One Million Bones, Naomi Natale, foto: Joanne Teasdale
One Million Bones, Naomi Natale, foto: Joanne Teasdale

Pozicija angažovanog pesnika danas i ovde

Ne tako davno, u Kulturnom centru Beograda je povodom Svetskog dana poezije održana tribina pod naslovom “Šta može pesma?” Bilo je to, rekao bih, prvi put da je neko Tomislava Markovića, satiričara i angažovanog pesnika, pozvao da govori o problemima pisanja poezije nakon rata, u tranziciji, u društvu opterećenom poricanjem svih vrsta, da govori o svom shvatanju poezije i angažmana danas i ovde. Čitaoci koji će sada odmah posegnuti za nekom od savremenih antologija domaće poezije kako bi me demantovali (videti o tome više u tekstu V. Arsenića: “Pesme odustajanja i manjeg otpora”), uveriće se da ovog pesnika nema na mapi srbijanske poezije, kako one do 2000. tako ni nakon tog datuma, koji je trebalo da predstavlja preokret u čitanju i pesničke tradicije uostalom. Pesnik Tomislav Marković uglavnom ima tretman novinara i zamenika glavnog i odgovornog urednika portala e-novine, to je naravno zgodan izgovor za neutralizaciju i limitiranje njegovog pesničkog govora. Kritičari koji pišu ili bar kažu da vole da se bave angažovanom poezijom, najradije izbegavaju njegove pesničke tekstove, jer jednostavno ne znaju šta bi radili s njima. Kome je zaista potrebna antologijska parodija Bećkovićeve poeme Ćeraćemo se još koja nakon Markovićeve pesničke intervencije glasi Jebaćemo se još. Najradije bi mu rekli da se nastavi baviti novinarskim radom, jer će uređivanje tuđih tekstova biti od veće koristi za društvo a donosiće manje glavobolje kritičarima i čitaocima. Međutim, i čitalaca ima raznih. U ovom tekstu bih se pozabavio funkcionisanjem angažovane poezije između dva pola čitalačke zajednice koji su direktno “prozvani” pesničkim angažmanom: s jedne strane je PEN centar, institucija koja je dužna da brine o bezbednosti i položaju pesnika u društvu, a s druge su desničarske falange koje su se ovog puta mobilisale oko jedne pesme Tomislava Markovića. Reč je o njegovoj pesmi “Srpska duhovnost”.

Šta može pesma / Šta ne može društvo

Stvar je, kao i u slučaju Sretena Ugričića, počela mnogo ranije. Onda su sredovečni omladinci Dobrice Ćosića svakog dana ispaljivali salve iz Politike i Večernjih novosti prema Narodnoj biblioteci Srbije na čijoj je rekonstrukciji Ugričić radio poslednjih godina, a što je danas jedino ostalo završeno od svih porušenih i devastiranih institucija kulture u Srbiji. Onda je neko uočio pogodan trenutak i Ugričić je likvidrian. Pečat i Večernje novosti, koje su odnedavno dobile novog urednika – Ratka Dmitrovića (bivšeg urednika frankfurtskih Vesti), pomno prate rad rodomrzaca (videti knjigu državnog sekretara za kulturu dr Zorana Avramovića: Rodoljupci i rodomrsci) u kulturi. Bliski savetnici predsednika Nikolića svako malo izlaze u javnost sa antisrpskim spiskovima, dok zaposleni u Ministarstvu pravde na svom fejsbuk profilu veličaju Heckler&Koch kojim je ubijen premijer Đinđić. Ratko Dmitrović je još kao kolumnista Pečata imao pesnika Markovića na nišanu. Uostalom, on se oduvek bavio detektovanjem antisrpskih elemenata u “čistom srpskom supstratu”. On je nedavno analizirao posrnuće zagrebačkih Novosti, koje liberali u Hrvatskoj zovu srpskim a nacionalisti u Srbiji antisrpskim. Dmitrović je i tamo uočio tragove rada Tomislava Markovića. A onda je valjda došao onaj momenat paljenja fitilja, budući da je eksploziv odavno postavljen na odgovarajućim mestima. Momenat koji je bio koban i u Ugrićićevom slučaju. Na sajtu intermagazin.rs, koji prema uređivačkom profilu i saradnicima predstavlja ekspanzioni sud u sistemu grejanja “nacionalnog osećanja”, osvanula je poternica za pesnikom Markovićem. Bila je tu njegova slika i precizno objašnjenje, sa kojim bi se mogao složiti i državni sekretar za kulturu dr Avramović: “Mržnja prema svemu što je srpsko osnovno je pogonsko gorivo ove skupine bednika čiji će životi ostati upamćeni samo unutar zidova njihovih porodica a narod iz kojeg su potekli setiće ih se, povremeno, listajući knjigu (ako neko bude imao volje i snage da takvu knjigu sačini) u kojoj su sva njihova dela umotana u krpe izvađene iz septičkih jame”. Zaista, naši antologičari i kritičari poezije “nemaju volje a ni snage” da takvu knjigu “sačine”, jer poezija Tomislava Markovića po njima nije ni za kakve antologije, a to znači ni za pamćenje.  S tim su saglasni svi: Ratko Dmitrović, falangisti, urednici anotlogije nove srpske poezije Prostori i figure, ali i srpski PEN centar, koji nakon poternice za pesnikom i eksplozije komentara sa ubilačkim namerama nije našao za shodno da reaguje.

Šta ne može PEN / Šta može policija

Postoji, međutim, jedna razlika između doba kada je Ivica Dačić hapsio teroristu Ugričića i ovog vremena u kome je Tomislav Marković stavljen na listu onih koji “inspirišu genocid nad Srbima”. Jedna razlika i mnogo sličnosti. Sličan je odgovor kolega pisaca i pesnika. Oni su po pravilu zainteresovani samo za svoje tekstove po antologijama i naravno, za svoje honorare. Isti je stav PEN centra kome je ljudski život i dalje bezvredan ukoliko se ne radi o bivšem predsedniku države i najvećem piscu ovog naroda (iako nikada nije napisao ništa). Njega je samo odrastanje na Ćosićevom kolenu učinilo književnikom. Isti je stav esnafskih udruženja koja se ne mogu dogovoriti oko zajedničkog stava da li nekog kolegu treba odbraniti od harange ili ga jednostavno treba prepustiti streljanju. Oni se uvek opredele za ovo drugo. Jednostavnije je i manje košta. Naročito danas kada su stručne komisije ministra Petkovića i dr Avramovića odlučile da zavrnu slavinu. Oni žive u uverenju da se njima nikada neće dogoditi Ugričić niti Marković. Možda i neće, ko zna. Oni ipak pišu tekstove za antologije i pamćenje. Njima niko neće pretiti odsecanjem ruku i nogu, jer su napisali da je “srpska duhovnost životinjsko carstvo/plodno stanište belih orlova i tigrova”. Svi oni se generalno slažu oko toga da je učinak reči u javnom prostoru ništavan i da zbog reči niko ne treba da odgovara. Ukoliko se neko bude nadahnuo pretnjama Naših i ostalih falangističkih medija, to neće imati nikakve veze sa izgovorenim pretnjama. Međutim, policija je ovog puta reagovala sama i to prilično brzo. Brže od bilo kog udruženja pisaca ili novinara (izuzev UNS-a). U tome je jedina razlika između ova dva slučaja u kojima su se pisci našli u realnoj opasnosti. Možda se radi o odsustvu kontrole bivšeg predsednika nad svim resorima u državi, a možda neko još uvek veruje u to da pesma nešto zaista može.

Peščanik.net, 16.06.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)