careve, za talijanske i njemačke gospodare, za srpske i jugoslavenske generale, i svih tih hiljadu godina sanjali svoju državu, svoju uniformu i svoju pušku na svome ramenu. I tek što su dobili državu, već se na hrvatskom ramenu našla američka puška.

Pola stoljeća skupljali su, eto, Hrvati kožna oboljenja u sivomaslinastim uniformama JNA sanjajući šahovnicu na šapki, i nisu nakon veličanstvenog oslobodilačkog rata hrvatske trobojke na kasarnama digli ni na pola koplja, a već su se postrojili u četverorede i umarširali u američke Herculese, da negdje na azijskom Srednjem istoku ponovo uskoče u uniformu JNA – Jugoslav NATO Allies.

Tek što su vratili sve dugove domovini, hrvatski se mužjaci, jebiga, opet zadužili.

Globus, 01.03.2011.

Peščanik.net, 01.03.2011.

TEMA – JUGOSLAVIJA