Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Sjetimo li se s kolikom je zalihom moralne tuposti i političke neodgovornosti Andrej Plenković svojedobno poučavao građane ove zemlje kako ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ ima ‘dvostruku konotaciju’, sada bi ga trebalo pitati u koju od tih konotacija spadaju meci iz kalašnjikova što ih je 22-godišnji Danijel Bezuk ispucao na Markovu trgu – u prvu ili u drugu? Koja je točno konotacija prouzročila četiri prostrijelne rane na tijelu policajca što je čuvao zgradu Vlade? I kako se te ozljede uklapaju u standardni narativ vlasti da prema nekim profašističkim i šovinističkim sentimentima treba imati razumijevanja jer su ‘rane’ iz zadnjeg rata ‘još svježe’?

Od osnutka samostalne hrvatske države do danas, a to je cijela jedna vlažna i smrknuta vječnost, nije bilo veće političke lakrdije od ‘borbe protiv radikalizma’ što je ovih dana zdušno vodi Hrvatska demokratska zajednica. Šef kriznog štaba je, u skladu s prirodom žanra, smislio i dovoljno imbecilnu parolu – ‘vrišteća transformacija’. Upotrijebio ju je u jednoj od rundi dugometražne makljaže sa Zoranom Milanovićem, rekavši da ‘to što dio lijeve političke scene, pa i predsjednik i politički komentatori iz tog spektra, ne žele prepoznati vrišteću transformaciju, to je njihov problem’, dok je on, Plenković, od početka išao u kampanju ‘s porukom da transformira(m) HDZ kako bi(h) transformirao Hrvatsku’.

Što se tiče same domislice – ‘vrišteće transformacije’ – moglo bi se primijetiti da je Andrej Plenković u pogledu pridjeva djelomično u pravu: osim dreke i buke tu ničega drugog nema. Atribut je utoliko glasniji što je imenica u većoj mjeri lišena sadržaja. Praznina je tolika da njena promocija para uši.

Bilo bi suvišno na ovome mjestu po sto i prvi put podsjećati na HDZ-ov historijski doprinos ekstremističkom karakteru političkih i socijalnih prilika u Hrvatskoj. On je, takoreći, integralan. Bez slavne partijske tradicije ne bismo ni svjedočili pošasti ‘radikalizacije hrvatskog društva’ u sadašnjoj verziji. Mnogo je uputnije vjerodostojnost ‘vrišteće transformacije’ sagledati kroz aktivnost aktualnih stranačkih vedeta koje su, gotovo bez izuzetka, najgrlatiji pobornici beskompromisne ‘borbe protiv radikalizma’ koja se, vidimo, zahuktava svom snagom.

Sjetiti se, recimo, Tome Medveda, sadašnjeg potpredsjednika HDZ-a i ministra u Plenkovićevoj vladi – koji ovih dana dramatičnim tonom upozorava svekoliku javnost na opasnost od terorizma, na maligno djelovanje desnih radikala, ističući da je meta atentata na Markovu trgu bio premijer osobno – kako je prije stanovita vremena, također u svojstvu ministra, prisustvovao u Dragama kod Pakoštana otkrivanju spomenika Miru Barešiću, proustaškom atentatoru na jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, pa tom prilikom naglasio da je Barešić ‘jedan od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati’, da je on bio ‘branitelj prije branitelja’ i ‘simbol borbe za slobodu’, a svoj svečani govor završio iskazom autentične hrvatske tronutosti: ‘Hvala ti, Miro, za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku!’

Ili se sjetiti kako je isti potpredsjednik HDZ-a i ministar u Plenkovićevoj vladi prilikom otkrivanja spomenika u Ljubovu kraj Gospića s govornice pozdravio Mirka Norca – osuđenog za teške ratne zločine, između ostalog i zato što je staricu srpske nacionalnosti usmrtio ispalivši joj metak u potiljak – a na svečanom obilježavanju godišnjice akcije u Medačkom džepu upozorio da ‘ne smijemo zaboraviti Norčev doprinos domovini’. Ili se sjetiti kako je Medved, sadašnji zakleti protivnik radikalizma, ordinirao u zagrebačkoj Savskoj ulici, režirajući crnokošuljaške marševe i hrabreći aktere da elementarnu nepogodu u vidu ‘antihrvatske’ vlasti SDP-a dokrajče uz pomoć plinskih boca.

