Svi znamo takve ljude. Ako nam nisu dragi, reći ćemo da su teški i nemogući, ako smo im pak naklonjeni, reći ćemo da su malo preosjetljivi. To su ljudi koji se, najkraće rečeno, lako vrijeđaju, nikako ne podnose šalu na svoj račun i u apsolutno svemu pronalaze neku aluziju ili strelicu uperenu u sopstvenom pravcu. To su oni što će u nekom trenutku, poslije kakvog bezazlenog bockanja, demonstrativno napustiti kafanu ili bez pozdrava prekinuti telefonsku vezu, a onda očekivati da im se višestruko izvinjavate. Neko će reći da su ih u ranom djetinjstvu razmazili, neko da su neurotični, neko da nisu u stanju da se nose s kritikom ili konfliktom, no to je sve manje bitno od činjenice da im ova osobina stvara probleme u svakodnevnom životu, i njima, kao i osobama iz njihove neposredne radne, prijateljske ili porodične okoline. Mogu ti ljudi biti divni, karakterni, ma na ranu da ih priviješ, ali je opet, brate, naporno svakodnevno komunicirati s nekim uz svijest da stalno moraš biti oprezan kao da hodaš po jajima.

Ima, međutim, i cijelih društvenih grupa koje se u javnom životu tako ponašaju. Dva takva slučaja ovih su dana uzburkala lokalno-globalnu žabokrečinu. Prvi slučaj je zagrebački. Podsjetimo, u Gradskom dramskom kazalištu Gavella odnedavno je na repertoaru predstava “Fine mrtve djevojke”, koju je, po tekstu Mate Matišića, režirao Dalibor Matanić. Isti autorski dvojac je prema istom predlošku još prije deset godina snimio uspješan film, glavne uloge u predstavi su dobile medijski atraktivne glumice, a i tema lezbijske ljubavi u našem je svračijem zakutku još “kontroverzna”, pa su sve to razlozi za veliki interes publike. Ipak, predstava je na kraju ostala u sjeni – plakata. Na plakatu (autorski rad Vanje Cuculića) su dvije Djevice Marije u zagrljaju. Protiv plakata hajku je digla katolička udruga Vigilare uz medijsku podršku nekih internetskih portala, a sve uz obrazloženje da plakat vrijeđa vjernike. Uvrijeđenima su u susret izišli zagrebački gradonačelnik Bandić i direktor Gavelle Darko Stazić pa je plakat povučen iz upotrebe. U Hrvatskoj se digla velika frka, a vrhunac je vjerovatno dosegnut odlukom Olivera Frljića da raskine saradnju sa ovom teatarskom kućom. Nekako u isto vrijeme u New Yorku, na East Riveru, u sjedištu UN-a, aktuelni predsjedavajući Generalne skupštine UN-a Vuk Jeremić je organizovao svečanost povodom Nove godine po julijanskom kalendaru. U sklopu svečanosti, beogradski hor Viva Vox izveo je i “Marš na Drinu”. Ova je kompozicija uvrijedila Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, zbog – kako je kasnije sumirala agencija AFP – “nacionalističkih konotacija”, pa je iz ove organizacije upućeno pismo Ban Ki-moonu, generalnom sekretaru UN-a, sa zahtjevom za izvinjenje. On je preko portparola izrazio žaljenje, a onda je krenula medijsko-internetska gungula u kojoj je, kako sada stvari stoje, najviše postradala Biljana Srbljanović.

I o jednoj i o drugoj “aferi” već je mnogo pisano i govoreno. Jedni su govorili da je Djevica Marija jedna od najvećih katoličkih svetinja, a da je u katoličanstvu, kao uostalom i hrišćanstvu generalno, praktikovanje homoseksualnih odnosa smrtni grijeh, pa da je stoga uključivanje Djevice Marije u lezbijski kontekst uvredljiva blasfemija. Drugi su pak govorili da je sloboda govora svetinja, a da su, ako se stvar prebaci na religijski teren, pred Isusom svi, pa i grešnici, jednaki. Također, jedni su govorili da je “Marš na Drinu” pjesma iz Prvog svjetskog rata, koja slavi odbrambenu borbu srpske vojske protiv austrougarskih agresora i nema nikakve veze sa ratovima devedesetih. Drugi su pak tvrdili da je zloupotreba te pjesme tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kontaminirala njen izvorni kontekst. Te su pozicije međusobno nepomirljive, pa je zapravo neproduktivno analizirati ih uopšte. Više smisla ima u traženju dodatnih sličnosti u same dvije navedene situacije. U oba slučaja, dvije manje ili više opskurne nevladine organizacije (katolička udruga Vigilare, odnosno Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike) ničim izazvane nastupaju kao atestirani predstavnici etno-religijskih kolektiviteta. Niko nije anketirao katolike u Hrvatskoj, odnosno Bošnjake u Sjevernoj Americi o njihovoj eventualnoj individualnoj uvrijeđenosti, dovoljno je bilo objaviti nekakvo saopštenje pa da lavina krene. A kad lavina krene, onda je spasavaj se ko može.

Oni koji su prošli iskustvo jugoslovenskog (masmedijskog) “sentimentalnog vaspitanja” znaju za lik Srećka Šojića (iz “Tesne kože” i drugih filmsko-televizijskih inkarnacija) i za njegovu famoznu repliku “Ja sam iznenađen i uvređen”. Jalovi “šojićizam” postaje, očito, jedna od popularnijih javnih strategija. Kratkoročno, ta strategija može da donese pokoji jeftin i površan poen; srednjoročno i dugoročno, međutim, ona je potpuno pogubna. Ona je ili laž – ako, dakle, glumiš uvrijeđenost, ili je jednostavno glupa – ako te nešto zaista vrijeđa, a ti insistiraš da to svi vide i to svi saznaju, to je otprilike kao da Ahilej na bojnom polju neprijatelju sve vrijeme pokazuje vlastitu petu. Neće ovdje biti sretnije budućnosti ako se bude insistiralo na rutinskoj uvrijeđenosti, na konstantnom perpetuiranju pozicije žrtve, na stalnom plakanju na ramenu “velikom bratu” iz međunarodne zajednice. Stotine su godina prošle otkad je Kant znao da zrelost počinje od tačke napuštanja samoskrivljene maloljetnosti. Vrijedi to jednako za pojedince i za zajednice.

Oslobođenje, 22.01.2013.

Peščanik.net, 22.01.2013.