Dok se hiljade pobožnih muslimana bune protiv prisilne muslimizacije njihove vlade u Egiptu i dok se hiljade iskrenih hrišćana suprotstavljaju pritisku Tea Party grupa da se hristijanizuje naša vlada, moram da razmislim da li sam ja zaista protiv organizovane religije, što sam oduvek mislila da jesam, ili samo protiv crkve koja se meša u državne poslove – protiv religije koja želi da kontroliše praktične odluke i intelektualne sfere, što joj je još od doba prosvetiteljstva uskraćeno.

Volterova neprevodiva i neprocenjiva parola, écrasez l’infâme! – zgazite besramnost! – nije se odnosila na religiju, kao što bi voleli militantni ateisti. Odnosila se na politiku i delovanje katoličke crkve. To što je on strastveno mrzeo crkveno ometanje slobodoumlja nije ga sprečavalo da bude deista, niti da primi poslednje pričešće u crkvi u kojoj je rođen. L’infâme nije religija nego zloupotreba religije, religija pretvorena u kontrolu, degradirana sa „moći za“ na „moć nad“. L’infâme su nasrtljivi pop i sveštenstvo, crkva koja sebe proglašava za vladu iznad političke vlade, i postavlja slepu poslušnost iznad individualne savesti, ključnog elementa države koja teži demokratiji i slobodi.

U Ustavu SAD ne spominje se bog. Ustav se jedino poziva na Slobodu. Ova zemlja nije zasnovana „pod Bogom“. Ljudi koji su pisali Ustav uglavnom su priznavali vrednost religije u njenoj sopstvenoj sferi, kao snažnu silu u očuvanju zajednice i vodič za duhovnu praksu, ponekad i za moralni izbor, ali oštro su branili razliku između verskog i političkog domena i potvrdili nužnost ove distinkcije u prvom amandmanu Ustava.

Pokušaji da se ona zamagli dozvoljavanjem ili zahtevanjem molitve i prizivanja boga u državnim procedurama učestali su u poslednjih šezdeset godina. Težnja da se Amerika pretvori u hrišćansku državu ojačana je desničarskim poistovećivanjem sa fundamentalizmom. Fundamentalizam, shvatanje religije ne kao slobodno izabrane zajednice misli i obreda nego kao bespogovornog slušanja svešteničkih zahteva i učenja, od religije pravi protivnika bilo kakvoj zajednici ili državi osim zajednici sveštenstva i političara koji joj služe.

Ne postoji način da takvo „sve ili ništa“ hijerokratsko uređenje funkcioniše uporedo sa demokratijom. Ovo je tragedija Izraela, a možda će biti i tragedija Egipta.

Crkva koja kontroliše vojsku i policiju strahovito je moćna. Ali fundamentalističko sveštenstvo može da prisili i zastraši čak i znatnu većinu pripadnika crkve na prihvatanje fanatičnog ekstremizma, obično držeći polovinu pastve, tj. žene, u neznanju i podređenom položaju; preteći i kažnjavajući neposlušnost i jeres; i podstičući konfesionalne predrasude i mržnju.

Nažalost – i to je ono što me sada muči – takvo sveštenstvo može da se osloni i na predrasude drugih konfesija i drugih religija, kao i na predrasude nereligioznih, na porugu i prezir koji od svake grupe prave zajednicu punu mržnje i sujete, spremnu da samoodbranu pretvori u zaslepljenu agresivnost.

Zatvorena grupa opstaje zahvaljujući onima izvan nje. Ne postojimo Mi bez Njih, bez obzira da li mi proglašavamo njih za one druge, ili oni nas.

Izraelci koji podržavaju Netanjahua, ekstremno krilo Muslimanskog bratstva, reakcionarno-religijski američki pokret trenutno oličen u pokretu Tea Party, svi oni deluju u okviru samonametnutog ubeđenja da je njihova religija jedina validna i da ona mora biti vodič za političko delovanje. Ali njihov fanatizam je istovremeno rezultat liberalnih predrasuda, koje prečesto trpaju sve Jevreje u isti koš, ili sve muslimane, ili sve hrišćane. Poistovećivati brojne miroljubive vernike sa nekolicinom opasnih fanatika znači razmišljati militantno – Mi večito protiv Njih – i odbijati svaki kompromis, svaku nadu za miran suživot, a kamoli demokratsku saradnju.

Ljudi slobodnog uma ne smeju dopustiti da ih zloupotreba religije okrene protiv svake religije. Možda je još uvek najbolji odgovor ljudima koji žele da nas nateraju na razdorne podele – nepokolebljivo ćutanje Ustava.

 
PS: Kolumnistički prikaz porasta religioznosti u američkom političkom diskursu može se naći u članku Frenka Brunija The God Glut u New York Timesu. Tu Bruni ne spominje da praktikujući katolici čine većinu u Vrhovnom sudu, a najmanje dvojica sudija (Skalija i Tomas) pripadnici su vrlo tajnovitog, ekstremno reakcionarnog katoličkog društva Opus Dei (Sotomajor ne bi ni mogla da bude član, jer Opus Dei, Božje delo, ne prima žene). Koliko na takve sudije utiče dogmatska politika Vatikana? Da li od sudija treba očekivati da navedu pitanja za koja oni smatraju da je njihova crkva viši moralni autoritet od zakona, i da se izuzmu od donošenja presude u takvim pitanjima? Da li iko ovo vidi kao problem? Verskoj pristrasnosti bilo kog sudije u bilo kom sudu treba pokloniti pažnju i treba se protiv nje boriti. Potreban nam je Volter. Potreban nam je u medijima. Odmah.

 
Book View Cafe, 17.12.2012

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 09.01.2013.