Ili se, recimo, sjetiti Olega Butkovića, drugog potpredsjednika HDZ-a i ministra u Plenkovićevoj vladi, kako je na skupštini riječke filijale stranke sav ozaren obnarodovao radosnu vijest da ‘Oliver Frljić odlazi’, da leti s mjesta kazališnog intendanta u vražju mater, što je svakako razlog za slavlje, jer ‘Frljić nije koristan za Hrvatsku’ i jer je Butković prije toga na gradskome trgu huškao uspaljenu rulju da se zaputi u linč glumaca i teatarske uprave, urličući da se ‘nitko neće sprdati s Danom nezavisnosti’ i da ‘nema većih Hrvata od nas iz HDZ-a’, dok su kroz to vrijeme nepoznati počinitelji, najvjerojatnije na platnom spisku odgovarajućih državnih službi, provaljivali u redateljev zagrebački stan.

Ili se sjetiti… čega još iz bogatog asortimana, a da ne zalazimo dublje u partijsku prošlost, do atentata na Levara, prisluškivanja novinara, NDH kao ‘povijesne težnje hrvatskog naroda’ ili šiljatih srpskih glava? Možda Kolinde Grabar-Kitarović koja nakon posjeta stadionu što se ori od skandiranja ‘Za dom spremni’ izjavljuje blistajući od sreće kako je ‘atmosfera na utakmici bila veličanstvena’? Ili samoga šefa partije, današnjega Velikog deradikalizatora, na čiju inicijativu ustaški poklič u ‘iznimnim prilikama’ postaje zakonski dopušten?

Stotine je primjera koji mogu zorno pokazati da je Hrvatska demokratska zajednica prepuštena sasvim specifičnom vidu političke egzistencije: proturječju kao sudbini. Upustivši se u ‘borbu protiv radikalizma’ vladajuća stranka nalik je kolektivnom šizofreniku koji nas uvjerava u svoju konzistentnost, jer ta bitka ne uključuje ni minimum samorefleksije, a kamoli nešto slično katarzi. Vođa parade, zbog nedostatka afiniteta prema bilo kakvim uvjerenjima, tek je malo drugačiji i više bi mu pristajala dijagnoza podvojene bezličnosti.

Sada je zauzet prijekom tehničkom potrebom da svoje bijesne stranačke pse drži na lancu, ne bi li ovi, u nemogućnosti da grizu, prestali i lajati, zbog straha da neće dobiti hranu. Eto ‘vrišteće transformacije’.

‘Transformacija’ bi imala biti promjena iz nečega u nešto. Što je to iz čega se HDZ mijenja u ono što želi da u njemu vidimo danas? Ako ti je, naime, jasno što nastojiš postati, a do toga dolaziš transformirajući se, onda bi ti moralo biti jasno i što je to što si bio, a više ne želiš biti. Partija s Plenkovićem na čelu, međutim, ima namjeru promijeniti se, postati drugačijom nego što je bila, i u isto vrijeme svoju prošlost smatrati veličanstvenom i blistavo čistom, o čemu svjedoče i one zakletve i brojne brončane statue neoplakanog Utemeljitelja.

Na taj je način sam postupak preobrazbe temeljito obesmišljen. Planirana promjena identiteta – tim više što se o njoj tako teatralno vrišti – rađa se dakle iz duha samozaborava, iz nasušne potrebe da se vlastiti mračni historijat prezentira kao slavodobitna državotvorna maštarija. Nesporazum, rekosmo, ima sudbinsku težinu i odaje agoniju stranke koja bezuspješno pokušava pobjeći od same sebe.

Gledajući iz vanjske perspektive, budući da Plenković o ‘transformaciji’ govori u kontekstu ‘borbe protiv radikalizma’, logično je zaključiti da se HDZ želi preobraziti u neradikalnu partiju, a to bi opet po logici stvari trebalo značiti da je vladajući pokret dosad bio politički radikalan. Samo, zašto taj dojučerašnji i sada odbačeni radikalizam HDZ ne priznaje? Ako ga Andrej Plenković ima u vidu, zbog čega o njemu javno ne progovara, nego – obraćajući se građanima kao infantilnoj ljudskoj smjesi – poručuje da nešto što je bilo veličanstveno valja izokrenuti naglavce kako bi se atmosfera u Hrvatskoj normalizirala?

Zdrav razum upućuje na to da je neki problem moguće riješiti tek ako je on kao problem priznat. Ako nije, problem je nerješiv. Ne postoji budućnost koja bi se temeljila na poreknutoj prošlosti; postoji samo ta ista poreknuta prošlost koja se neumoljivo ponavlja i – imamo li u vidu da je riječ o HDZ-u, političkoj formaciji s kriminalnim apetitima – nastupa kao projekt sistematskog i dugoročnog mrcvarenja društva.

Stoga je prizor u kojem Andrej Plenković svoje partijsko stado utjeruje u centristički tor – pa se krotko članstvo pokreta, koji je na mržnji prema Srbima godinama gradio svoju osnovnu političku vokaciju, a onda tom mržnjom zagadio veći dio socijalnog pejzaža, pretvara u armiju hinjenih srboljubaca – zanimljiv jedino zbog analize ciničnih mogućnosti manevriranja same političke organizacije, i to u okolnostima kada je dio ekstremističke desnice prvi put izvan njene uobičajene kontrole. Jer pastir ionako ima ograničeni rok trajanja. Pastiru je rukovođenje stadom tek usputna stanica na putovanju do ostakljenog raja visoke europske birokracije.

‘Vrišteća transformacija’ je, prema tome, prodaja magle. Zamislimo li, zabave radi, nekakvu istinsku deradikalizaciju HDZ-a, ona bi na simboličkoj razini, na primjer, podrazumijevala da se svakoga mjeseca po jedna Tuđmanova statua spektakularno digne u zrak. To u slučaju da je proces postupan. U hitnoj varijanti pak, iza radikalne deradikalizacije ostalo bi u tren oka impozantno brončano groblje, sasvim slično onome koje je stvoreno masovnim rušenjem antifašističkih spomenika, izvedenim u režiji HDZ-a.

Uostalom, zamišljati uprosječenog olega butkovića iz Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja duže od tri decenije svoj identitet gradi na uskogrudnom nacionalizmu i isključivanju uljeza svih vrsta iz etnički kompaktnoga društvenog i kulturnog tkiva, kako se transformira u tolerantno, inkluzivno i liberalno biće, u stvorenje koje se grozi šovenskih bjesova i desničarskih harangi, spada u viši rang fantazije. Čak ni Kafka nije imao smjelosti posegnuti za metaforom u kojoj bi se literarni junak preobražavao iz kukca u čovjeka.

U okviru partije, ‘deradikalizacija’ – što je samo terminološka maska za samokroćenje – ispravno je shvaćena kao čin pukog konformizma i zdrave brige za vlastitu poziciju u nomenklaturi. Plenkovićeva unutarstranačka pedagogija zasniva se na prijetnji karijernom blokadom onima koji nisu spremni držati se trenutno propisane ideološke linije i papagajski ponavljati izlizane fraze koje djelitelj sreće liferuje svakog dana.

Sva je prilika da je inspiraciju za samu metodu velikoga stranačkog preoblačenja glavnokomandujući pronašao i u vlastitoj biografiji, jer je kroz godine svoga političkog probitka oportunistički poslušno prihvaćao službene stavove partijskoga krovišta i znalački odšutio sve što je bilo korisno odšutjeti radi uspona u hijerarhiji. Samo, kako iz te šake jada destilirati energiju za stvarnu političku i društvenu promjenu?

Na širem planu pak, budući da su se uz anateme počele zazivati istrage i hapšenja, na koncu bi se moglo pokazati kako je zamisao da se novoproglašeni politički centar napući uz pomoć pendreka i čizme sama po sebi ekstremistička.

Prema nervoznom ponašanju predsjednika Vlade, naime, dalo bi se zaključiti da je on za sebe izmaštao ulogu političkog i ideološkog supervizora zbivanja na društvenoj sceni. Osjetljivost na radikalizam dokačila ga je tek kada je i sam postao meta frustriranih desničara, a ubrzo je usvojio rutinu da svaku kritiku svoje cijenjene ličnosti – dolazila ona slijeva ili zdesna – proglašava pogubnom najezdom radikala. ‘Politički centar’ u tome smislu za Andreja Plenkovića nije ništa drugo nego pozicija njegove intaktnosti, dakle pozicija temeljnog nesporazuma sa samom suštinom demokratskog društva.

Stoga se i cjelokupni društveni učinak ‘vrišteće transformacije’ svodi na lakrdijski skeč u istome nijemom filmu hrvatskoga beznađa. Premijer zamišlja sebe u furioznom galopu dok jaše mrtvoga konja. ‘Transformacija’ ne samo da ne vrišti, nego i ne njišti.

Novosti, 24.10.2020.

Peščanik.net, 27.10.2020.

Srodni link: Heni Erceg – Trnoružica


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)